Objavljeno 8. srpnja, 2017.
Nije se još stišala jeka u dvorani Mirovne palače u Den Haagu nakon čitanja presude Stalnog arbitražnog sudišta o sudbini hrvatsko-slovenske granice na moru i kopnu, kada se oglasila Njemačka preko svojeg veleposlanstva u Zagrebu strogo upozorivši hrvatsku Vladu kako mora poštovati arbitražni pravorijek, u prvom redu “zbog očuvanja integriteta međunarodnog sudstva”.
Also sprach Zarathustra! Ili, točnije, Angela Merkel, najmoćnija žena u svjetskoj politici i najveći autoritet u onome što je ostalo od Europske unije nakon što se Velika Britanija odlučila za Brexit. Poznato je fanatično njemačko pridržavanje pravila i prava, a i sam pojam pravne države (Rechtsstaat) proistekao je iz njemačke jurisprudencije, što izaziva strahopoštovanje i divljenje svuda u svijetu, pa i u maloj i iskompleksiranoj Hrvatskoj, koja muku muči sa svojom krivudavom demokratskom tranzicijom, kukavnim balkanskim nasljeđem i višedesetljenom tradicijom prijezira prema poštovanju prava. Nedugo zatim isto stajalište zauzele su zemlje Beneluxa, a potom i Europsko povjerenstvo.
MUĆKE S ALPA
Hrvatskoj sada prijeti diplomatska izolacija te osuda uljuđenog svijeta i raznih dušobrižnika, kao i više nego vjerojatna nova slovenska blokada kada je riječ o ulasku u schengenski prostor i eurozonu.
Poprilično je zanimljivo da hrvatske argumente kako je haaški pravorijek s pravne strane ništavan, jer se Hrvatska iz arbitražnog postupka povukla još prije dvije godine, 27. srpnja 2015., nakon otkrivanja bitne povrede arbitražnih pravila koju su počinili slovenski sudac Jernej Sekolec i predstavnica slovenske vlade u tome postupku Simone Drenik, nije baš nitko htio saslušati. Da taj skandal, poznat i kao Pirangate, koji je otkriven prisluškivanjem sporne komunikacije Sekolca i Drenik (tko je bio izvođač tog obavještajnog posla, hrvatska ili tajna služba neke prijateljske zemlje, javnost nije uspjela saznati!) nije bio bezazlen, svjedoči činjenica da je oboje slovenskih predstavnika dalo ostavke na svoje dužnosti, a vlada u Ljubljani je brže-bolje izabrala nove. No ubrzo je ostavku dao i novi slovenski predstavnik u arbitražnom vijeću, francuski sudac Ronny Abraham. Ne osvrćući se na hrvatske prigovore, arbitražno vijeće nastavilo je svoj rad kao da se ništa nije dogodilo, obznanivši svoj pravorijek 29. lipnja ove godine. Kako bi uopće mogao završiti započeto, predsjednik arbitražnog vijeća Gilbert Guillaume, to je onaj drhtavi starac kojemu je tekst dičnoga pravorijeka pri ulasku u sudsku dvoranu pao na pod, umjesto uglednog hrvatskog pravnog stručnjaka Budislava Vukasa, koji je podnio ostavku, imenovao je njemačkog suca Brunu Simmoa, a umjesto kratkotrajnog novog slovenskog arbitra, Francuza Ronnyja Abrahama, tu dužnost prepustio britanskom pravniku Vaughanu Loweu. Koliko je ovaj arbitražni postupak bio pošten i u skladu sa skrupuloznim pravilima pravne arbitraže, govori i izjava slovenskog vanjskih poslova Karla Erjavca iz travnja ove godine da će prema obavijestima kojima on raspolaže Slovenija dobiti traženi izlazak na otvoreno more.
Naravno, da je arbitražni postupak u Den Haagu bio pravni i politički kupleraj neviđenih razmjera, a ljepšim riječima ne može se opisati ni ponašanje slovenske strane, koja nije skrivala ambiciju da se mućkama, zakulisnim djelima, skandalima i kadrovskim inženjeringom u arbitražnom vijeću domogne nečega što joj po međunarodnom pomorskom pravu ne pripada. Stvari bivaju još žalosnije kada se uzme u obzir da je nakon dvogodišnje slovenske blokade ulaska u Europsku uniju Hrvatska pod ucjenom 2009. natjerana na pravno nepovoljniju arbitražu umjesto da cijeli slučaj, kako je i logično, završi na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnom sudu u Den Haagu, gdje se isključivo sudi prema pravilima međunarodnog prava, bez nametanja čudnih nepravnih kriterija u arbitraži.
Sve to vrijeme zaštitnica je međunarodnog pravnog poretka Angela Markel mudro šutjela. U svome hitrom priopćenju njemačka je vlada upozorila Hrvatsku na “važno načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati i da ih stranke moraju provesti”. Ni riječi u tome priopćenju o ucjenama, mućkama i nepoštenju koji su obilježili arbitražni postupak. Valjalo bi gospođu Merkel pitati funkcioniraju li tako u Njemačkoj i njihovi, domaći sudovi. Fuj tajfl!, rekli bi stari Esekeri.
POGAŽENO PRAVO
Otkuda u Berlinu i Bruxellesu toliki manjak tankoćutnosti kada je riječ o temeljnim pravnim načelima koja su ovdje pogažena, poput neovisnosti i nepristranosti te suzdržavanja strana u sporu od svakog utjecaja na arbitre izvan pravila postupka? Ili se ta pravila ne primjenjuju na male i nebitne zemlje? Tako strastveno i zainteresirano zauzimanje pozicije u bilateralnom sporu dviju susjednih zemalja te njegovo podizanje na razinu EU, kada je riječ o Njemačkoj, razotkriva bizarne i egzotične potencijalne motive Angele Merkel, a to je činjenica da se današnja Slovenija nalazi na povijesnom teritoriju Njemačkog Reicha, odnosno Svetog Rimskog Carstva (Heiliges Römisches Reich). Današnja granica između Hrvatske i Slovenije uglavnom slijedi drevnu državnu među Njemačkog Reicha i Ugarskog Rusaga, jednu od najstarijih u Europi. Svaka borba za ovaj ili onaj dimnik (njemački: der Schornstein) na moru velika je simbolična pobjeda za Njemačku, otprilike kao da Bastian Schweinsteiger ili Mesut Özil zabiju zgoditak za Elf. Druga moguća, ali i posve suprotna, teorija je to što su Nijemci, zbog svoje krajnje loše, nerazumne i nesretne politike iz prve polovine 20. stoljeća, u dva navrata, 1918. i 1945., nonšalantno ostali bez golemog dijela svog teritorija, koji su prigrabile susjedne ili čak udaljene zemlje kao što je Rusija, a denacifikacija je kod njih planski umrtvila svaki domoljubni osjećaj. Upravo zbog toga Nijemci nemaju empatije prema tuđim teritorijalnim gubitcima. Kao što bi rekao Milan Bandić, njima se za Hrvatsku živo fućka!
Piše: Draško CELING