SAŠA POLJANEC-BORIĆ

PROBLEM ĆE SIGURNO BITI I GRANICA S BiH

Nakon što je Arbitražni sud donio odluku (presudu) o graničnom sporu RH i Slovenije, kakav daljnji razvoj situacije očekivati? Je li uopće moguć bilateralni dogovor sa slovenskom stranom i o čemu on ovisi s obzirom na to da Slovenija ustrajava na arbitražnoj presudi?

- Očekujem da će Hrvatska i Slovenija postići bilateralni dogovor jer arbitražna presuda nije za Hrvatsku obvezujuća, ali je informativna. Supstancijalni sadržaj arbitražne presude nije takav da ugrožava hrvatske nacionalne interese niti preferira slovenske nacionalne interese. Premijer Plenković dovoljno je zreo i iskusan političar da poštujući odluke hrvatskog Sabora o nepriznavanju Arbitraže zbog nevjerodostojnosti procesa proizvede zajedno sa slovenskim partnerima bilateralno rješenje na korist obje države. Slovenija je naš prirodni partner u Europskoj uniji i naš srednjoeuropski sociokulturni par i bit će joj, kao i svakoj civiliziranoj državi, u interesu imati s Hrvatskom, koja dominira u jadranskom bazenu, dobre odnose, a takvi se odnosi mogu postići samo ako se nađe pravedno i dugoročno bilateralno rješenje za obje zemlje.

Čuju se i neki komentari da bi RH ipak trebala prihvatiti arbitražnu odluku, bez obzira na jednoglasnu odluku Sabora RH da iz arbitraže iziđe zbog njegove kompromitacije. Što bi u tom slučaj to značilo za Hrvatsku, posipanje pepelom, izdaja nacionalnih interesa, je li takva opcija uopće realna? Drugim riječima, je li odluka Sabora RH zapravo sada uteg za Republiku Hrvatsku u smislu manjka prostora za daljnje političko manevriranje glede odnosa sa Slovenijom?

- Ne može odluka hrvatskog Sabora biti uteg za Hrvatsku. Hrvatska je suverena zemlja i odluke Sabora su za svaku odgovornu vladu obvezujuće. Premijer Plenković i njegova vlada imaju dovoljno manevarskog prostora da unutar formata arbitraže i sukladno odluci hrvatskog Sabora proizvedu optimalno rješenje za obje države. Ne vjerujem da premijer Plenković ni sadašnja hrvatska vlada imaju ikakve intencije ni volje izdati hrvatske nacionalne interese. Pa nije postizanje pametnih bilateralnih sporazuma u duhu europskog zajedništva nešto što se može kvalificirati kao izdaja nacionalnih interesa. To je ne samo smiješna nego i krajnje zlonamjerna pretpostavka.

Što s pritiscima iz dijela EU-a da se arbitražna presuda implementira? SAD se u spor ne želi miješati...

- Pritisci EU-a su relativna stvar i nisam sigurna da su takvi kako ih opisuju naši mediji. Slušala sam svojedobno u Ministarstvu vanjskih poslova naše zemlje jednog norveškog ministra o pritiscima EU-a u svezi s izlovom haringa, nisam stekla dojam da je taj pritisak Norvežane impresionirao. EU je zajednica demokratskih država u koju pripada i Hrvatska i sigurna sam da će Hrvatska donijeti suverenu odluku u nacionalnom interesu koja će afirmirati europsko zajedništvo.

RH ima graničnih problema i s drugim susjedima, navodno smo država s najviše graničnih sporova u regiji. Kako sad nakon iskustva s arbitražom rješavati otvorena pitanja granice sa Srbijom, Crnom gorom, BiH...?

- Sigurno je da će velik problem biti granica s BiH jer ona, između ostalog, zadire u Jadran. To je velika tema i Hrvatska tu mora imati vrlo čvrsta i jasna stajališta zbog više razloga koji uključuju: sigurnost, gospodarstvo, zaštitu okoliša i tranzit. Pokušaj BiH da ospori Hrvatskoj gradnju ključnog nacionalnog infrastrukturnog projekta Pelješkog mosta može biti znak da će naša susjedna država biti sklona vući iracionalne poteze. No, ipak se nadam da će razum prevladati i da će BiH uvidjeti da joj je Hrvatska vrlo važan susjed i partner.

Ukupno uzevši, od uspostave samostalnosti i neovisnosti RH nažalost još nije riješila mnoga pitanja sa susjedima, ne samo granična nego i pitanja nestalih osoba, ratne odštete, povrata imovine, kulturnog blaga i dr. Kako to komentirate?

- Žalosno je da se pitanja koja spominjente nisu riješila. Dijelom je to zbog nedostatka političke volje raznih aktera tih procesa, dijelom zbog manjka institucionalnog kapaciteta da se ti problemi rješavaju, a dijelom to nažalost moramo pripisati fatalnoj zaostalosti koja obilježava političku klimu u mnogim zemljama jugoistočne Europe.

U svezi s odnosima sa susjedima, osim konkretnih sporova i neriješenih pitanja, opterećuju li međusobne odnose, i koliko, i određeni stereotipi, napose u cijeloj regiji? Koliko su prošlost, ratovi u 90-ima, i dalje uteg koji koči mirnodopske odnose danas, uzimajući i nove geostrateške pozicije: RH u EU, Srbija između EU i Rusije, problemi u BiH...?

- Puno ste tema tu otvorili i teško je jednoznačno i kratko odgovoriti na sva ta pitanja, no jedno bih naglasila. Nije tu riječ ni o kakvim predrasudama i stereotipima ni o sličnim društvenim konstruktima, nego o realnim interesima u kojima konkretni akteri koje spominjete, a to su Hrvatska, Srbija i BiH, pripadaju posve različitim geostrateškim savezima i sada u toj situaciji traže bilateralna i trilateralna rješenja. U tom je kontekstu za mene najvažnije pitanje kako će Hrvatska u okviru šengenskog režima praktično realizirati svoju ustavnu obvezu da se skrbi o Hrvatima u BiH.(D.J.)

Dr. sc. Saša Poljanec-Borić, profesorica ekonomije i sociologije turizma, znanstvena savjetnica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu

DAVOR STIPETIĆ

S obzirom na inicijativu Tri mora, ali i nedavni skup u Dubrovniku - Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), kako ocjenjutete vanjsku politiku RH ne samo kad su spomenute aktivnosti u pitanju nego i općenito, u složenim međunardonim odnosima kakvi su danas?

- Kad je riječ o inicijativi Tri mora (Jadran, Baltik, Crno more), čija je kratica na poljskome ABC, treba reći da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila voditi proaktivniju vanjsku politiku, što inače nije značajka malih država, kako god ih definirali, u međunarodnim odnosima; inicijative, primjerice, u međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi obično pokreću velike sile. Riječima predsjednice, to je najsnažnija i najveća inicijativa koju je poduzela Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima. Upravo je na njezin poticaj za jačanje srednjoeuropske gospodarske, političke, prometne, energetske, ekološke, telekomunikacijske i sigurnosne suradnje održan pripremni sastanak projekta Tri mora za vrijeme jesenskog zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku 2015. godine, što je dobilo i potporu SAD-a, a projekt je pokrenut u suradnji s Poljskom u kolovozu 2016. na sastanku u Dubrovniku. Snažnu je podršku pružila i Kina, kao i predsjednik Donald Trump, osobito u području energetike, koji je upravo na poziv predsjednice Grabar-Kitarović sudjelovao na summitu u Varšavi početkom srpnja ove godine. Inicijativa, inače, potječe od tzv. međumorja (intermariuma), poljskog plana koji je nastao nakon I. svjetskog rata s ciljem stvaranja saveza istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, čime bi se neutralizirao njemački prodor na istok i ruski utjecaj u tom području, premda iz Ureda Predsjednice kažu da je naprosto riječ o brisanju granica između starih i novih članica Europske unije. Za Hrvatsku ona praktično znači izgradnju LNG terminala na otoku Krku, koji bi se povezao s LNG terminalima na Baltičkom moru, te nizinske pruge Rijeka - Budimpešta. Premda je inicijativa Tri mora najsnažnija hrvatska inicijativa do sada, treba ipak reći da su i dva prethodnika predsjednice Grabar-Kitarović nastojala voditi aktivnu vanjsku politiku: prvi, Stjepan Mesić, pri suradnji sa zemljama Pokreta nesvrstanih, te drugi, Ivo Josipović, u području regionalne politike. Ipak, ta inicijativa svakako je važan novitet u hrvatskoj vanjskoj politici.

Kakva je zapravo uloga i važnost Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP)? Hrvatska završava jednogodišnje predsjedanje i predaje ga Republici Sloveniji. Što dalje očekivati od te inicijative?

- U Procesu suradnje u jugoistočnoj europi (eng. South-East European Cooperation Process - SEECP) trenutačno sudjeluje 13 zemalja: Albanija, Bugarska, Grčka, Makedonija, Rumunjska, Srbija, Turska, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Moldova, Crna Gora, Slovenija i Kosovo, a pokrenut je 1996. godine na inicijativu Bugarske kao forum regionalne suradnje u jugoistočnoj Europi nakon nastanka novih država na području bivše Jugoslavije. Glavni su mu ciljevi suradnja u području pravosuđa, u borbi protiv organiziranog kriminala i nezakonitih aktivnosti te borbi protiv terorizma, učvršćivanje dobrosusjedskih odnosa, osnaživanje gospodarske suradnje, promicanje suradnje u humanitarnom, kulturnom i društvenom području, unapređivanje komunikacijske i energetske infrastrukture te općenito pretvaranje regije u područje mira, sigurnosti, suradnje i stabilnosti. Glavno tijelo odlučivanja su godišnji summiti, a tijekom svakog predsjedanja pojedine države članice, koje je organizirano kao Trojka - bivšeg, sadašnjeg i budućeg predsjedatelja, čime se osigurava kontinuitet aktivnosti, bar dva sastanka ministara vanjskih poslova. Hrvatska je predsjedala 2016. - 2017., a 2017. - 2018. predsjedat će Slovenija. Geslo hrvatskog predsjedanja bilo je “povezanost, komunikacija, suradnja”. Za Hrvatsku je to važan forum, pri čemu prioritet daje znanstvenoj i obrazovnoj suradnji, energiji, s naglaskom na izgradnju LNG terminala na Krku i kriznom upravljanju. Od tog procesa može se očekivati daljnja konsolidacija demokracije i tržišnog gospodarstva u državama članicama, osiguranje mira, gospodarskog prosperiteta i promicanje integracije u europske i euroatlantske strukture, rad na regionalnoj stabilnosti u suradnji s međunarodnom zajednicom kako bi se pravodobno reagiralo na sigurnosne prijetnje te unaprjeđivanje gospodarske suradnje. To je moguće stoga što je riječ o izvornoj regionalnoj inicijativi, a ne inicijativi koja je potekla od treće strane, što joj daje na težini i vjerodostojnosti.

Predsjednica Grabar-Kitarović ističe kako Hrvatska čvrsto podržava europske i euroatlantske integracije zemalja jugoistočne Europe jer proširenje će Europsku uniju učiniti jačom? Je li proširenje objektivno moguće, i kada?

- Europska unija nastoji svojom politikom proširenja stvoriti područje mira i stabilnosti te demokracije u zemljama na istočnim i jugoistočnim granicama, obećavajući im da će konsolidacija demokracije i uvođenje tržišnog gospodarstva u doglednoj budućnosti završiti primanjem dotične zemlje u punopravno članstvo Europske unije. To je, dakle, vanjskopolitički alat Europske unije koja želi stabilno okruženje i mir na svojim granicama. Postavlja se pitanje koliko bi godina trebalo proći između neka dva kruga proširenja Unije. Ako to razdoblje potraje predugo, to bi moglo i oslabiti pregovaračku moć Europske unije i time bi Unija mogla izgubiti na vjerodostojnosti u očima zemalja kandidatkinja, čime one mogu usporiti demokratsko-gospodarske reforme. To je i rizik od pojave ekstremizma u dotičnim zemljama, čime Europska unija šteti svojim ciljevima osiguranja mira i stabilnosti u okruženju. Za sada je izgledno da bi sljedeća punopravna članica Europske unije mogla postati Srbija, no njezin se primitak u punopravno članstvo ne očekuje prije 2025. godine, ako ne i kasnije. To će biti najduže razdoblje između dva kruga proširenja Europske unije. Dakako, ta činjenica utječe i na političku klimu u Srbiji, koja smatra da je približavanje Rusiji možda isplativije rješenje negoli sav pregovarački posao koji mora obaviti da bi bila primljena u Europsku uniju. Dakle, proširenje Unije jest objektivno moguće, ali se čini da je i u samoj Europskoj uniji došlo do zasićenja ranijim, recentnim proširenjima, a to će svakako oslabiti Europsku uniju, te je stoga točno da bi novo proširenje ojačalo Europsku uniju kako to smatra i predsjednica Grabar-Kitarović.

Pitanje stabilnosti u EU, ali i u regiji, u okruženju u kakvom je RH, također je važno pitanje. Kako ocjenjujete suradnju u regiji, što tu suradnju opterećuje, prije svega u odnosima RH i Srbije, ali i RH i BiH, a tu su i odnosi sa Slovenijom?

- Regija u kojoj se nalazi Hrvatska bila je zahvaćena ratom i još uvijek nisu sanirane sve posljedice tih ratnih događanja. U hrvatskom regionalnom okruženju prisutan je potencijal sveobuhvatne suradnje na temelju polustoljetnog zajedničkog iskustva, pri čemu države s prostora bivše Jugoslavije ne iskazuju interes za obnovom SFRJ - sve žele što prije ući u EU. Uvjeti uspješnosti regionalne suradnje su demokratski razvoj država regije, rješavanje pitanja nacionalnih manjina, te dovođenje ratnih zločinaca pred lice pravde. Problemi razvijanja regionalne suradnje su tranzicijski problemi, hrvatsko-srpski odnosi, hrvatsko-slovenski sporovi, izgradnja učinkovite federacije u BiH koja će promicati ravnopravnost sva tri naroda, stabilnost Makedonije, jačanje neovisnosti Kosova te europski put Srbije. Što se tiče Slovenije, sporna su pitanja bila isporuka električne energije iz nuklearne elektrane Krško, dug Ljubljanske banke hrvatskim građanima, a predmetom nedavne arbitraže bilo je razgraničenje u Savudrijskoj vali i pitanje kontrole Svete Gere. Preduvjeti produbljivanja odnosa sa Srbijom su kažnjavanje ratnih zločinaca, izbjegavanje militantne retorike, povratak izbjeglica, a ostalo je i otvoreno pitanje granice na Dunavu. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, to je država u kojoj već stoljećima kao autohtono stanovništvo živi značajan dio hrvatskog naroda. BiH je važan ekonomski partner Hrvatske, a prijeporna su pitanja uključivanje Hrvata koji žive u BiH u politički život Hrvatske kroz izbore za dijasporu, sporost konsolidacije demokracije i države u BiH, izgradnja stvarne ravnopravnosti triju naroda, dok je pitanje koje osobito izaziva tenzije Pelješki most.

Zaključno - uzimajući sve u obzir, može li se govoriti o novom, strateškom repozicioniranju Hrvatske, stvaranju uvjeta za odmak od Zapadnog Balkana, i odmak od dogme da se ekonomski i gospodarski (izvoz-uvoz) moramo ograničiti na zemlje bivše SFRJ?

- Sama je predsjednica Grabar-Kitarović izjavila da je kod inicijative Tri mora riječ o strateškom repozicioniranju Hrvatske, što svakako znači odmak od regije, ili 'regiona', kako je područje bivše Jugoslavije nazivao predsjednik Stjepan Mesić, ili Zapadnog Balkana, kako se još naziva. Regija je, međutim, još uvijek učestala fraza u diskursu političara, ali još više i medija, što nije prestalo ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Istini za volju, koncept regije potječe iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, prema kojemu se Hrvatska obvezala nastaviti i promicati suradnju i dobrosusjedske odnose s drugim zemljama regije. To je i logična odredba jer zemlja koja ne može surađivati u regiji teško može udovoljiti složenijim zahtjevima suradnje u širim okvirima, to jest u Europskoj uniji. Stoga ideja 'regije' ili 'regiona' nije potekla ni od predsjednika Mesića ni od predsjednika Josipovića, a ni medija. Hrvatska se u manje od dva desetljeća razvila od države koja je bila opterećena konfliktima i problemima i trebala pomoć međunarodne zajednice za njihovo rješavanje do države koja je bila nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a (2008. - 2009.) i danas članica EU-a, te je razumno očekivati da upravo Hrvatska treba biti inicijator regionalne suradnje, tako da su inicijative prethodnika predsjednice Grabar-Kitarović sasvim opravdane. Projektom Tri mora jačat će se gospodarska suradnja država srednje i istočne Europe, tako da se gospodarski više nećemo morati ograničiti na zemlje bivše SFRJ, pod uvjetom da u tom novom području budemo ekonomski konkurentni.(D.J.)

Mr. sc. Davor Stipetić, stručnjak za geopolitiku, vanjsku i sigurnosnu politiku, s Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, Zagreb

SLOVENIJA: Za Deželu, bar za aktualnu politiku, sve je riješeno arbitražnom presudom. No, Hrvatska se s tim ne slaže, opravdano ako uzmemo u obzir jednoglasnu, legalnu i legitimnu odluku Sabora RH da iziđemo iz komprimitirane arbitraže. U ovakvoj pat-poziciji razgovor Plenkovića i Cerara dobar je znak za bolje sutra. Osim granice, još je nekih većih problema poput do kraja neriješenog pitanja Ljubljanske banke - je li to sukcesijsko ili bilateralno pitanje?Tu je i NE Krško - zbrinjavanje otpada i uplata u Fond za tu svrhu.

CRNA GORA: Što se tiče granice oko Prevlake, na snazi je privremeni režim - kopnena granica je kod mjesta Konfin, tako da “kopno” pripada Hrvatskoj, dok je morska zona “mješovita”. Što se tiče “repova” iz rata, pohvalno je što se počeo isplaćivati dio ratne odštete građanima Hrvatske za štetu tijekom napada na Dubrovnik.

SRBIJA: Sa Srbijom je najviše neriješenih problema, od kojih i pitanje granice. Uz još nekoliko eksklava, točke prijepora su Vukovarska i Šarengradska ada, područje oko Apatina te područje kod Sombora. Ni pitanje ratne odštete nikad nije riješeno, ako ga je uopće i moguće riješiti. Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna - oko 32 milijarde eura. Stalno je aktualan i povrat imovine. Izbjegli Srbi neuspješno su pokušali peticijom zaustaviti ulazak Hrvatske u EU. Ipak, taj problem i dalje apostrofira EU i nakon što je RH postala punopravna članica. Za Hrvatsku je od ključnog značaja riješiti konačno i problem nestalih iz vremena rata. Jer gotovo je nevjerojatna činjenica da se ni do danas ne zna sudbina više od 1700 Hrvata. Problem je i položaj Hrvata u Vojvodini, njihovo pravo na jezik i udžbenike, participiranje u vlasti, kulturna i politička autonomija i dr. Nije do kraja riješena ni raspodjela zgrada veleposlanstava jer su svi diplomatski objekti pripali Srbiji, pa i o tom pitanju RH s pravom želi stvari rašistiti. Raspodjela još traje.

BiH: Neprestano se povlači pitanje tisuću kilometara granice, dogovorene sporazumom Tuđman-Izetbegović. Aktualan je i koridor Neum, kao i elektroenergetika, gdje BiH upozorava na preuzimanje od Hrvatske elektroprivrede (HEP) količine vode koja je veća od dogovorene, a na štetu Hidroelektrana na Trebišnjici (HET). Problem u trgovinskim odnosima između RH i BiH nastao je kad je Hrvatska istupila iz Cefte ulaskom u EU. Tu je i povrat imovine. BiH potražuje vlasnička prava Šipada u Luci u Šibeniku, KCUS-a Sarajevo na Dječju bolnicu u Cavtatu. Uz sve to, vlastima u BiH nije dobro “sjela” ni gradnja Pelješkog mosta, za koji su osigurana sredstva iz EU fondova. I stari politički problem položaja Hrvata u federaciji BiH, uspostava trećeg entiteta koju neki zagovaraju, faktori su koji oprterećeju ne samo odnose Hrvatske i BiH nego ponajviše same Hrvate u Bosni i Hercegovini. Otegotne okolnosti proistječu i od statusa Republike Srpske, kao i iz Daytonskog sporazuma. Dodatni problem mogla bi biti i njemačka inicijativa za konstituiranje BiH kao građanske države, čemu se Hrvatska protivi jer bi to imalo kobne posljedice za Hrvate.