Vezani članci
TEMA TJEDNA: POTENCIJALI I MOGUĆNOSTI ZELENE EKONOMIJE (I.)
TEMA TJEDNA: POTENCIJALI I MOGUĆNOSTI ZELENE EKONOMIJE (II.)
Prvo bih želio istaknuti da pojmove "zelena" ili "ekološka" ekonomija, ne smijemo promatrati u uskom smislu kao da je riječ o jednom dijelu ekonomije (kao gospodarstva ili kao znanosti o gospodarstvu), koji se bavi "zelenim" temama (uređaji za zaštitu okoliša, uporaba otpada, obnovljivi izvori energije isl.).
- Riječ je o tome da sva ekonomska aktivnost (usmjerena na zadovoljavanje ljudskih potreba, ili samo na zarađivanje novca), mora biti uklopljena u širi okvir koji nam daje znanost o našem domu (oikos), tj. planetu Zemlji. Uvijek moramo poštovati ekološka (ili ekologistička) načela u postupanju s okolišem, prirodom, resursima. Osnova je potreba dugoročne ekološke održivosti. Kad završi jedan ciklus proizvodnje i potrošnje, moraju se ponoviti uvjeti koji omogućavaju sljedeći. Kako to nije neko stanje, nego stalna briga, volim govoriti o "ozelenjavanju ekonomije".
Tu su bitna dva osnovna načela: u postupanju s materijom "cirkularna ekonomija" (ekonomija zatvorenoga kruga, njemački: Kreislaufwirtschaft), tj. da se ne smanjuju zalihe neobnovljive materije. U postupanju s energijom ideal je koristiti samo obnovljive izvore. Treće je načelo održavanje bioraznolikosti kao osnova postupanja prema živim bićima. Te kao posebno eliminiranje ljudskog utjecaja na globalno zagrijavanje i klimatske promjene.
Zalihe materije na Zemlji su ograničene, jer kad iz Zemljine kore izvadimo kilogram nafte ili željeza, u kori ostaje kilogram manje. Ako ne recikliramo, to će dovesti do krize kroz nekoliko desetina, stotina ili tisuća godina. U energetici se, pak, možemo oslanjati na to da će Sunce proizvoditi u svakoj sekundi golemu energiju sljedećih nekoliko milijardi godina, praktički beskonačno (a tu je i geotermalna energija).
Zelena ekonomija i participativna demokracija? O čemu se radi, kakve su tu veze?
- Tehnologije koje su u skladu s ekološko-ekonomskim načelima, za razliku od tradicionalnih koje su se razvile od osnovne tendencije u industrijskoj civilizaciji, tendiraju biti decentralizirane (ali također u okviru globalnog sagledavanja Geje, planeta Zemlja kao cjeline i svih aktivnosti čovječanstva koja utječu na okoliš i resurse). Primjerice, umjesto nekoliko desetaka velikih elektrana koje zadovoljavaju potrebe milijune potrošača električne energije, postavlja se mnogo malih elektrana, kao i toplinskih pumpi i dr. Preferira se sortiranje otpada u svakom domaćinstvu. U poljoprivredi, preferira se veća bioraznolikost i lokalnost, tj. analizira se lokalno zemljište i drugi uvjeti, pa se tome prilagođava proizvodnja umjesto da se koristi samo nekoliko hibrida, pa se okolina (tlo, zaštita od štetnika i dr.) prilagođava njima. To olakšava i lokalno upravljanje, a time i participatiju (sudjelovanje) javnosti u donošenju odluka.
Postoji također potreba da svaki građanin razumije zašto razvrstava otpad, zašto je korisno postavljati mnogo jaču toplinsku izolaciju zgrada i koristiti druga načela solarne arhitekture, kako se mogu koristiti kućne solarne elektrane i sl.
Ekološke (ekologističke) politike ne smiju se donositi kao niz mjera koje donose vlade i parlamenti, a da običan čovjek ne mora o tome brinuti. Primjer dobre prakse u tom smjeru energetske su zadruge (kao i poljoprivredne zadruge), koje u Njemačkoj imaju desetak milijuna članova i posjeduju desetke tisuća instaliranih megavata elektrana. Ljudi u Njemačkoj (još više Danskoj!) razumiju zašto plaćaju visoku cijenu za potrošenu električnu energiju (jer je to usmjereno na potrebnu transformaciju energetike, "Energiewende", o čemu je odluka donesena godine 2000., s planovima do 2050.). Također, prema osobnom vlasništvu i udjelu u zadrugama, velik dio tog novca opet odlazi njima, a ne velikim kompanija i biznismenima.
NERAZUMIJEVANJE
Shvaća li se u RH problem (i mogućnosti) zelene ekonomije ozbiljno? I stoji li teza da kad je riječ o ekologiji, zelenima, da je to stvar ljevice, kako u 20., tako i u 21. stoljeću?
- Nažalost, gotovo ni jedan naš političar do danas ne razumije o čemu je riječ i zašto je "ozelenjavanje ekonomije" ne samo jedan od ključnih zadataka čovječanstva u 21. stoljeću (ili u započetoj četvrtoj industrijskoj revoluciji, ili u šestom kondratijevom ciklusu), nego je uistinu postalo urgentna tema svake nacionalne politike i jedna od tri glavne teme svjetske politike. Nešto o čemu stalno moraju govoriti (i u svijetu i govore) predsjednici i premijeri, a ne da se o "održivom razvoju" brine jedan odsjek jednog odjela u jednom nevažnom ministarstvu. Jedini važniji izuzeci bili su Mirela Holy i Slaven Dobrović.
Što se ljevice tiče, impulsi za razvoj modernog ekološkog (okolišnog) pokreta, koji se razvija od 1970-ih, također uvelike dolaze s konzervativne strane političkoga spektra, gdje je uvijek donekle postojalo nepovjerenje prema industrijskoj civilizaciji. Njemačka kancelarka Angela Merkel jedan je od ključnih svjetskih zagovornika ozelenjavanja ekonomije (u politiku je ušla kao ministrica okoliša u vladi Helmutha Kohla). Ipak, glavna struja ekologističkog pokreta i zelenih stranaka ne mrzi modernu znanost i tehnologiju (solarna ćelija jednako je sofisticirana tehnologija kao nuklearna centrala), okrenuti su k budućnosti i promjenama koje treba napraviti, a ne nostalgiji za prošlošću, cijene raznolikost u životu ljudi, kao i u živom svijetu generalno, gledaju globalno potrebe čovječanstva i biosfere kao cjeline pa nisu ksenofobi i nacionalisti, itd. Tako da su obično više liberalno i lijevo. Ali to postaju općeprihvaćeni stavovi, kao što su i ukidanje privilegija plemstva, vjerska tolerancija, ravnopravnost spolova i dr., i to su vremenom postala načela koja prihvaćaju i konzervativci. Pametni konzervativci su potrebni, da spriječe progresivce da se previše ne zanesu brzopletim promjenama; ali se i oni moraju prilagođavati promjenama uvjeta i duha vremena.
UTJECAJ POLITIKE
Vezano uz prethodno pitanje - zelena ekonomija i zelena politika, ima li tu i kakvih nesporazuma, da tako kažem, odnosno koliko upletenost politike, raznih interesnih lobija, koči ozbiljniji napredak kad se radi o zelenoj ekonomiji, napose ukupnoj ekološkoj svijesti, odnosno održivom razvoju kao takvom?
- Uvijek postoje razni interesi, parcijalni, kratkoročni, ideološki i sl., koje demokratska politika mora usuglašavati. Praktična politika je posebna vještina, vizionari koji gledaju globalno i dugoročno često se u toj nužnosti dnevnih natezanja izgube. A s druge strane, naravno, pragmatični političari brinu o budućnosti najviše do sljedećih izbora, a ne kakva će biti globalna klima, ili zalihe godine 2050. ili 2100., dok pragmatični biznismeni brinu o tome onoliko koliko traje jedan ciklus povrata investicije.
Ljudi imaju potrebu osigurati svoje potrebe sada (jesti, grijati se, zaraditi novac...), i to moramo poštovati. Ali ne smije doći do toga da se kaže "sada moramo sve podrediti trenutačnim interesima, a o dugoročnima ćemo kasnije"; ali uvijek je "sada", nikad ne dođe "kasnije". Kao u onom starom slovenskom vicu kad političar kaže omladini: "Budućnost pripada vama!", a u sebi misli "ali sadašnjost će uvijek pripadati nama". Ipak - budućnost također jest već sada. Svijet je ipak, uza sve zamjerke i bojazni, od 1972. (prva konferencija UN-a o okolišu), doživio napredak u sintezi dva pristupa politici i politikama (jednom sam to nazvao "chessboxing", sportska disciplina koja je kombinacija boksa i šaha - šahoboks; stvarno postoji taj sport, bilo je nekih mečeva). Spomenuh kako su Nijemci 2000. godine donijeli strategiju s vizijom 50 godina unaprijed. Desetak godina ranije to je bilo nezamislivo - deset godina smatralo se dugoročnim planiranjem. A grupa najmoćnijih G7 nedavno je ozbiljno raspravljala o predviđanjima za 2100. godinu.
To je nužnost moderne politike. Hrvatska propada i zbog toga što naši političari ne razumiju da se ne mogu baviti isključivo "dnevnom politikom" (politikantstvom) i da Europska unija i Ujedinjeni narodi ne donose one silne strateške dokumente zato jer je birokratima dosadno. Nažalost, to vrijedi i za većinu stručnjaka u Hrvatskoj, onih koji političare savjetuju.
INTERESNI LOBIJI
Čuju se i drukčija razmišljanja, da je zelena ekonomija zapravo “ekološki kapitalizam”. Za bolivijskog predsjednika to je novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode. Želim, naime, pitati koliko je istine, a koliko neistine, kad se danas govori o ekologiji, uključujući i zelenu ekonomiju, jer dojam je da pojedini interesni lobiji vuku svaki na svoju stranu? Eto, Donald Trump ne prihaća Pariški sporazum...
- Trump je napravio golem iskorak prema natrag, za svijet i za Ameriku koja mu je, navodno, prva. Obećao je primjerice rudarima u rudnicima ugljena da će ponovno dobiti svoje poslove, ali povijest ne ide u tom smjeru. Zbog njegovog odbijanja Pariškoga sporazuma Grupa G20 raskolila se na G19+1. Ne samo Njemačka i Francuska, nego i drugi ključni igrači, kao Kina i Indija, stavljaju ozelenjavanje ekonomije kao prioritet nacionalne strategije i nacionalnih i globalnih politika. Kao i mnogi Amerikanci, vlasti u gradovima i državama u SAD-u.
Veliki problemi i neslaganja postoje oko pojedinih politika, a ne oko općih načela. Neke zemlje još su više usmjerene na to da prirodu pokore, a ne da s njom surađuju. Ipak, nema više onog raskola između sofisticiranih ekologističkih zahtjeva bogatih i žudnje siromašnih da zadovolje osnovne potrebe, kakav je postojao u posljednja tri desteljeća prethodnoga stoljeća, kad su uglavnom bogati počeli nametati tu temu. Primjerice velika ulaganja u istraživanja, razvoj i u poticaje industriji, u što su ulagale bogate zemlje, doveli su do toga da danas svijet ima jeftine solarne panele koji postaju realna alternativa i najjeftiniji izvor električne energije za "zemlje u razvoju", koje su uvelike u tropskom području; tu panel iste snage tijekom godine proizvede dvaput više energije nego u umjerenom pojasu. Islanđani danas pomažu Kenijcima da razviju korištenje geotermalne energije itd. Zato postoje dobri izgledi da se razni interesi u hodu usklađuju spomenutom već vještinom šahoboksa.
MATANSKI MENTALITET
Vratimo se na Hrvatsku. Svako malo ponavlja se mantra kako su nam obnovljivi izvori energije potrebni, kao i zelena ekonomija, no da je sve to preskupo, da su nužni preveliki državni poticaji, a novca nema, da je ulaganje u ekologiju i održivi razvoj za bogate, što RH nije, iako pojednačno imamo dobrih primjera kad je zelena ekonomija u pitanju (neki OPG-ovi, sporadična ulaganja na lokalnoj razini i sl.). Kako sve to komentirate?
- Gore sam već spomenuoono bitno o tom pitanju. Mogu još reći da smo tu priču "to nije SADA za nas, moramo PRVO druge stvari", slušali od samog početka - Edvard Kardelj je imao o tome jedan važan govor 1973., kad je bio osnovan Jugoslavenski savez za zaštitu i unaprjeđenje čovjekove okoline. To je posve pogrešno, ne samo s gledišta šaha, nego i boksa. Jer tu se danas zarađuje. Žalili su se primjerice političari da nema smisla što mi ulažemo u vjetroelektrane, kad ih mi ne proizvodimo. Zašto? Zato jer nikad nismo imali suvislu industrijsku politiku. Prvi članak o tome kako bi "Uljanik" mogao ući u proizvodnju stupova za vjetroagregate bio je u stručnoj literaturi objavljen krajem 1990-ih. Španjolska je tada počela ulagati u energiju vjetra i, između ostaloga, stvorena je kompanija Gamesa koja je danas među prvih pet u svijetu. Naša obala jedno je od najboljih područja u Europi za solarnu energiju. Imali smo tri proizvođača solarnih panela, jedan je bio među najstarijima u Europi (nasljeđe iz socijalizma!), dva su propala, a da nikoga za to nije briga.
Mogli bismo još znatno više zarađivati od ekološke poljoprivredne proizvodnje (pod uvjetom, naravno, da nas ne hvataju stalno kako varamo, balkanski i "matanski"), jer postoji potražnja u Europi, a mi imamo još mnogo neiskorištenog zemljišta. Elon Musk upravo je lansirao model "Tesla 3", i time je počela revolucija koja će električne automobile napraviti posve konkurentnim benzincima (i zamijeniti ih u predstojećim desetljećima!), a mi imamo jednu visokotehnološku kompaniju i druge potencijale da se naša industrija uključi.(D.J.)
Zoran Oštrić, ekološki je aktivist i bloger.
MARIJANA PETIR
Imamo Strategiju, ali ne i javnu raspravu
Koje su realne mogućnosti Hrvatske kad je riječ o zelenoj ekonomiji? Drugim riječima, shvaća li se u RH zelena ekonomija ozbiljno?
- Hrvatska nažalost nije još dubinski analizirala niti razmotrila svoje realne mogućnosti u razvoju zelene ekonomije i zelenog poduzetništva. To nije nova tema, to je tema o kojoj se govori već desetak godina te su brojni dionici izrađivali istraživanja, studije i programe koji su tek djelomično ili sporadično ulazili u službene dokumente razvoja države. Ministarstvo zaštite okoliša 2011. godine izradilo je nacrt dokumenta za potrebe Vlade RH pod nazivom “Strateške odrednice za razvoj zelenog gospodarstva” u kome su načelno identificirani potencijali. Prema studiji UNDP-a (Program UN-a za razvoj) iz 2012. godine izradom Strategije niskougljičnog razvoja koja bi pomogla u ostvarenju smanjenja emisije stakleničkih plinova i potaknula gospodarski razvoj u skladu s klimatskim i energetskim ciljevima Europske unije, do 2050. u Hrvatskoj bi se moglo otvoriti 80.000 'zelenih' radnih mjesta. Ta se brojka, uz dodatnih 70.000 do 150.000 radnih mjesta u vremenu nakon 2030. godine, ponavlja i u novoj “Strategiji niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine, s pogledom na 2050. godinu”, kojoj je nositelj Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a javna rasprava o Strategiji i Strateškoj studiji utjecaja na okoliš završila je 16. srpnja ove godine. Nova Strategija mijenja postojeću Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske iz 2008. godine te ovom prilikom pozdravljam odustajanje od gradnje termoelektrana na ugljen. Također, veseli činjenica da se Strategijom nastoji uključiti veći broj malih proizvođača, što je u sladu s prijedlozima novog energetskog paketa zakona EU te otvara nadu da će nova nacionalna politika više brinuti o potrebama građana i potrošača.
Nažalost, u Strategiji nisam pronašla prijedloge za veće korištenje nekih potencijala koje prepoznajem u raspravama o novoj Direktivi o obnovljivim izvorima energije u Europskom parlamentu. Prije svega Strategija ne prepoznaje potencijal biogoriva za veću energetsku neovisnost o uvozu fosilnih goriva, ali i potencijal biogoriva kao mogućnost za podizanje devastirane poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj te proizvodnju proteinima bogate hrane za životinje bez uporabe GMO-a. Zaboravlja se da Hrvatska ima 750.000 ha neobrađenog poljoprivrednog zemljišta te da svaki dodatni izvor prihoda za naše poljoprivrednike zlata vrijedi.
Zelena ekonomija i zelena politika, ima li tu i kakvih nesporazuma?
- Između zelene ekonomije i zelenih politika nema nesporazuma, pitanje je samo osobnih interesa koji se u Hrvatskoj često nameću ispred nacionalnih. Tako se realizacija povećanja udjela obnovljivih izvora energije vjetra s 360 MW na 1200 MW provela u skladu sa spomenutom Strategijom energetskog razvoja RH iz 2008. godine te će građane Hrvatske stajati povećanja cijena električne energije. Argumentacija da će gradnja 1200 MW vjetroelektrana predviđenih starom Strategijom značiti 1200 novih izravno stvorenih zelenih poslova i još barem 1000 neizravnih radnih mjesta uz domaću proizvodnju 75 % komponenti samo je potvrđena kao velika neistina.
Rad na novoj Strategiji započet je još 2015. godine te je Strategija bila predmetom javne rasprave u trajanju tek mjesec dana. Prema obavijesti na stranicama nadležnog Ministarstva predmetna se Strategija odnosi na sve sektore gospodarstva i ljudske aktivnosti, a osobito je vezana uz energetiku, industriju, promet, poljoprivredu, šumarstvo i gospodarenje otpadom. Riječ je o strategiji koja ima horizontalno djelovanje i koja će biti nadređena sektorskim strategijama te će se operativno provoditi kroz pojedine sektore. Ukratko, to je strategija koja odlučuje koliko ćemo plaćati energente, hranu, otpad, proizvode i poreze do 2030. godine. Ne bi li takav dokument trebao biti udarna vijest u svim medijima?
Manjka li u javnosti pravih, utemeljenih inoformacija vezano i uz Strategiju koju spominjete, ali i uz mnoga druga ekološka pitanja?
- Smatram kako je premalo vremena dano javnosti za uvid i komentar na tako važan i opširan dokument koji će utjecati na razvoj brojnih sektora u Hrvatskoj do 2030. godine. Europska unija koristi potencijal svojih građana, zašto ne bi i Hrvatska! Primjerice, Europska unija 2019. godine ide u izmjenu Zajedničke poljoprivredne politike te je od ožujka do svibnja ove godine nadležna Glavna uprava za poljoprivredu provela prvi krug javne rasprave o budućoj Zajedničkoj poljoprivrednoj politici koja će utjecati na 12 milijuna poljoprivrednika i 500 milijuna građana Unije te je u prvom krugu sudjelovalo više od 320.000 osoba. Ne vidim razlog zašto hrvatska Vlada ne bi pitala svoje građane, njih samo četiri milijuna, što oni misle i što očekuju od energetske, klimatske, poljoprivredne, ali i drugih politika naše države, pa tek onda krenula u izradu takvog opsežnog i dalekosežnog dokumenta. Brojka od samo 83 komentara (koliko je moguće pronaći na stranicama završenog e-savjetovanja) u provedenom i zaključenom javnom savjetovanju govori sama za sebe. Za razliku od ovog javnog savjetovanja, više od 2.000 Hrvata dalo je svoje primjedbe i prijedloge na novu ZPP Europske unije. Nije li čudno da je veći odziv građana Hrvatske bio na javnu raspravu Europske komisije i to u samo jednom sektoru gospodarstva? Ili se Strategija čuva daleko od očiju javnosti ili javnost nema apsolutno nikakvog povjerenja u politike hrvatskih vlasti. Jedno i drugo je poražavajuće.
Kako bi se spriječile situacije poput onih s vjetroelektranama koje dovode pozitivne politike do prijezira javnosti, potrebno je nacionalne strategije i politike otvoriti široj raspravi, kako na znanstvenu provjeru, tako i na provjeru interesa građana preko čijih će se leđa financirati provedba nacionalnih politika. Građani trebaju biti uključeni u donošenje važnih politika jer će oni provedbu tih politika platiti svojim teško zarađenim novcem.(D.J.)
Marijana Petir, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, aktivno uključena u zaštitu okoliša i promociju tradicionalnih i općeljudskih vrijednosti