Po dolasku u Temišvar bacili smo se u potragu za našim hotelom koji smo rezervirali prije puta. Nakon kraćeg lutanja gradskim ulicama, Siniša uključuje navigaciju i stižemo do našeg odredišta.

Kao što to rade kauboji kada stignu u neki grad, tako smo i mi odlučili prvo smjestiti svoje “konje” (čitaj bicikle), pa tek onda pobrinuti se za sebe. Recepcioner nam spremno pokazuje mjesto gdje možemo ostaviti bicikle. Prostorija je zapravo pomoćna kuhinja u kojoj drže razne namirnice: krumpir, kupus, luk...

- Slobodno naslonite bicikle na stol. Kuharima neće smetati. Oni će se već snaći - kaže recepcioner.

Prvo smo se zbunjeno pogledali, a potom slegnuli ramenima i parkirali bicikle među namirnicama. Važno da su na sigurnom!

Nakon kratkog osvježenja zaputili smo se na večeru, a razgledanje grada ostavili smo za drugi dan kada se dobro naspavamo. Temišvar je grad s više od 300.000 stanovnika, zovu ga Mali Beč, no o samom gradu, njegovoj prošlosti, stanovnicima i našim dogodovštinama, pisat ćemo u trećem nastavku.

Iako smo gotovo u svakom trenutku imali pristup besplatnom internetu, protekla tri dana bili smo (namjerno) izolirani od bilo kakvih dnevno-političkih zbivanja. Jedino što nas je zanimalo u svakom trenutku jest prognoza vremena koja je vrlo bitna za bicikliranje. Nismo nimalo bili sretni kada smo vidjeli da nas na putu do Novog Sada, a potom i Osijeka, čekaju dva dana prohladnog vremena, snažnog vjetra u prsa i kiše. Ne znaš što je gore, vjetar ili kiša, a nas je čekalo oboje! Večer prije polaska prema Novom Sadu u obližnoj trgovini kupili smo vreće za smeće u koje smo dvostruko upakirali robu da nam ne pokisne.

Ujutro oko osam sati (prema hrvatskom vremenu sedam, jer Rumunji su sat ispred), krećemo prema graničnom prijelazu Foeni. Vrijeme poluoblačno, prohladno, 11 Celzijevih stupnjeva, a vjetar puše 30 km/h! Čeka nas paklenih 155 kilometara do Novog Sada. Do rumunjsko-srpske granice i nije bilo tako strašno jer je vjetar bio bočni, no ulaskom u Srbiju sjeverozapadnjak nas je počeo udarati u prsa, ali ne izravno, nego malo bočno tako da nam nije pomogla ni vožnja u firungu (u zavjetrini, jedan iza drugog). Odlučujemo se odmoriti u srpskom mjestu Sečanj i prikupiti snage za daljnjih stotinjak kilometara do Novog Sada.

- Kako je momci? Danas baš jako duva - kaže nam gazda lokalnog birca, gdje smo stali na piće.

- Da, gadno je. Tko zna što nas još čeka do Novog Sada - odgovaramo.

- Videćete šta je banatska ravnica - upozorio nas je gazda.

S obzirom na vremenske (ne)prilike, dogovaramo se da pravimo češće pauze, jer je prilično iscrpljujuće voziti protiv vjetra. Ovaj dogovor vrlo brzo pada u vodu, ne zato što se nismo mogli složiti, nego zbog činjenice da do Zrenjanina nismo imali gdje stati. Sve sama nepregledna ravnica. Nigdje sela, šumarka, pa ni benzinske crpke! U Zrenjaninu kratka pauza, pa nastavljamo prema Novom Sadu. Nakon nešto više od sat vremena vožnje nailazimo na Golf centar Žabalj, gdje namjeravamo predahnuti, no ništa od toga. Riječ je o golf klubu gdje dolazi elita iz Novog Sada, Zrenjanina, Beograda..., dakako uz prethodnu rezervaciju, i upravo kada smo mi naišli u tijeku je bila privatna zabava. Nismo se osjećali pozvanima, a nismo bili ni prikladno odjeveni, jer dress code u ovakvom ekskluzivnom klubu sigurno nisu biciklističke hlačice i musava lica od prašine koju nam je nabacao vjetar.

- Ništa. Naći ćemo mi nešto do Novog Sada gdje ćemo se pošteno odmoriti i okrijepiti - kaže Siniša Kraml.

Kilometar za kilometrom, a odmorišta nigdje. Samo dosadna pustopoljina i uporni vjetar. Sva sela na potezu od Zrenjanina do Novog Sada nalaze se sedam i više kilometara od ceste, srećom, mi smo išli na vlastiti pogon pa nam nije trebalo gorivo, jer na toj dionici nema ni jedne benzinske! Nakon otprilike 8,5 sati na biciklu, konačno pred nama Novi Sad. Prognoza je ovaj put bila samo djelomice točna, jer, srećom, izostala je kiša. Vrlo brzo stižemo u naš hotel i prilično iscrpljeni, nakon kratkog osvježenja, uzimamo taksi i odlazimo u grad na večeru.

Igor predlaže hamburgere u Toster baru, u jednom dvorištu Zmaj Jovine ulice. Kad tamo gužva - slobodan samo jedan visoki stol s barskim stolicama.

- Nakon pedaliranja od Temišvara ne sjedi mi se na barskoj stolici. Treba mi nešto udobnije - požalih se Igoru i Siniši.

- Došli ste iz Temišvara biciklima? U jednom danu? Svaka čast momci - kaže konobar, te dodaje: “Ako je tako, prva runda pića je moja. Sjedite kratko ovdje i čim se isprazni prvi stol, tamo ću vas preseliti”.

- Nadam se da su porcije pristojne. Umiremo od gladi - kaže Siniša.

- Ništa ne brinite. Predlažem vam jedan specijalni meni i vjerujte, nećete moći pojesti ono što vam donesem - siguran je bio konobar.

I bio je u pravu. Hamburgeri visoki 20-25 centimetara (ne možeš ga gristi, nego rezati nožem), plus još jedan pladanj svega i svačega (pomfri, piletina, šunka, kačkavalj, gljive bukovače, feferone, mozzarella...). Nakon borbe s hamburgerom, krenuli smo “udarati” po pladnju, ali brzo smo stali. Osjećaj gladi je još uvijek (u našim glavama) prisutan, ali jednostavno više ne stane. Ubrzo se vraćamo u hotel, provjeravamo našu robu je li dobro upakirana u vrećice, jer prognoza je i dalje vjetar i kiša.

Nakon doručka krećemo prema Osijeku, i to cestom preko Bačkog Petrovca, Odžaka, Bogojeva i Erduta. Vjetar je nešto slabiji, ali oblaci opasno prijete. U mjestu Parage prve kapi kiše. Odlučujemo stati u prvoj i vjerojatno jedinoj gostionici u selu. Kockasti stoljnjaci i limene pepeljare, kao da smo se vratili u šezdesete! Kiša ne prestaje ni nakon pola sata, ali odlučujemo nastaviti put. Navlačimo kabanice i sljedećih pet kilometara “uživamo” u vjetru i kiši, posebice dok su nas obilazili kamioni i autobusi na uskoj cesti punoj rupa. Bilo je ludo i nezaboravno. Tuširanje na biciklu! Još da nam je šampon bio pri ruci... Kod Ratkova kiša prestaje, ali odlučili smo voziti do granice, odnosno Bogojeva, te se tamo presvući u suhu odjeću. Obavljamo kratki šoping u trgovini “Niš”, jer kako doći kući nakon šest dana i reći: “Donio sam samo prljavo rublje”.

Na prijelazu Erdut prolazimo policijsku kontrolu, ali hrvatski carinik inzistira da mu otvorimo bisage. Pa ako čovjek želi kopati po našim prljavim majicama i gaćama, neka samo izvoli. Ovo nam je bio već peti prelazak granice i do tada nas nitko nije pregledavao. Pomislih, čovjek samo radi svoj posao. Ipak, ulazimo u Europsku uniju i kontrola je nužna. Možda misli da u bisagama vozimo Sirijce?

Nakon kraćeg zadržavanja ulazimo u Hrvatsku i kako se bližimo Osijeku, tako vozimo sve brže i brže. Kao da smo dobili novu snagu, jer smo sve bliže kući. I dok nižemo posljednje kilometre, već smišljamo nova putovanja...

(U slijedećem nastavku: Temišvar, gospodarsko i kulturno središte Banata, ili kako ga zovu - Mali Beč)