Prošlo je punih osam godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je noć između 10. i 11. kolovoza 2009., drugi zagrebački koncert U2 u sklopu tadašnje svjetske turneje „360“ na stadionu Maksimir završio je prije 15 minuta, a ja sam, izlazeći sa stadiona zajedno s desecima tisuća ljudi, razmišljao: “Velika životna želja mi je ispunjena. Konačno sam čuo uživo jedan od svojih najdražih bendova. Istina, ne u njihovoj najboljoj formi i na vrhuncu, ali sad mogu staviti kvačicu i mirno krenuti dalje”.

Dakle, jasno je kako tada nisam bio pretjerano zadovoljan. Jako sam želio da koncert bude sjajan, ne zbog nemalog novca koji sam dao za kartu, nego zbog – njih. Bili su mi, slobodno to mogu reći, jedna od prvih glazbenih ljubavi u onoj nevinoj predtinejdžerskoj dobi, i baš sam navijao za njih. A koncert je imao atraktivno pakiranje, ali zapravo je bio samo dobar. Ili, u najboljem slučaju vrlo dobar. Možda nije ni mogao biti bolji kad su U2 bili na turneji na kojoj su promovirali bljedunjavi album “No Line On Horizon”, ali – svejedno... Taj osjećaj neispunjenosti probudio mi se kada sam početkom ove godine pročitao vijest da U2 kreću na svjetsku turneju kojom će obilježiti 30. obljetnicu albuma “The Joshua Tree”. Kultni, vjerojatno i najbolji album zbog kojeg sam se praktički i zaljubio u njih?! Pa to ne može i ne smije biti loše! To moram čuti i vidjeti - vrtjelo mi se po glavi, dok sam grozničavo tražio datume i gradove koncerata po Europi. Nije ih bilo mnogo, a najbliže Hrvatskoj dolazili su na stadion Olimpico u Rimu. “Vječni grad” bio je i najbolji adut kojim sam mogao nagovoriti ženu da ide sa mnom. Malo sam, istina, izgubio nadu nakon što su ulaznice za (tada jedini) rimski koncert 15. srpnja planule u rekordnom roku, ali potom se sve okrenulo. Zakazan je i drugi koncert večer kasnije (16. srpnja) na istoj lokaciji, agencija Art Travel ponudila je zbilja povoljan vikend-aranžman koji je uključivao osigurane ulaznice za koncert, prijevoz autobusom, smještaj i obrok u hotelu te razgled grada s vodičem i – kocka je pala. Bio sam spreman za drugi susret s irskom četvorkom. I bolje im je da sada budu bolji nego 2009.

Velika je vrućina u Rimu već treći dan, na stadionu koji je vidio mnoge veličanstvene nogometne pobjede i koncerte vlada velika gužva (ali ne, kažu upućeni, kao prve večeri), a mi ulazimo prilično umorni od rimskog vikenda i tiskanja u prepunom javnom prijevozu do Olimpica. Krenulo je jako dobro. Odličan jednosatni uvod kao predgrupa napravili su Noel Gallagher's High Flying Birds, posebice kada su svirali legendarne hitove Oasis. Još 45 minuta dobre glazbe s razglasa, uzbuđenje raste, a onda su se iz zvučnika začuli taktovi “The Whole of the Moon” skupine The Waterboys i – masa se počinje gibati. Jer to je pjesma uz koju U2 na ovoj turneji izlazi na scenu! Mi smo na terenu, na stajanju, udaljeni dvadesetak metara od male pozornice koja ulazi duboko u publiku i na kojoj se, nakon gašenja svjetla i uz zaglušujuće vrištanje okupljenih, prvi pojavljuje bubnjar Larry. Počinje legendarni rafalni uvod iz kultne “Sunday Bloody Sunday”, pridružuje mu se prodorna i prepoznatljiva gitara The Edgea, a potom izlaze i basist Adam i, naravno, Bono. Odmah u glavu, bez nepotrebnog uvoda, momci iz Dublina su nas energijom usisali u koncert i nisu nas ispustili puna dva sata.

Uslijedila su još tri hita na maloj pozornici – „New Year's Day“, „A Sort of Homecoming“ i „Pride (In The Name of Love)“ – a onda su prešli na onu veliku. Tada u igru ulaze i zbilja spektakularne ultra HD projekcije njihova starog suradnika Antona Corbijna na 61 metara dugačkom i 20 metara visokom LED ekranu koji se proteže cijelom dužinom pozornice. Do kraja koncerta kombiniraju se svjetlosni efekti i ranije snimljene sekvence s prikazivanjem članova benda na velikom videozidu, ali na poseban, faktički filmski način. U2, koji je oduvijek mnogo polagao na vizualni ugođaj, ovaj put, čini se, podignuo ga je na još višu razinu. Paralelno, nastavlja se bombardiranje hitovima jer irska četvorka svira cijeli „The Joshua Tree“, točno prema redoslijedu pjesama s albuma, a prve tri su, ni manje ni više, nego – „Where the Streets Have No Name“, „I Still Haven't Found What I'm Looking For“ i „With or Without You“.

Ni kada su prešli na manje poznate pjesme, dinamika koncerta ne pada. Održavaju ju sva četvorica moćnom i žestokom svirkom (Bono i još uvijek sjajnim glasom), međusobnom kemijom te duhovitim podbadanjima i upadicama (Bono: „Edge, zašto tijekom tolikih godina nikada do sada nismo izveli 'Red Hill Mining Town'?“, Edge: „Jer je trebalo 30 godina da naučimo svirati tu pjesmu uživo“). Ugodno iznenađenje tog središnjeg dijela koncerta bila je frenetična „Exit“, a nakon posljednje, „Mothers of the Dissapeared“ kvartet se, uz pozdrav i zahvalu, pokupio s pozornice.

Naravno, to je bio samo igrokaz da ih se glasno pozove na bis, a uslijedilo je još čak sedam pjesama. Budući da U2 ipak ne može bez referiranja na aktualna politička i društvena događanja, bis otvaraju s „Miss Sarajevo“ uz prikazivanje ratnih snimki iz Sirije i potresne životne priče 15-godišnje Sirijke. Bono u nekoliko navrata upućuje poruke ljubavi i mira koje ovaj put, vjerojatno zbog loše situacije u svijetu, zvuče manje patetično nego inače. Dapače, djeluju čak i potrebno. Paralelno, redaju se opet sami teškaši: prvo tri moćne i brze stvari („Beautiful Day“, „Elevation“ i „Vertigo“), koje predstavljaju pravi vrhunac koncerta s eksplozijom energije, potom zavodljiva „Mysterious Ways“ (s neizbježnim izvlačenjem jedne zbunjene djevojke iz publike na scenu), prekrasna „Ultraviolet (Light My Way)“ s posvetom ženskom rodu i, za samo finale, vječna i neponovljiva „One“. Nakon toga su se zagrlili, naklonili se, mahnuli i uz zaslužene ovacije nestali u rimskoj noći.

Pametna odluka da ne sviraju pjesme iz posljednjih desetak godina karijere (najmlađa je bila „Vertigo“ iz 2004.) te povratak korijenima – bas, bubanj, gitara i vokali plus, ponegdje, klavir, puhači i usna harmonika, bez nepotrebnih aditiva – uz demonstraciju još uvijek zavidne moći, bile su dobitna kombinacija. E, to je taj koncert koji sam želio cijeli život, a ne onaj iz 2009. Ovo je bio pravi, emotivan susret sa starim rock-prijateljima i jednim od najvećih svjetskih rock-bendova koji je pokazao da je još uvijek u moćnoj formi. Ponekad prvoj ljubavi zbilja treba dati drugu šansu.