Ako prema svahili jeziku hakuna matata označava život bez pravila, odgovornosti i briga, navodno ili nenavodno, vrijedi li to hedonističko načelo i u slučaju benda Hakuna Matata, pitali smo između ostalog šefa grupe Krešimira Mišaka.

Da pojednostavim, zašto si svoj bend “krstio” svahili nazivom Hakuna Matata?

- Ah, razlozi su bili posve drukačiji. Ja nisam ni znao što to zapravo znači, ali sviđalo mi se kako zvuči, a htio sam da ime benda, bar u mojoj glavi, bude u bojama, možda malo stripovski. No, u to vrijeme crtić “Kralj lavova” (po kojem je danas taj izraz najpoznatiji) nije još (ili nije opet) bio popularan, a nije bilo ni Youtubea (prvi filmić stavljen je 2005. godine.). I zato danas nisam siguran jesam li sretan zbog tog naziva, koji mi se i dalje sviđa, ali ako ga upišete u internet ili u Facebook bez nastavka “band” iskače sve i svašta osim nas.

To zapravo i nije hedonističko načelo, nego se više odnosi na to da čovjek pusti stvari neka idu kad ne može baš puno učiniti, bar ga tako ja danas shvaćam, a življenja tog načela kod mene svakoga dana ima sve više. Taj princip nazivam “kozmičkom tajnicom”, i sve što radim ili što mi se zbiva temeljim na njemu, jer sam vidio da se u njega mogu pouzdati.

Ako se ne varam, glazbom, napose u bendu Hakuna Matata, baviš se već dvadeset godina. Kako sad, nakon tolikog vremena, a u povodu novog, četvrtog albuma, ocjenjuješ proteklu karijeru, čime si zadovljan, čime nisi, kad bi mogao, bi li krenuo drukčijim putom ili ništa ne bi mijenjao?

- Pa čak i trideset godina, ako se uzme u obzir da sam 1987. s rockabilly-grupom Voodoo Cats (koja se poslije pretvorila u Fantome) imao prvi koncert.

Snimio sam desetak albuma s raznim grupama, ali već dugo vremena Hakuna Matata je naš dom. Na svakom od ta četiri albuma (a i na onima prije, s drugim bendovima) uvijek sam nešto učio, svladavao, jednom su to bili aranžmani s dvije gitare, drugi put pojednostavljivanje pjesama ili prelazak na 'trojku' (što smo već dosta dugo), pa onda način pisanja pjesama, tematski okvir, traženje sebe i sve što već ide uz to. O nekoj značajnijoj glazbenoj karijeri ne može se govoriti, ali što je uopće u životu značajno ili trajno? Naše su ambicije oduvijek bile klupske svirke, pa smo to i radili. Što se tiče ploča, mogao bih sada, na primjer, puno bolje snimiti prvi album i izbaciti neke suvišne pjesme, ali mi smo u svakom trenutku dali sve od sebe i napravili najbolje što smo mogli, ostalo je sudbina. Ali bilo je zanimljivo, napeto i puno izazova.

Svi dosadašnji albumi benda Hakuna Matata nedvojbeno su ambiciozna, pomno razrađena, tematski i glazbeno promišljena izdanja. Netko će kazati da je Hakuna Matata tvoj glazbeni egotrip, netko da je HM teški underground, netko da je pretenciozan do neba... Što bi odgovorio na takve kritičarske komentare?

- Svi imamo samo svoju perspektivu i ništa više. Tako su meni ovi opisi iz pitanja potpuno novi jer nikad nas nisam tako vidio, iako mi se neki možda i sviđaju. Nisam mislio da u nama ima dosta potencijala da budemo istinski ambiciozni bend, samo unutar svojih ograničenja, a to naravno jesmo i danas, jer kako drukčije može biti? Za zadnja dva albuma (“Uspon i pad četvrtog Reicha” i “Snovi i oružje”) može se reći da su tematski promišljeni, ali ono prije je bio kaos žanrova. Rekao bih - glazbeno nepromišljeno prije nego promišljeno. Što se tiče Hakuna Matate kao vlastitog egotripa - slab je to egotrip! Pa ja radim na televiziji, ako je već riječ o 'naslikavanju'. Jednostavno sviram oduvijek, davno prije televizije, stvaranje glazbe mi je užasno uzbudljivo, a puno sam kroz to naučio i o pitanju mnogih univerzalnih životnih principa. A underground? Pa rekao bih da smo previše melodiozni za to i čak mjestimično čisti pop. Što se pak tiče pretencioznosti, tu bih se mogao složiti. Pitanje je samo misli li neki slušatelj na istu vrstu pretencioznosti kao ja.

Vjerojatne te svi to pitaju - postoji li i kakva “tajna veza” između onoga što radiš u Hakuna Matati i tvoje kultne, po meni genijalne, antologijske emisije “Na rubu znanosti”?

- Ne može ne postojati. Kroz susret s mnogim temama čovjeku se počne mijenjati percepcija svijeta, a u mjuzu unosiš svoju vlastitu percepciju, pogotovo kad je riječ o tekstovima. Tako je svaki album, počevši od drugog (prvi se snimao tijekom nekoliko godina, od kojih u nekima još nisam radio emisiju “Na rubu znanosti”) u sebi imao neku naznaku tematskog okvira idućeg albuma.

Na drugom albumu “Free Energy” takva je pjesma bila “Svi će ljudi biti braća”, a i “Pax Americana” koja je tad nastala, a inspirirana je nekim knjigama Davida Ickea. Tako je treća ploča “Uspon i pad četvrtog Reicha” najvećim dijelom inspirana korporatizmom i temama koje imaju žig 'teorije urote', čak je i naslov iz neke od tih knjiga, konkretno autora Jima Marrsa. Dok smo nju snimali, već je nastala pjesma “Duhovni ratnik”, koja je pak bila logični nastavak tema s prethodne ploče, jer nakon shvaćanja da nekaj sa svijetom nije kako je rečeno, sljedeći korak te više ne vodi prema van, nego prema unutra, prema stanjima vlastite percepcije. U biti, razvoj tema u emisiji se u nekoj mjeri poklapa s temama pjesama, ali se to baš ne vidi jasno jer se album objavi tek svakih nekoliko godina.

Isplati li su upornost u životu, napose u glazbi i u emisiji kakva je “Na rubu znanosti”, ili sve to radiš za vlastitu dušu, užiće, bez obzira na postignuća koja se ne mogu poreći?

- Ovisi u što ulažeš upornost. Ako ulažeš u ono što ti je 'zapisano', onda se isplati. No, ako se oglušuješ na znakove i sinkronicitete i uporno želiš raditi nešto drugo od onoga što bi možda trebao, onda i otpor događaja raste, pa se upornost pretvara u frustraciju. Emisija “Na rubu znanosti” meni je dovela niz sinkroniciteta, i koliko god da mi te teme ne mogu dosaditi jer uvijek postoji neka nova razina, to je ipak posao s rokovima, stvarima koje je lakše ili teže obaviti i tome slično.

S druge strane, glazba je više pokušaj da se negdje stigne na području koje me zanima, a nije poslovno uvjetovano, što znači da nema vanjskih faktora koji bi te gurali, nego samo unutarnji 'drive'. Vjerojatno su zato i rezultati uglavnom - unutarnji!

Kad se sve zbroji (i oduzme), kako bi sam okarakterirzirao svoj bend Hakuna Matata? Tematska slojevitost nije za svakoga, no s glazbene strane ima tu i “normalnijih” stvari, i utjecaja novog vala, i progresivnog rocka, i nekih aktualnih glazbenih trendova... Kako to komentiraš, jesam li u pravu?

- Mi sviramo zagrebački rock. I to ne samo zato što smo iz Zagreba nego zato što sam (kao skupljač ploča i općenito slušač glazbe) primijetio da svaki grad ima neku svoju generalnu 'vibru'. Kod riječkih rock-bendova tijekom više desetljeća dominira jedna 'spika' (uvijek malo artistička, ali i mračna, kao što priliči lučkom pankerskom gradu), kod splitskih druga (svi bendovi imaju neki trag mediterana), kod beogradskih treća, oni su uvijek bili više alternativci. A Zagreb u tom smislu ima svoj duh 'sounda' koji se meni uvijek sviđao jer je bio nekako poletan, maštovit, u bojama, i progresivan, ali i nekako optimističan i čak popističan - to se može uočiti ako se na jednu hrpu stavi svašta, od Drage Mlinarca i Haustora preko Psihomoda do Pipsa, da samo kažem što mi prvo pada na pamet. Pojam 'zagrebački rock' sam izmislio, ali meni on stvara neke slike. A svaka pojedinačna pjesma ima neki vlastiti izvor utjecaja i pravo je čudo, s obzirom na raspon utjecaja, da pjesme mogu stajati jedna uz drugu.

Novi album? U osnovnim crtama, za one koji ga žele preslušati, tko je u sastavu koji je album odsvirao, gdje je snimljem, produkcija, miks... izdavač?

- Da ponovim - naziv mu je “Snovi i oružje”. Snimali smo ga u studiju Šišmiš, producent je Švigi, kojem zahvaljujemo jer smo došli s vrlo malo novca u studio i cijeli materijal odsvirali uživo u nekoliko sati, i još dva dana malo popravljali, tu i tamo sam dodao neku dionicu, pa smo u jedan dan snimili lead-vokale i u jedan dan back-vokale. Ali trebalo je to 'izmiksati' i dati punoću pjesmama koje dominatno imaju samo tri instrumenta (odnosno ponekad četiri, jer smo i back-vokale tretirali kao instrument, a ne tek kao debljanje glavnog vokala). Izdavač je Dallas.

Naziv “Snovi i oružje” čini mi se vrlo moćnom, ali i simboličnom “porukom”. Što nam o tome, nazivu, možeš reći, što konotira, na što sugerira, o kakvom je konceptu riječ, ako je koncept u pitanju? Što te za takav pristup novom materijalu (skladbama, albumu) posebno inspiriralo?

- To je naziv pjesme koja iz prvog lica govori o konkvistadorima i njihovu dolasku u Ameriku. No, tako dobro zvuči da smo se samo pogledali i nije bilo sumnje kako će se album zvati. Doista, mogu se tu naći i druga značenja, recimo svi mi trebamo 'oružje' da ostvarimo 'snove' i tome slično, mislim da se popis mogućih interpretacija tu ne iscrpljuje. Meni osobno pokretač su bila neka psihodelična iskustva i nešto od te psihodelije se može čuti, ali ne u smislu da mi sviramo psihodeliju, nego u natruhama, kroz teme pjesama ili neke gitarske dionice.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ