Krenimo od definicije: UNEP (United Nations Environment Programme ili Program Ujedinjenih naroda za okoliš) definira zelenu ekonomiju kao ekonomiju koja rezultira poboljšanom ljudskom dobrobiti i društvenom jednakošću, uz značajno smanjenje rizika za okoliš i daljnje okolišne degradacije.

Programu se pridružila i Hrvatska. Tako su Ured predsjednice i Hrvatski savjet za zelenu gradnju među prvima u Hrvatskoj promovirali vrijednosti Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama na Better Building Brunchu, održanom u veljači 2016. godine, na kojem je kao glavna govornica gostovala Kolinda Grabar-Kitarović, govoreći na temu: “Da li i kako na budućnost Hrvatske utječe povijesni sastanak o klimatskim promjenama u Parizu - COP 21?”. U govoru je istaknuto da naša zemlja, uz primjenu principa zelene ekonomije, može i treba smanjiti štetne utjecaje globalnih klimatskih promjena, uz istovremeno osiguranje razvojnih strategija za iskorištenje obnovljivih izvora energije, pokretanje istinske ekopoljoprivrede i marikulture, povezivanje smeđe-plavo-zelene Hrvatske, a sve u svrhu očuvanja postojećih resursa i prirodnih ljepota kojima raspolažemo, uz istovremeno osiguranje proizvodne aktivnosti koja će osigurati razvoj novih zelenih tehnologija, kao i više radnih mjesta za mlade te njihov ciljani ostanak u domovini radi općeg prosperiteta budućih naraštaja.

U ime Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju njegova izvršna direktorica Snježana Turalija, istaknula je kako su sve zemlje, gradovi, županije, tvrtke i institucije, ali i pojedinci, pozvani boriti se protiv negativnih posljedica klimatskih promjena. S obzirom na činjenicu da su zgrade čak i veći potrošači energije od industrije i transporta zajedno, zelena je gradnja u tom kontekstu veliki potencijal za uštedu energenata, povećanje iskorištenja obnovljivih izvora energije i smanjenja emisije CO2, stoga je sastavni dio mjera za smanjenje utjecaja klimatskih promjena, kako globalno tako i lokalno.

Petra Škevin, predsjednica Upravnog odbora Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju u svom je govoru naglasila: “Osim energetske učinkovitosti, koja je zakonski regulirana u Republici Hrvatskoj, zelena gradnja zalaže se i za recikliranje, smanjenje CO2 otisaka i smanjenje toplinskih otoka, potiče 'pametno' korištenje vode, javni prijevoz te korištenje obnovljivih izvora energije. Još neke od brojnih prednosti zelenih zgrada su i unaprjeđenje unutarnje kvalitete zraka, povećana produktivnost zaposlenika, blizina javnih sadržaja, smanjena buka te e-mobilnost. Može se reći kako zelenom gradnjom stvaramo zdrave zgrade za zdrav život, poštujući prirodno, ali i kulturno nasljeđe određenog područja. U Hrvatskoj imamo bogatu građevinsku i arhitektonsku tradiciju. Hrvatski arhitekti, inženjeri građevine, strojarstva, elektrotehnike, geodeti i drugi stručnjaci koji sudjeluju u projektima razvoja nekretnina, čine velik ekonomski i gospodarski potencijal Republike Hrvatske. Kako bismo u potpunosti iskoristili taj potencijal i nastavili njegovati graditeljsku tradiciju, potrebno je ulagati u znanje naših stručnjaka, a Savjet nizom edukacijskih programa aktivno sudjeluje u ostvarenju tog cilja”.

Better Building Brunch - zaključen je sljedećom tezom: “U zgradama se odvija cijeli naš život. U zgradama stanujemo, školujemo se, radimo, osnivamo obitelji i odgajamo našu djecu. Upravo zbog toga od iznimne je važnosti stvarati zdrave, sigurne i održive zgrade u kojima ćemo živjeti kvalitetan i ugodan život, a Hrvatski savjet za zelenu gradnju i dalje će nastojati biti čuvar zdravog, zelenog graditeljstva u Hrvatskoj”.

A da ciljani projekti uzimaju maha svjedoči i vijest prema kojoj su vlada Malte i Europski parlament postigli 28. lipnja 2017. preliminarni sporazum o promjeni postojećih pravila EU-a o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda, važnim faktorima vezanim uz mogućnosti razvoja zelene ekonomije. Dogovorena uredba postavlja suvremena i jedinstvena pravila u cijeloj Uniji, s ciljem poticanja održivog razvoja ekološke proizvodnje u EU. Nova pravila također imaju za cilj osigurati poštenu konkurenciju za poljoprivrednike i operatore, spriječiti prijevare i nepoštene prakse te poboljšati povjerenje potrošača u ekološke proizvode.

“Ljudi žele zeleniju i zdraviju hranu na tanjurima, a potražnja za ekološkim proizvodima u EU raste iz dana dan. Ponosni smo što možemo objaviti sporazum o novim pravilima koja će 'otključati' potencijale organskog sektora, podržati poljoprivrednike i povećati povjerenje potrošača”, rekao je Clint Camilleri, malteški parlamentarni tajnik za poljoprivredu, ribarstvo i prava životinja te predsjednik Vijeća.

Očekivani sporazum dolazi nakon tri godine intenzivnih pregovora i trebaju ga usvojiti Vijeće i Parlament. Organska poljoprivredna zemljišta više su nego udvostručena u posljednjem desetljeću, a svake godine 500.000 hektara zemlje prelazi na ekološku proizvodnju. Međutim, zakonodavni okvir nije zadržao takvo širenje tržišta i još uvijek uključuje različite prakse i odstupanja.

No, ima hrvatskih stučnjaka koji su u vezi s tom temom oprezniji i skeptičniji. Obnovljivi izvori energije su nam potrebni, ali su skupi i potrebni su im poticaji. Ulaganje u ekologiju i održivi razvoj je za bogate. Nemamo razvijenu industriju za obnovljive izvore energije, te nam stoga nisu poželjni jer ne otvaraju nova radna mjesta. To su sve uobičajeni citati i izjave koje ćete čuti po medijima i stručnim skupovima od većine onih koji se bave energetskom politikom u Hrvatskoj. I tih argumenata drže se svaki put kada pokušavaju opravdati slabo iskorištavanje obnovljivih, te prikazati nužnu potrebu za novim velikim investicijskim projektima u energetici, posebno na području iskorištavanja fosilnih goriva.

Ali, priča o zelenoj ekonomiji nije samo priča o očuvanju okoliša, nego i o promišljanju o tome kakvo društvo želimo, zbog čega su znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja pokrenuli projekt sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda koji bi trebao pridonijeti postavljanju temelja zelenoj ekonomiji u Hrvatskoj.

Cilj projekta koji vodi grupa društvenih znanstvenika - antropologa, sociologa i filozofa - pronaći je primjere prakse zelene ekonomije u Hrvatskoj, otkriti zašto se ljudi odlučuju njima baviti, otkriti koji su motivi i vrijednosti u njihovoj pozadini i pridonose li oni osobnoj dobrobiti osoba koje su uključene u njih.

“Možemo reći kako se nalazimo u situaciji u kojoj si intenzivno režemo granu na kojoj sjedimo”, kazao je Branko Ančić, voditelj EU projekta “Zelene ekonomije i dobrobit mladih: Nove paradigme u istraživanju održivosti”, koji provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, uz sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda.

Ančić ukazuje na rad švedskog stručnjaka za održivi razvoj Johana Rockströma koji je 2009. godine sa skupinom akademika iz cijelog svijeta stvorio sustavni okvir koji treba poslužiti kao preduvjet za održivi razvoj na Zemlji.

U radu je predstavljeno devet ograničenja planeta koja, ako se prekrše, dovode do nepovratnih promjena u okolišu s vrlo mogućim katastrofalnim posljedicama – to su promjena klime, kiseljenje oceana, oštećenje stratosferskog ozona, biogeokemijski ciklusi dušika i fosfora, razina gubitka bioraznolikosti, globalna upotreba slatke vode, atmosfersko opterećenje aerosolima, kemijsko zagađenje i promjene u gospodarenjem zemljištem.

Pet godina kasnije, Rockström upozorava kako su prekršena četiri od devet ograničenja, no nije pesimist - “Naša poruka je pozitivna, a ne poruka sudnjeg dana”, rekao je na TED-u, programu konferencija posvećenim tehnološkim inovacijama i novim idejama, dodajući kako prvi put imamo okvir za rast, iskorjenjivanje siromaštva i gladi i poboljšavanje zdravlja”.

“Kao civilizacija nikada nismo imali veći zadatak pred sobom, onaj u kojem moramo ozbiljno promisliti i promijeniti svoje društvene i ekonomske prakse”, smatra Ančić, dodavši da će struka potvrditi da se geološko razdoblje u kojem živimo nazove antropocen, kao razdoblje u kojem najznačajniji utjecaj na prirodu čini čovjek. “Kako ćemo zaustaviti daljnji gubitak biološke raznolikosti, intenzivnu tropsku deforestaciju i dezertifikaciju, rapidnu klimatsku promjenu i rastuće društvene nejednakosti, pitanja su na koje moramo hitno tražiti odgovore”, dodao je.

Jedan od odgovora na to pitanje je zelena ekonomija, fokus ovoga istraživanja. U teoretskoj literaturi taj se pojam pojavio krajem osamdesetih godina. Grupa britanskih ekonomista iz Londonskog centra za okolišnu ekonomiju 1988. godine objavljuje izvještaj Blueprint for a Green Economy, koji je predložio kako smanjiti zagađenje okoliša odgovornim politikama i planiranjem.

U zelenu ekonomiju pripadaju prakse poput ekološke poljoprivrede, razvoj zelene tehnologije, područja recikliranja ili upravljanja otpadom, vodnog gospodarstva i upravljanja vodom, zelene arhitekture i dizajna i njima srodne djelatnosti. No Ančić naglašava kako priča o zelenoj ekonomiji nije samo priča o očuvanju okoliša, nego i o promišljanju o tome kakvo društvo želimo. Ona mora voditi računa o rastućoj društvenoj nejednakosti i voditi prema jačanju demokratizacije unutar samog ekonomskog sustava - “treba razmišljati više u kategorijama ekonomije koja pridonosi dobrobiti ljudi, a ne ekonomiji kojoj je imperativ ekonomski rast, pogotovo ne ekonomski rast koji ima štetne posljedice po okoliš i daljnja društvena raslojavanja”.

Naglasak istraživanja stavljen je na mlade kao jedne od ranjivijih društvenih skupina unutar koje intenzivno raste stopa nezaposlenosti. Ekonomski i ekološki gledano, ako je vjerovati prognozama znanstvenika koji govore kako će turbulencije u okolišu biti sve jače, zelena ekonomija (p)ostat će jedini put društvenog razvoja, a mladi ljudi, kao nasljednici zatečenog stanja, bit će ti koji će to stanje morati mijenjati.

Europska komisija prepoznaje velike mogućnosti koje zelena ekonomija daje mladim ljudima, zbog čega ohrabruje vlade država članica Europske unije da se usredotoče na zelenu ekonomiju kao ključnu točku svojih politika zapošljavanja. Komisija prognozira da će do 2020. godine u zelenoj ekonomiji biti stvoreno 20 milijuna poslova.

Strategija Europa 2020. prijelaz na zelenu ekonomiju vidi kao jedan od ključnih strukturnih transformacija kako bi se postigao pametan, inkluzivan i održiv razvoj.

Zelena ekonomija velika je prilika i za Hrvatsku koja je nakon procesa deindustrijalizacije, započete devedesetih godina, u poziciji da promisli o novom smjeru društveno-ekonomskog razvoja, smatra Ančić: “U tom smislu u Hrvatskoj sada imamo priliku intenzivirati nekakve napore i orijentirati se prema vrijednostima koje promovira zelena ekonomija”.

Hrvatska je prije dvije godine prema indeksu skrbi za okoliš (Environmental Performance Index - EPI), proglašena 15. državom na svijetu. EPI se izračunava na temelju aktivnosti države na dvama širokim područjima, skrbi za ljudsko zdravlje i brizi za ekosustave. Ukupno se ocjenjuju dosezi države u devet područja s više od 20 kazala.

Preciznija slika stava Hrvata o zelenoj ekonomiji bit će jasnija s rezultatima daljnjih istraživanja, no iz dosadašnjih radova može se pretpostaviti da će oni biti pozitivni. U jednom istraživanju u kojemu su ispitivani stavovi Hrvata o preferiranom primarnom izvoru energije njih više od 60 % odabralo je Sunce (ISSP, 2001. godine), kaže Ančić i zaključuje kako možemo govoriti o plodnom tlu za razvoj zelene ekonomije u Hrvatskoj.

U projektu, osim Ančića, sudjeluje antropologinja dr.sc. Lana Peternel, sociolog dr.sc. Nikola Petrović, suradnica s Instituta Ivo Pilar dr.sc. Jelena Puđak, te administratorica Katarina Grbavac. Projekt ima i tri mentora, a to su dr.sc. Mladen Domazet, dr.sc. Irena Martinović Klarić i dr.sc. Dinka Marinović Jerolimov.

Na općoj i lokalnoj društvenoj razini projekta istražit će primjere zelene ekonomije u malom i srednjem poduzetništvu i nositelje zelene ekonomije u lokalnim akcijskim grupama (LAG-ovima) i obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG-ovima).

Osim toga, u projekt je uključena komponenta mobilnosti - boravak u Engleskoj i Austriji, gdje će se uspostaviti suradnja s tamošnjim znanstvenim organizacijama. Održavaju se i održavat će se uključena i razvojno orijentirana predavanja otvorena za javnost, međunarodna radionica i snimanje kratkog dokumentarnog filma koji će se osvrnuti na sam projekt i služiti kao obrazovni materijal u visokim institucijama, ali i srednjim školama. Sa završetkom projekta održat će se konferencija kojoj je cilj okupiti znanstvenike iz Hrvatske i inozemstva, ali i praktičare zelene ekonomije, kako bi se stvorio forum na kojem će se moći dijeliti iskustva i pomoći sudionicima u zelenoj ekonomiji da se umreže i stvore suradnju.

U Hrvatskoj velik problem predstavlja deficitarnost istraživačkih podataka na kojima se mogu stvarati nove politike, smatra Ančić, pa će ovo istraživanje poslužiti kao odlična smjernica budućim ekonomskim politikama, ako odluče krenuti u zelenom smjeru.

Prije nekoliko godina znanstvenici i ekolozi došli su do zaključka da će se do 2020. godine stvoriti oko milijun novih radnih mjesta u području “zelene energije”, samo ako Sjedinjene Države, EU i Kina ustraju u nastojanju da ostvare svoje ciljeve u području zaštite okoliša. Ova prognoza vrijedi samo za one zemlje koje bi mogle iz energetskog sektora izbaciti tradicionalna fosilna goriva i prijeći na obnovljive izvore energije.

Do 2050. godine “zelena energija”, ako se sve vrste tradicionalnih fosilnih goriva zamijene obnovljivim izvorima, stvorila bi oko tri milijuna novih radnih mjesta. Te prognoze zvuče impresivno, ali je li to baš tako? Da bi sve to ostvarili, morate prestati koristiti tradicionalna fosilna goriva, a time i ugasiti sva radna mjesta koja ovise o tom sektoru. I opet pitanje - koliko će onda radnih mjesta nestati u trenutku kada prevlada ta “zelena energija”? Na to je vrlo teško odgovoriti, posebice s obzirom na činjenicu da znanstvenici koji se bave ekologijom govore o aktivnostima koje bi se trebale provesti u tri različita područja svijeta, a Kina i zemlje Europske unije nemaju takve detaljne statistike o zapošljavanju, kao što imaju u Sjedinjenim Američkim Državama. No, ako se uzmu podaci za SAD, tamo postoje stotine tisuća ljudi koji rade u naftnom i plinskom sektoru koji su postali glavni pokretač gospodarskog rasta nakon Velike recesije.

Samo na temelju tih podataka, uzmu li se u obzir gospodarstva Sjedinjenih Država, EU i Kine, budući da na američkim bušotinama radi 200.000 ljudi, onda bi u cijelom svijetu oko 500 tisuća ljudi radilo u proizvodnji samo u naftnom i plinskom sektoru, dok nedostaju podaci za ugljen i sve druge aspekte koji se odnose na korištenje tradicionalnih izvora energije, prenosi portal Oil Price.

Iako se vode debate o točnom broju radnih mjesta, često se spominje da je u Americi ukupno 10 milijuna radnih mjesta povezanih s energetskim sektorom. Brojka koju čine i zaposleni povezani s korištenjem ostalih tradicionalnih izvora energije, svom popratnom industrijom i drugim aktivnostima. Ekolozi osporavaju tu brojku, ali se čak i oni slažu da je broj radnih mjesta najmanje dva milijuna.

Dakle, što sve ovo znači za američki energetski sektor i zapošljavanje u budućnosti? Jasno je da će u ovim okolnostima “zelena energija” vjerojatno dovesti do gubitka radnih mjesta, a nikako neće povećati zaposlenost, navode protivnici. Čak i ako kao osnovu uzmemo podatke koje navode ekolozi, a to je ukupno dva milijuna radnih mjesta u naftnoj industriji, zamjenom svih fosilnih goriva obnovljivim izvorima u budućnosti znači da će se izgubiti najmanje pet milijuna radnih mjesta. Ta će mjesta nestati kao rezultat takozvane “zelene revolucije”. Čak i ako se stvori milijun, ili tri milijuna radnih mjesta, izgubit će se najmanje pet milijuna, pa je malo vjerojatno da će takva suluda odluka dobiti masovnu podršku među stanovništvom.

Ipak, treba imati na umu da je stvaranje milijun do tri milijuna radnih mjesta prilično optimistična procjena, slične se prognoze nikada nisu obistinile u prošlosti.

Teško da će gubitak stotina tisuća radnih mjesta dobiti javnu potporu. Prije bi se moglo reći da će takve promjene dovesti do nemira i revolucionarnog raspoloženja u većini nestabilnih dijelova svijeta. Postoji mnogo zemalja u svijetu čija gospodarstva uvelike ovise o izvozu nafte i plina.

Ironija je u tome da bi, ako se bude vjerovalo jednom dijelu znanstvenih krugova, rezultat “zelene revolucije” mogao biti niz pravih revolucija u raznim dijelovima svijeta, a zna se da ni jedna prava revolucija u povijesti nije bila “gala večera”, nego su sve bile krvave i nasilne.

Ovu kritiku, iako su navodi vjerojatno točni, treba uzeti s rezervom samo zato što nije dobronamjerna, jer dolazi od strane onih koji na globalnoj razini već jesu, ili namjeravaju privatizirati i energetski sektor koji se oslanja i na tradicionalne izvore, ali jednako tako i na zelenu ekonomiju koja je uz enormno visoke cijene nafte i plina mogla osiguravati veći profit. Sada više ne. Upravo stoga vrijedi podsjetiti na govor bolivijskog predsjednika iz 2012., koji isto tako, ali iz drugog ugla, osuđuje zeleni kolonijalizam, dok će se bankari i poduzetnici već nekako dogovoriti oko načina proizvodnje potrebne energije, a koji će im osigurati profit.