Inicijativa, koja ima ponešto mistično kinesko ime Tri mora, najsnažnija je hrvatska politička i gospodarska inicijativa unutar Europske unije jer je hrvatska predsjednica predložila spajanje Baltika i Jadrana kao okosnice razvoja postkomunističkih zemalja.

Poljska je na to pridodala Crno more i tako je rođena inicijativa Triju mora koja je u svojoj organizaciji neformalna, odnosno nema administracije, već cilja na zajedničko korištenje strukturnih, prekograničnih i infrastrukturnih europskih fondova. Proklamirani cilj ove inicijative jest jačanje gospodarske suradnje, posebice na polju komunikacija, transporta i energetike, ali iza toga se neskriveno prikazuje i snažna politička i sigurnosna dimenzija kao inicijativa koja blokira pokušaje ulaska Rusije u europski prostor.

Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina podržale su ovu inicijativu, a često se u medijima čuje da je riječ o protuteži ruskom utjecaju. Iz drugih zemalja Europske unije ne dolaze posebne vijesti ili oduševljenja ovom inicijativom. Kako i bi kada je cilj ove inicijative izravno oprečan interesima Njemačke, koja ima sasvim dobre odnose s Moskvom, i koja kapitalizira na svakom proturuskom osjećaju u pojasu Baltik - Jadran - Crno more. Naime, posebno se iskazuje energetska neovisnost svih država, a Hrvatska odnosno Kvarner, pokušava se doživjeti kao čvorište za druge države. Gradnja LNG terminala je način kojim se Hrvatska pokušava uključiti u plinski biznis.

Što je u tom cilju loše? Ništa. Naravno da je dobro imati alternativne izvore i fosilnih goriva i drugih oblika energije. Pomalo je ironično, ali je i pohvalno da je to čvorište otok Krk, koji osim infrastrukture ima potencijal postati prvi samoodrživi otok na Sredozemlju na temelju alternativne energije. Naravno, ako ti energetski interesi nisu zapravo interesi nekog drugog. LNG terminali na Jadranu, Baltiku i Crnom moru trebali bi uvoziti višestruko skuplji plin iz zaljevskih zemalja, Amerike, pa čak i daleke Australije. Time se sprječava biranje ruskog plina ili alternativnog pravca u razvoju koji bi Europi donio azerbajdžanski i potencijalno iranski plin, preko Turske. Ako netko misli da zapadna Europa pokazuje solidarnost sa svojim postkomunističkim saveznicama, u krivu je. Njemačka uvozi mnogo jeftiniji ruski plin preko projekta Sjeverni tok 2, koji je upravo počela graditi s Rusijom, a potom ga bilateralnim sporazumima dalje dostavlja Francuskoj i Nizozemskoj.

Kada se sagledaju već sagrađeni LNG terminali na Baltiku, može se vidjeti kakvu cijenu plaćaju prevarene, a mnogo siromašnije zemlje. Litavska predsjednica Dalia Grybauskaite pokušava uvjeriti Litavce da je cijena od 380 dolara za tisuću kubnih metara ruskog plina politička cijena i da je bolje kupovati najmanje jedan i pol puta skuplji plin od onog iz Gazproma. Ipak, Litavci su razumniji od Poljaka te su sklopili takav dogovor s Norvežanima, ali su ipak ostavili ulaznicu ruskim plinskim opskrbljivačima. Poljaci su kupili katarski plin za 600 dolara po tisuću kubnih metara, što je 50 posto skuplje od ruskog plina. U oba slučaja je američka administracija podržala stav Litve i Poljske, dok su Nijemci lukavo šutjeli sa strane, pripremajući odlične ugovore s Gazpromom.

Međutim, inicijativa Tri mora nije zamišljena kao inicijativa koja će dobavljati alternativni izvor plina jer je on po nečemu bolji ili jeftiniji, već zbog političkih razloga. Prisutnost Kine ovdje ne treba čuditi. Kineska je gospodarska diplomacija već godinama jasna - nigdje bez Kine. Kina je odustala od ideološke vanjske politike i usredotočuje se već bar dva desetljeća na snažan gospodarski prodor sa svima i u svakoj inicijativi. U ovom slučaju Kina u inicijativi Tri mora vidi terminal svog Puta svile, koji povezuje Istočno kinesko more, države srednje Azije, Kaspijsko, Crno, Baltičko i Jadransko more.

Gradnja jadransko-jonskog plinovoda je potencijalna dobra vijest za Hrvatsku jer se time uvelike smanjuju troškovi, a moguće se njime spojiti na bilo koji plinovod koji će poteći iz Turske (bilo da je riječ o ruskom, bilo o azersko-iranskom plinu). Ujedno bi Inicijativa mogla napokon, nakon desetljeća i desetljeća praznih političkih obećanja, dovesti dostatna financijska sredstva za kapacitiranje riječke luke i izgradnju ravničarske željeznice, čime bi Rijeka i Hrvatska doista postale središnjim transportnim čvorom za zemlje između Jadrana i Baltika. U tom poslu najviše će profitirati također Kinezi.

Sa strane hrvatske vanjske politike, ova inicijativa je u svakom pogledu dobra jer se napokon dogodio jedan snažan iskorak hrvatske diplomacije. Je li to odmak od Zapadnog Balkana, gdje je Hrvatska mogla i te kako profitirati, ali su zbog hrvatskog negativnog odnosa prema Balkanu to iskoristili Mađari i Slovenci, treba tek vidjeti. Naime, Hrvatska silom želi ući u krug država Višegradske skupine, ali naši politički potezi pokazuju da se uopće ne nalazimo u toj skupini, što je prema mojem mišljenju dobro. Ovakve geostrateške inicijative su dobre jer je Hrvatska prije svega sredozemna zemlja, koja može poslužiti Višegradskim zemljama kao glavna pristupna točka za transport dobara i usluga.(D.J.)

Vedran Obućina, politolog iz Rijeke, pročelnik je Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije