Bilo je sunca, vjetra, kiše, teških uspona, rupa na cesti, loših prenoćišta, dobrih i dosadnih “suputnika”, ali cilj je ostvaren. Šezdesetogodišnji Mile Jurčević, nakon gotovo mjesec dana puta i oko 2600 prijeđenih kilometara na biciklu, stigao je iz Luksemburga do Vukovara. Na put je krenuo 23. svibnja, a na cilj je stigao 22. lipnja. Misija svakako teška, ali puna emocija, sreće i lijepih uspomena.

- Ovo je bilo jednostavno nezaboravno putovanje - kaže vitalni umirovljenik, kojemu se rekreativno bicikliranje uvuklo pod kožu još prije četrdesetak godina.

Bravo majstore, kapa do poda, jedino je što možemo reći, ali Mile objašnjava kako put i nije bio tako težak i naporan. Čak mnogo lakši nego što je očekivao.

- Zdravlje i bicikl služili su tijekom cijelog puta, a to je najvažnije. Uglavnom me je pržilo sunce, bilo je i jakog i neugodnog vjetra, a u ovih mjesec dana samo me jednom uhvatila kiša na putu između Švicarske i Njmačake. Imao sam tri dana stanke i to planirane, stao sam jedan dan kod sina koji studira u Karlsruheu, bila je stanka u Ulmu, i dan prije cilja u Osijeku, kod brata Ivana - priča Mile, rodom iz Tomislavgrada, a koji od 1974. ima adresu u luksemburškom gradiću Ettelbrucku. Odakle uopće ideja pokraj svih prevoznih sredstava krenuti na put u Hrvatsku - biciklom.

- Otkako sam došao u Luksemburg počeo sam voziti bicikl, išao sam na neke kraće ture, lani sam vozio jedan maraton od 580 km, bila je i ideja otići od Atlantika do Crnog mora, ali sam odustao. Ove sam se godine dobro pripremio za put i izabrao vožnju do Vukovara, naravno, zbog samog Vukovara i što on svim nama Hrvatima znači. Vukovar je simbol i sretan sam što je avantura završila baš u tom gradu.

U četvrtak je u gradu heroju obišao Vodotoranj, memorijalno groblje, Ovčaru, zapalio svijeće za poginule hrvatske branitelje, potom ostaje nekoliko dana u Osijeku, a onda kreće za svoj rodni Tomislavgrad. Ne na svom oko 6000 eura vrijednom mountain bikeu s prikolicom nego automobilom.

- Brat Ivan vozi me automobilom, bicikl ćemo lijepo spakirati i prevesti u prtljažniku - dodaje Mile. Valjda je bilo dosta nakon 2600 km.

- Ma, ovaj put uopće nije bio težak, zapravo bilo je lakše nego što sam očekivao. Znao sam dnevno prijeći 100 km i nakon što se u nekom kampingu otuširam i nešto pojedem uopće ne osjećam umor. Recimo, 22. dana puta prevalio sam 146 kilometara, uz mene je vozio jedan Poljak kojeg sam sreo negdje iza Bratislave i uopće nisam bio slomljen ili iscrpljen. Ma cijelim putem imao sam snage - odaje Mile. Čini se da su presudili geni kameni, jer kako sa 60 godina provesti na putu dan manje od mjesec dana, biciklirati 2600 km i reći: “Uopće nisam umoran, samo sretan i zadovoljan”.

Mile je ispunio misiju i svoj san, došao je do cilja u Vukovaru gdje se poklonio tom gradu, a najsretniji što je sve dobro prošlo svakako su supruga, kćeri i sin, koji su ga podržavali u njegovoj biciklističkoj avanturi.

- Drago mi je što sam se odlučio na ovaj put, jer sam svašta vidio, proživio i upoznao zanimljive ljude. Jedan od njih je i Francuz koji ima 76 godina i čovjek se biciklom uputio od Francuske do Budimpešte. Njegove rečenice: “A kad ću ovo napraviti ako ne sada”, ili “Ništa ne raditi najbolji je put za umiranje”, nikada neću zaboraviti - otkriva Mile koji je na dugom putu noćio u hotelima i pod šatorom, srećom, nije se susretao s lopovima i lošim ljudima, a za svoju avanturu kaže kako je nikada neće zaboraviti. Put kroz osam država (Luksemburg, Njemačka, Francuska, Švicarska, Austrija, Slovačka, Mađarska i Hrvatska), te vožnja uz vode Mosellea, Rajne, Bodenseea, Drave i Dunava, učinile su ga bogatijim čovjekom. Naravno, ne materijalno.