Isus pripovijeda kako je neki čovjek posijao pšenicu, ali se, eto, zbog nesklonih okolnosti, dogodilo da je uz pšenicu niknuo i kukolj, dakle korov. Česta slika, odnosno muka u čovjekovu djelovanju: učini sve što je potrebno i to učini dobro, a rezultat nije onaj očekivani. Evo, trudimo se oko nekih ljudi, na primjer u svojoj užoj ili široj obitelji, uložimo i vrijeme i trud i ljubav, i što dobijemo zauzvrat? Koji put samo gorke biljke, pelin i trnje, to jest korov, ili kako danas veli evanđelje – kukolj. To nam se onda čini neshvatljivim i nepravednim. Ne možemo i ne želimo razumjeti te se pitamo odakle taj kukolj.

Kako razumjeti ovu izopačenost ljudske povijesti? Biblija pripovijeda kako je i Bog u samim počecima svijeta posijao dobro sjeme, to jest stvorio sav svijet, a čovjeka na svoju sliku. Ali, evo, čovjek se izopači, čini zlo sebi i drugima, u dobar nasad sije sjeme zavisti i mržnje. Zašto? Pojava kukolja, to jest zla, temeljena je na ljudskoj slobodi. Bog je dao čovjeku mogućnost izbora, do te mjere da čovjek može činiti dobro, ali i zlo sebi i drugima. Pitanje dobroga Boga i zla u svijetu od vjekova je kamen spoticanja vjernicima i nevjernicima. Ni sami vjernici ne mogu do kraja razumjeti zašto Bog dopušta zlo, ali vjerujemo da Bog – unatoč ljudskog ludovanja – i može i hoće sve na dobro okrenuti, baš kao što je i smrt Isusovu – koja je bila izazvana ljudskom mržnjom i zavišću! – prometnuo u njegovo uskrsnuće i tako svim vjernicima podario nadu da je dobro uvijek jače od zla.

Isus dalje pripovijeda kako su sluge htjele odmah počupati štetni kukolj. Ali gospodar drukčije misli: “Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve.” I ova Isusova rečenica donosi mir u čovjekovo srce. Kada vidimo zlo oko sebe, kada vidimo ljude u službi zla, neće biti dobro odmah čupati kukolj i silom provoditi pravdu. Biblija nam pripovijeda o Pavlu koji je bio progonitelj Crkve, a nakon toga jedan od najvećih kršćanskih misionara. Nasuprot zakona prirode, u ljudskom se životu kukolj može prometnuti u pšenicu, baš kao što su roditelji ponajčešće u pravu kada vjeruju da je mladenačka pustopašnost njihove djece tek prolazna faza te da će ta ista djeca vrlo skoro postati i zreli i odgovorni. Ne trebamo se opterećivati zlom u svijetu. Ja sam jednostavno pozvan činiti dobro. Moja mala upaljena svjetiljka može – makar i u malenoj mjeri – raspršiti tmine kojima sam okružen, a moja mala kap može pridonijeti da se u vodenom slapu stvori veličanstvena igra svjetlosti.