Izložba “Babilon” Dražena Bote, postavljena i otvorena u jedinoj istočnohrvatskoj fotogaleriji, onoj zvanoj Meraja, u Vinkovcima, nije jedna od onih izvrsnih, nego jedinstveno odlična, puna modernog talenta i gustih istina.

Plakat izložbe napravljen je od Botine fotografije mačke u kontralihtu, kojoj je onda sjena izduljena prema nama gledateljima još jače kontre, još jače negacije svjetlosti, s opasnom arhetipskom, ali čak i samo poslovičnom destrukcijom. Ta mačka je jedna od dva emitiranja života po Botinim fotografijama. Naime, ostale Botine fotografije svjedoče ili razotkrivaju kraj, svršetak, čovjekov izostanak, dapače ono poslije, rub i brid u najboljem slučaju, pa je svijet sav u žudnji brida, kako će Zvonimir Mrkonjić nasloviti jednu svoju jaku naopaku zvonjelicu. Svijet kojeg Bota osvjetljava je naopak, nagnut u tamno, dapače u puno čisto crno...

Vinkovački pozor za Botinu izložbu je nešto posve drugo, prepuna Meraja osmijeha, dobrih vibri i praskanja u puni smijeh, a tomu su bitno pridonijeli govornici na otvorenju izložbe.

Prvi je iskaz na otvorenju izveo 15-ogodišnji na električnoj gitari mladić, koji je budućnost, nakon Duspare, Dujmića i Čalića...

Drugi je nastupio medijski kritičar, pjesnik i esejist Goran Rem, inače šef katedre za hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku i za početak naveo riječi baš ratnog šefa vinkovačke glazbene skupine Damaged – Gorana Dujmića. Naime, svi su u ovom gradu autori, nitko ne bi bio publika. No, sad je oboje u Meraji.

Treći, a kao svečani otvoritelj izložbe nastupio je istočnohrvatski doajen vizualnih umjetnosti, skulptorski velikan, Vinkovčanin iz novog klasičnog doba toga grada, iz onoga jakog epicentra koji je 70-ih eruptirao modernost. Prije 23 godine bio je otvarateljem i prve Botine izložbe.

Rem je, u govoru i izjavi, rekao da Bota nastupa nakon onih ranih vinkovačkih fotkera, Tanockog, Smajića, Grgurovca, Brankice Bukovski, Durakovića, i Miljka, uz sve clickove Panića... pa je njegova autorska kultiviranost pametna i s tragom svijesti o ratnoj destrukciji. Ali, još se jače u Boti komponira temeljnija vinkovačka likovnost, otčitavaju se matrice Joze Matakovića, u snimku Šljivik, i baš Antuna Babića u voluminoznosti rada Kugla, kvadrat...

Bota, vidi se, radi na snimanju i na snimcima, pohranjuje zalihe istraživanja, radovi signaliziraju jak izbor i izoštravanje, vidi se svijest vremena, kao procesa koji je ugrađen u prostornosti. Fotke su akromatske, ojačanih kontrasta krajnjih točaka, a odsuće čovjeka izaziva nas da uočimo upravo jak trag čovjekova rada u vremenu.

Svi su prostori strukturno disfunkcionalni: bilo autorskim kadriranjem samo dijelovi naopake zaleđene krošnje, panonskih drvenih kućica, urušenih šokačkih stanova, mediteranskih oružnjelih građevina – poput Golog Otoka… Ali, sva ta destrukcija, svi tragovi destruktivnosti, svi oni imaju - u izboru planova, najčešće krupnih i detalja, jačaju autorsku ruku, pogled koji je na suprotnom polu – u temeljnoj novoj kreativnosti.

Najstariji istočnohrvatski likovnjak, donedavni i odavni osječki profesor povijesti umjetnosti na Pedagoškom fakultetu, Antun Babić, podsjetio je na svoje prvo otvorenje Botinih radova te citirao sam sebe i tvrdnju iz 1994. da je riječ o jakom talentu, o oku koje usprkos zadanom kretanju crno-bijelim, izaziva pozitivnu emociju čim prvotno zabrinuti tamo otkrijemo razmjere čovjeka. Vjerujem tomu snimatelju do zadnje njegove točke pogleda, i smatrajte ovu izložbu otvorenom čak i onda kada se zatvore vrata Meraje.

Bota je zahvalio govornicima, istaknuo da je Joza Mataković njegov prvi i najdublji doživljaj umjetnosti, a Babić sam razlog!

Pljesak, pun smijeha i odjednom bučnih razgovora u nastavku programa, zatekao je publiku u najfinijim tekućim posljedicama rada na dobrim slavonskim šljivicima, a orehnjače su zagužvarile užitak u umjetnosti.