Složena pitanja oko granica i razgraničenja sa susjedima, uključujući i aktualni spor sa Slovenijom nakon kontroverzne arbitražne presude, kao i pitanja novog geostrateškog i geopolitičkog pozicioniranja Republike Hrvatske u kontekstu najnovijih događaja, inicijativa i summita, za Magazin Glasa Slavonije komentirala je dr. sc. Marta Zorko, docentica s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Za početak, krenimo od kako vidimo pojačane diplomatske aktivnosti RH posljednjih tjedana. Predsjednica Grabar-Kitarović bila je u Varšavi, susrela se s Trumpom, ministar Božinović bio je u Talinu, premijer Plenković u Sarajevu, prije toga održan je summit u Dubrovniku (Proces suradnje u jugoistočnoj Europi SEECP)... Sažeto, kakve se zaključke iz toga svega može izvući, prije svega kad je riječ o položaju i ulozi RH?

- U ovom kontekstu čini se da su nositelji naše vanjske politike napokon počeli s pokušajima pozicioniranja Republike Hrvatske kao subjekta, a ne objekta međunarodnih odnosa. Ipak, pitanje je koje će inicijative zaživjeti i hoće li se dogovoriti konkretni projekti. Sastanci na vrhu mogu biti dobar alat za pokazivanje potencijalnih pozicija moći ili odmjeravanje snage u savezništvima, ali bez popratnog sadržaja iza tih sastanaka, nažalost, oni bivaju brzo zaboravljeni.

Vezano uz to: Može li se govoriti o novom geostrateškom i geopolitičkom pozicioniranju Republike Hrvatske, u europskim relacijama, ali i u regiji, u okruženju, glede odnosa sa susjedima?

- Novo pozicioniranje svakako je inicijativa 'Tri mora' koja nema svoje povijesno utemeljenje u regionalnom smislu, nego je riječ isključivo o geopolitičkom i geostrateškom povezivanju i vanjskopolitičkoj akciji. Pojas članica Europske unije koje diskurzivno, ali i interesno, balansiraju između istoka i zapada Europe povezao se 'odozdo', odnosno vlastitom inicijativom. Ovaj put riječ je o dobrovoljnom cordon sanitaireu nastalom iznutra, voljom samih potpisnica inicijative, nešto poput END inicijative u vrijeme hladnog rata.

Iz te su inicijative isključeni naši jugoistočni susjedi, što zbog pozadine inicijative u smislu strateškog povezivanja, ali i zbog toga što su u inicijativu uključene isključivo članice Europske unije. Iako je inicijativa 'Tri mora' ponajprije usmjerena prema preslagivanju odnosa moći u Europi, zasigurno je pomogla u odmicanju fokusa Republike Hrvatske od još neintegriranog jugoistoka Europe.

Osim geopolitički uspješnog 'bijega' Republike Hrvatske s Balkana, ono što je ključno je potencijalni sadržaj inicijative. To će u budućnosti definirati i poziciju Republike Hrvatske prema regiji, kao i odnose sa susjedima. Naime, u pozadini ovih sastanaka na vrhu zasad još nema konkretnih sadržaja i projekata. O tome kakvi se sadržaji dogovore ovisit će i to je li inicijativa 'usmjerena protiv' neke od članica EU-a, Rusije, interesnih lobija i ostalih. A o tome će potencijalno ovisiti i odnosi Republike Hrvatske sa susjedima.

Hrvatska ima graničnih problema i s drugim susjedima, navodno smo država s najviše graničnih sporova u regiji. Kako sad nakon iskustva s arbitražom glede granice sa Slovenijom rješavati otvorena pitanja granice sa Srbijom, Crnom Gorom, BiH...?

- Republika Hrvatska je nakon raspada Jugoslavije dobila otvorena granična pitanja sa svim susjedima s kojima je dijelila unutrašnje granice. Možemo govoriti o otvorenim graničnim pitanjima sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom, ili možemo govoriti o konkretnih devet spornih točaka. Ako iz te računice isključimo Sloveniju, s kojom smo prema pregovorima i iskazanim slovenskim zahtjevima imali čak pet otvorenih točaka, predstoji nam još razgraničenje s Bosnom i Hercegovinom na rijeci Uni kod Kostajnice i u zaljevu Neum-Klek, razgraničenje s Crnom Gorom u Bokokotorskom zaljevu te razgraničenje sa Srbijom na Dunavu.

Svako od ovih otvorenih pitanja vrlo je specifično i teško je u smislu njihova rješavanja generalizirati. Naravno da će bilo kakvi presedani (primjerice zaključci arbitraže sa Slovenijom) utjecati i na ostala otvorenja pitanja u smislu pokazivanja dobre volje ili promjene minimalnih zahtjeva od strane stranaka u sporu. Za Republiku Hrvatsku najproblematičniji bi mogao biti tzv. Junction, odnosno spojnica za Sloveniju prema otvorenom moru koja se nalazi u zaključcima arbitraže. Takav model ne postoji u međunarodnom pravu jer je prvo pravilo da je more nastavak kopna, odnosno obale.

Zbog toga je Hrvatska u sporu sa Slovenijom od samog početka inzistirala na Međunarodnom sudu kao instanci za rješavanje ovog pitanja. Glavna razlika između suda i arbitraže je ta da se u sudskim presudama suci moraju pridržavati postulata međunarodnog prava, dok arbitraža može imati i političke zaključke. Upravo se to u ovom slučaju dogodilo i stvorio se opasan presedan koji bi mogao utjecati na nove zahtjeve susjednih zemalja i na zaključke budućih arbitraža ako ih bude.

Naime, u svima trima otvorenim pitanjima na moru riječ je o bočnom razgraničenju što bi moglo utjecati i na zahtjeve Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali i potencijalne zaključke. Opet naglašavam da je u svima trima slučajevima riječ i o vrlo specifičnim pitanjima kod razgraničenja, pa bi se generaliziranje trebalo izbjeći. Ono što je zajedničko, a o čemu se malo govori i piše, činjenica je da morsko razgraničenje među bivšim republikama nikad nije bilo delimitirano i administrirano. Kao primjer, Jugoslavija se razgraničila s Italijom Osimskim ugovorima 1975. godine, kad je utvrđena jugoslavenska vanjska granica. Nakon osamostaljenja i Republika Hrvatska i Republika Slovenija preuzele su obaveze koje proizlaze iz Osimskih ugovora, ali to ne uključuje i njihovo međusobno bočno razgraničenje. Zbog toga morska razgraničenja ne podliježu zaključcima Badinterove komisije o raspadu SFRJ i članka o statusu quo granica. Da kopnenih, osim nekoliko spornih točaka, ali morskih ne, jer nikada u tom smislu nisu postojale. Druga je stvar razgraničenje na Dunavu i Uni, gdje se radi o tehničkim pitanjima promjene toka rijeka.

Međunarodno pravo predviđa mehanizme i u ovim slučajevima, ali oni nažalost ne idu u korist Republike Hrvatske. Tako da bi nam u ovom slučaju sigurno bolje odgovarala fleksibilnija arbitraža nego kruti Međunarodni sud. Ali prije svega pokušaj bilateralnog dogovora ako je ikako moguće.

Ukupno uzevši, RH nažalost još nije riješila mnoga pitanja sa susjedima, ne samo granična i sigurnosna (migracije) nego i pitanja nestalih osoba, ratne odštete, povrata imovine, kulturnog blaga i dr. U svezi s odnosima sa susjedima - koliko su prošlost, ratovi u 90-ima, i dalje uteg koji koči mirnodopske odnose danas, uzimajući i nove geostrateške pozicije: RH u EU, Srbija između EU i Rusije, problemi u BiH...?

- Otvorena pitanja, pogotovo poslijeratnog predznaka, vrlo su osjetljiva za političke elite jer mogu vrlo brzo generirati konfliktni potencijal. Osim u slučaju radikalnijih političara, u tom slučaju mogu biti vrlo korisna u predizborno vrijeme. Obe ove tvrdnje ne vode prema politikama njihova rješavanja, upravo suprotno. Ratno nasljeđe, ali i čitav niz različitih interesa koji se ponovo mogu uočiti na prostoru jugoistoka Europe također utječu na usporavanje procesa rješavanja čitavog niza otvorenih pitanja.

Republika Hrvatska ima nezavidan geopolitički položaj kroz čitavu povijest, koji se ponovo ponavlja. Danas se ponovo nalazimo u poziciji “ispred zida” poželjnog kluba (EU-a) čije vrijednosti pokušavamo braniti. Osim što takva pozicija periferije nije prosperitetna za zemlju koja se u njoj nalazi, donosi niz sigurnosnih izazova; ali i potrebu konstantnog balansiranja između različitih centara moći u okruženju.

Nedavna zajednička sjednica Vlada Republike Hrvatske i BiH u Sarajevu, nakon sedam godina, trebala bi biti početak uspostave boljih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kako ocjenjujete taj sastanak? Gdje su glavni problemi u odnosima BiH i RH?

- Jedan od problema je već spomenuto ratno nasljeđe nedavne prošlosti i različitih politika koje su se vodile na prostoru BiH. Drugi ključni problem odnosi se na položaj Hrvata u BiH i sam koncept Daytona kao sporazuma koji je prekinuo ratne sukobe, ali blokirao funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao države. Takva nefunkcionalnost dala je, u geopolitičkom smislu, prostor za prodor različitih novih interesa na ovom području, što može uvelike promijeniti geopolitičku sliku i odnose snaga.

Ovdje ponajprije mislim na različite financijske projekte, pomoć i utjecaje iz primjerice Turske i Saudijske Arabije. Važno je da je Republika Hrvatska na ovaj način pokazala spremnost za preuzimanje odgovornosti u slučaju čitavog niza zajedničkih izazova.

Ako promotrite koji su ugovori i sporazumi za vrijeme zajedničkog zasjedanja doneseni, onda možete uočiti kako je riječ o upravljanju potencijalnim sigurnosnim problemima (europsko partnerstvo, turizam; i već ranije potpisan sporazum o zaštiti okoliša) i rješavanju nekih životnih pitanja koji se tiču “malog čovjeka” (infrastrukturna suradnja, nestale osobe, reciprocitet u stjecanju prava vlasništva, mladi). U oba ova primjera prepoznali su se zajednički problemi koje Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dvije susjedne države, dijele.