Magazin
ZVONKO MAKOVIĆ:

Postali smo roblje kojim vladaju debili!
Objavljeno 15. srpnja, 2017.
RAZGOVOR U POVODU PRIPREME IZLOŽBE “ŠEZDESETE - MIT I STVARNOST U HRVATSKOJ ŠEZDESETIH GODINA”

Neposredan povod za razgovor s jednim od najvažnijih hrvatskih intelektualaca i umjetnika, povjesničarem umjetnosti Zvonkom Makovićem, koji je važnim dijelom svojega života bio našim sugrađaninom, a i danas ga imamo takvim držati bez obzira na zagrebačku adresu, veliki je izložbeni projekt o šezdesetim godinama u Hrvatskoj.

Projekt, koji Maković kani podastrijeti na uvid sljedeće, 2018. godine, prikazuje ne samo umjetničke prakse toga desetljeća nego želi biti puno širim poljem rekapitulacije svih relevantnih društvenih događanja tih godina u Hrvatskoj i svijetu općenito.

Iznova si autor jednoga po svemu izuzetnoga projekta od općega značaja - izložbe koja bi publici 21. st. pokazala kakve su to u Hrvatskoj bile šezdesete godine prošloga stoljeća. Kako si došao na ideju o jednome takvome, velikome i više nego zahtjevnome projektu?

- Prije 13 godina radio sam vrlo kompleksnu izložbu o pedesetim godinama u Hrvatskoj. To je bio presjek i nova interpretacija jednog važnoga povijesnog razdoblja u kojemu se artikulirala Hrvatska u svim svojim segmentima, Hrvatska kao federalna jedinica jedne socijalističke zajednice sa specifičnom i unutrašnjom i vanjskom politikom. Nije mi bio cilj govoriti samo o umjetnosti i kulturi nego o svemu. Izložbu sam dugo pripremao, izabrao dobar tim suradnika i izdao dobar katalog. Nakon toga sam počeo intenzivno raditi na šezdesetim godinama koje su mi bile još veći izazov jer su se u tome razdoblju rješavale mnoge bitne stvari koje će imati dalekosežne posljedice za našu zemlju. Usred šezdesetih pao je Ranković, najmoćniji policajac tadašnje zemlje, nakon toga započela se artikulirati sve veća federalizacija koja će krajem šezdesetih, a osobito 1970. i 1971. upravo u Hrvatskoj stvoriti izvjesne pretpostavke koje će se do kraja i u drugim okolnostima razviti mnogo kasnije. Dakako, sve se to otkrivalo u gospodarstvu, u kulturi u najširem smislu riječi, od one visoke, do popularne koja ima sve više udjela u svemu. Naša izložba imat će naslov “Tata, kupi mi auto - Mit i stvarnost u Hrvatskoj šezdesetih”, s tim da je vremenski nešto duža od sedmoga desetljeća te zahvaća razdoblje od 1958., kada je održan 7. kongres Partije, do 1971. i Karađorđeva, u kojemu su prekinute one bitne tendencije hrvatske politike.

Na ideju za ovu izložbu došao sam prije petnaest godina, kada sam radio pedesete, a neke su mi se smjernice pojasnile kada sam u Amsterdamu vidio izložbu “Sixties” u Stedelijkmuseumu, na kojoj su bile izložene akvizije koje je taj muzej otkupljivao tijekom toga desetljeća.

DOBA POBUNA I POKRETA

Gdje bi trebalo biti mjesto realizacije projekta i kada bi trebao biti ponuđen javnosti?

- Projekt sam ponudio prije tri godine Muzeju za umjetnost i obrt i oni su ga prihvatili. Taj veliki muzej do sada je imao niz sličnih izložaba, istina ranijih razdoblja, i odlično je kapacitiran baš za velike projekte. Uključeni su doslovce svi djelatnici muzeja, a ja sam pozvao brojne stručnjake koji će svaki obraditi svoje područje, od politike i gospodarstva, do kulture svakodnevice, kazališta, filma, mode, arhitekture, likovnih umjetnosti i svega drugoga.

Izuzetno turbulentne šezdesete su - u to nema nimalo dvojbe - bitno obilježile i “ostatak” cijeloga prošloga, dvadesetoga stoljeća. Na globalnoj razini bilo je to desetljeće bunta, nade i pokušaja da se radikalno, bar na Zapadu, korigira postojeći svijet i prevrednuju sve njegove norme i dogme. Vrijeme hipi-pokreta, ali i kaosa i terora, bezbrojnih i ne samo političkih atentata i ubojstava...?

- Da, da, šezdesete su iznimno važno razdoblje, no ne samo vani nego i u Jugoslaviji i Hrvatskoj. To je bilo turbulentno doba, doba pobuna i oslobodilačkih pokreta, ali i liberalizacije, doba u kojemu su artikulirane potpuno nove političke strategije, nove ideologije, novo ponašanje, novi svjetonazori. Mi ćemo na izložbi nastojati zahvatiti sve segmente, imati vrlo širok krug izložaka, od umjetničkih djela i filmova, do popularnoga fiće i antibaby pilule koja je izmijenila kulturu ponašanja, otvorila vrata za mnoge stvari, mnoge politike.

HRVATSKA NIJE KASNILA

S koje strane željezne zavjese vidiš tadašnju Hrvatsku, ili smo doista bili nešto posebno, ili čista kontingencija?

- Hrvatska, kao i Jugoslavija, nisu ni prije šezdesetih pripadale zoni “s one strane željezne zavjese”, a otvorenost granica, uloga nesvrstanih, odlasci naših građana na rad najčešće u Njemačku, ukidanje vize i posjedovanje putovnice... pružalo nam je dojam da smo povlašteni u odnosu na naše susjede s one strane željezne zavjese. Dakako da nismo pripadali liberalnim demokracijama Zapada, ali taj jugoslavenski treći put je nedvojbeno važan. Hrvatska je, u jugoslavenskoj zajednici, privređivala najviše, a imajući zagarantirano jugoslavensko tržište, stjecala je bogato gospodarstvo o kojemu mi danas ne možemo ni sanjati. U Hrvatskoj je standard bio viši nego u drugim dijelovima zajedničke zemlje, ali o dobiti koju je naša privreda donosila odlučivali su drugi, a mi smo ulagali u druge zaobilazeći vlastite potrebe. Ne zaboravimo da se upravo šezdesetih javlja nova, vrlo vitalna privredna grana, a to je turizam, u kojemu je Hrvatska bila osobito važna. Šezdesetih se u Hrvatskoj javlja samosvijest koja će početkom sedamdesetih završiti tragično i trebat će dva desetljeća da se realiziraju one ideje koje su se tada tek nazirale.

Ono što je također izuzetno važan globalni fenomen šezdesetih, nevjerojatna je eksplozija i utjecaj tzv. popularne (“niske”) kulture i njezina nezaustavljiva penetracija u svim sferama društvenoga života, posebice umjetnosti općenito, ali i radikalnih poetika doista subverzivne avangarde. Mislim da u tome segmentu ni Hrvatska nije puno, ili uopće nije kasnila?

- U mnogim segmentima o kojima me pitaš Hrvatska uopće nije kasnila. Brisanje granica između tzv. visoke i popularne kulture, ali i iniciranje novih poetika od kojih neke pripadaju neoavangardi važne su za naš identitet. Cilj mi je bio da ovom izložbom, a s prvorazrednim stručnim timom i logistikom koju pruža Muzej za umjetnost i obrt, pokažem upravo naše posebnosti i iznimne vrijednosti te da potaknem najširi krug da cijene i ovu svoju relativno novu, a dragocjenu baštinu.

Izložba bi koncepcijski, uz standardna područja kulture i umjetnosti (likovne, arhitekture, fotografije, dizajna, kulture odijevanja, književnosti, kazališta, glazbe, filma, televizije, popularne glazbe - fenomena festivala), tematizirala i druga područja (tisak - od dnevnika do ilustriranih revija, fenomen visokotiražnoga tiska, kultura svakodnevice, građanin kao potrošač, Trst - potrošačka meka Hrvata, kultura “gastarbajtera”). Doista impozantan tematski raster?

- Nakon što si pobrojio glavne sadržaje naše izložbe, mogu samo odgovoriti da mi je i bio cilj da steknemo svijest o sebi, sebi kao važnom segment u širem europskom kontekstu, i to na mnogim područjima.

Za ostvarenje tako krucijalnog projekta okupio si, prema mojem mišljenju, izuzetan autorski tim. Možeš li nam kazati kako si birao svoje suradnike? Bi li nekoga posebno izdvojio?

- Imam dovoljno godina i iskustva radeći slične projekte i prateći kako se takvi projekti realiziraju drugdje da shvatim kako ja ne mogu sam ostvariti svoje namjere. Ali to mogu uz pomoć vrsnih stručnjaka, pa se ovdje postavljam u ulogu najsličniju kazališnome redatelju koji s timom odličnih glumaca stvara svoju predstavu. Redatelj ne mora biti dobar glumac, ali mora naći glumca koji će vlastite sposobnosti ugraditi u priču tog redatelja.

OGAVNI KONFORMIZAM

Današnje vrijeme, a u tome nisam jedini, držim vremenom potpunoga zaglupljivanja i manipulacije u kome se fatalno izgubila istinska stvarnost, sada zamijenjena dobrovoljnim, ropskim statusom u kaotičnoj virtualnosti s fingiranim globalnim spektaklom kao svojim konačnim “smislom”. Šezdesete držim vremenom istinskoga života koji sluti buduću laž. Slažeš li se s nečim od ovdje izrečenoga/pitanoga?

- O današnjem vremenu, nažalost, mislim sve najgore. Šezdesete, i kada nisu bile “zlatne”, imale su potencijala, poticale kritičnost, artikulirale svoje buntovničke pobude, predlagale nešto konkretno i vitalno... Danas svega toga nema i postali smo roblje nad kojim vladaju debili koji iz nas isisavaju ostatke ostataka. Ono, međutim, što se danas javlja kao neka pobuna, a govorim prije svega o nama ovdje, sada..., to mi se čini odvratnim, jer se radi o najgorem konformizmu maskiranom u nimalo primjereno ruho. Najradikalniji bundžije, bilo da sebi tepaju kako su oni ljevica ili desnica, svejedno je, nisu ništa drugo nego odred osoba bez identiteta, osoba nikakvoga znanja i ogavnog konformizma. Riječ je o pukom šminkeraju ljudi koji odbijaju odgovornost, a svojom drekom nastoje pridobiti medije koji nikada nisu bili na tako niskoj intelektualnoj i moralnoj razini. Jedini cilj takvih provokatora je želja za što boljim i lakšim stjecanjem novca i slave, a u tome, dakako, imaju podršku medija o kojima sam rekao što mislim.

Vratimo se na kraju ovoga našega razgovora u kakvu-takvu stvarnost - izložbu bi pratio i impozantan katalog. Reci nam što o njemu?

- Katalog nam je jako, jako važan jer nakon što će se izložba u jesen 2018. zatvoriti, on jedini ostaje kao trag jednog višestruko važnoga projekta. Muzej za umjetnost i obrt i ja ponudili smo nakladniku “Školskoj knjizi”, konkretno dr. Anti Žužulu, da uđe u koprodukciju i on je objeručke prihvatio naš projekt, a urednica kataloga je izvanredna i iskusna urednica “ŠK”, gospođa Miroslava Vučić. Katalog će imati oko 400 stranica i odmah idemo u dva izdanja, hrvatsko i englesko.

Razgovarao: Delimir REŠICKI
OPROŠTAJNI PROJEKT
Moja posljednja ovakva izložba

Zvonko Maković šezdesetih? Jesu li te presudno formirale kao intelektualca i umjetnika?

- Meni osobno ova je izložba važna stoga što njome ispitujem korijene vlastitoga identiteta - moralnoga, intelektualnoga, umjetničkoga, znanstvenoga... To je moja posljednja izložba takvoga opsega, pa prema tome i neka vrsta oproštaja.

ULOGA HRVATSKE
Nismo bili izolirani otok

Kako hrvatske šezdesete vidiš u tome kontekstu - što je bila stvarnost, a što mit? Na kraju, globalne propasti pokušaja “korekcije svijeta odraslih”?

- Hrvatska nije bila izolirani otok, a upravo se tada ona otvara i integrira, bilo preko gastarbajtera, bilo ukidanjem vize i odlazaka u Trst u kupnju. Dakako, na kulturnome planu javlja se niz velikih projekata koji nas doista čine dijelom svijeta, štoviše inicijatorima na nekim područjima. Spomenut ću samo Muzički bijenale u Zagrebu i međunarodni pokret Nove tendencije s nizom izložaba koje su počele 1961. u Zagrebu. U to vrijeme nastaju u književnosti djela koja smatramo međašima, a da ne spominjem ulogu koju je odigrala Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku 1967. U kazalištu, u popularnoj kulturi, prije svega glazbi s festivala koji imaju važnu transformacijsku i integracijsku ulogu, koliko god se to nekome činilo nevažnim.

Brisanje granica između tzv. visoke i popularne kulture, ali i iniciranje novih poetika od kojih neke pripadaju neoavangardi, važne su za naš identitet...

U šezdesetima nismo pripadali liberalnim demokracijama Zapada, ali taj jugoslavenski treći put nedvojbeno je važan...

Ne zaboravimo da se upravo šezdesetih javlja nova, vrlo vitalna privredna grana, a to je turizam u kojemu je Hrvatska bila osobito važna...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina:
Dužni smo pričati istinu o
Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra