Kako bi dokazali da se biciklom može stići jednako brzo, ili čak brže, iz Osijeka do Šibenika kao i vlakom HŽ-a, veterani Domovinskog rata, aktivni biciklisti i osvjedfočeni humanitarci Igor Toman i Ivica Lenard odlučili su i ove godine sjesti na bicikle i krenuti put Šibenika. Jedan od razloga za to putovanje bio je i nedavni članak u Glasu Slavonije u kojem smo pisali kako putovanje vlakom u ovogodišnjoj akciji HŽ-a “Vlakom na more” iz Osijeka do Šibenika traje nevjerojatnih 24 sata i 48 minuta.

- Mi od 2011. svake godine idemo do Jadrana biciklom, i to nekada i dva puta, a uvijek je to u povodu neke obljetnice. Sada smo se na to putovanje odlučili u povodu Dana državnosti, a mislim da ćemo sve ponoviti za Dan domovinske zahvalnosti, samo možda drugom dionicom. Uz to nam je izazov bila i činjenica da u 21. stoljeću vlak iz Osijeka do Šibenika putuje 24 sata, koliko inače treba i nama biciklima. Ove smo godine imali malih problema s vremenskim nepogodama, jer nas je jaka kiša uhvatila čak tri puta, pa smo morali pauzirati. Tako smo iz Osijeka krenuli u 16 sati, a već od Našica ispaljivali su protugradne rakete te smo se sklonili u jednu kapelicu. Zatim nas je nova kiša uhvatila kod Požege, a strašno nevrijeme kod Novske i tu smo pauzirali više od dva sata, jer su se čak i stabla rušila na ceste. Oko tri u noći krenuli smo dalje, ali nam je odmah pukla guma. O tome kakav je osjećaj u to doba u selu bez javne rasvjete mijenjati gumu, govori podatak da su svi seoski psi počeli lajati, u kućama su se popalila svjetla, a čovjek ispred čije smo kuće stali izišao je vidjeti što se događa. Ukupno smo sigurno 200 kilometara vozili po kiši, a zbog stanki na kraju nam je do Šibenika trebalo 28 sati. U suprotnom bismo stigli za 24 sata - priča Igor Toman.

Inače, Toman i Lenard godinama su aktivni biciklisti, jer im je to i način za psihički odmor.

- Obojica smo bila branitelji, a danas smo izazov pronašli u sportu. Ja sam i triatlonac, i to najstariji u Osijeku (1959. godište, nap. a.). Iako ima dosta aktivnih biciklista, malo je onih koji se odluče u jednom danu prijeći ovu dionicu, jer dečki to obično prođu za dva-tri dana. Prvi nam je put bilo najteže, jer nemate nikakvih informacija i ne znate što vas čeka, no s vremenom smo prešli cijelu Hrvatsku i već znamo lokalne ceste. Najviše volimo u razgovoru s mještanima pitati za najbolji put, a zna se često dogoditi da zalutamo, jer ne nosimo navigaciju, ali to su čari bicikliranja. Za ovakav pothvat moraš biti psihički jak i čvrsto odlučiti da nećeš odustati - zaključuje Ivica Lenard, koji od sporta nije odustao ni nakon teškog ranjavanja u ratu, zbog kojeg i danas nosi gelere u glavi.