SVJETLO DANA UGLEDALA MONKOVA GLAZBA ZA FILM ROGERA VADIMA IZ 1960.
Objavljeno 23. lipnja, 2017.
Džez i film vole se javno. Dakako, tek od pojave zvučnog filma. A kako bi drukčije i bilo kada je riječ o glazbi? Iako nije isključeno da je netko improvizirao i na projekcijama nijemih filmova, bar u New Orleansu.
Ipak, prvi zvučni film u povijesti “The Jazz Singer” iz 1927. bio je zacijelo veliko razočaranje za tadašnje ljubitelje džeza jer, unatoč nazivu, u tom filmu džeza uopće nije ni bilo, a glavni glumac Al Jolson umjesto džeza u njemu pjeva tadašnje šlagere. Već su tada Amerikanci otkrili marketinški potencijal riječi džez, koji se danas bez ikakvog kriterija pridijeva svemu i svačemu. Lude dvadesete, kako su ih zvali u Europi (années folles), u Americi su zapamćene i kao doba džeza (Jazz Age), a najistaknutiji pisac te epohe Francis Scott Fitzgerald popularnosti toga pojma pridonijet će 1922. objavljivanjem zbirke kratkih priča „Tales of the Jazz Age“. Jedna od njih je i „The Curious Case of Benjamin Button”, prema kojoj je snimljen istoimeni film, no njegov soundtrack čiji je autor Alexandre Desplat nema nikakve veze s džezom.
Kasniji filmski pokušaji uvest će džez na velika vrata u Hollywood. Iako ćemo džez čuti u brojnim američkim filmovima, poput “Tramvaja zvanog čežnja” Elije Kazana iz 1951., „Sutrašnjice bez izgleda“ Roberta Wisea iz 1959. te „Čovjeka sa zlatnom rukom“ iz 1955. i „Anatomije jednog ubojstva“ Otta Premingera iz 1959. (u posljednjem je glazbu za film napisao i sa svojim orkestrom izveo slavni Duke Ellington te objavio na istoimenom albumu), posebnu posvećenost džezu pokazat će francuski redatelji.
Vjerojatno je najpoznatiji takav francuski film „Oko ponoći“ („Round Midnight“, 1986.) redatelja Bertnarda Taverniera za koji je glazbu napisao Herbie Hancock, a u njemu sviraju pa čak i glume još i Dexter Gordon, Chet Baker, Wayne Shorter, Bobby Hutcherson, Freddie Hubbard i dr. No, malo je tko čuo da su glazbu za film „Les Stances a Sophie” (1970.) redatelja Moshéa Mizrahija napisali članovi avangardnog sastava Art Ensemble of Chicago koju možemo čuti i na istomenom albumu.
Glazbu za francuski film “Des Femmes Disparaissent” redatelja Edouarda Molinaroa iz 1959. napisali su Art Blakey i Benny Golson, a istoimeni album objavila je pariška etiketa Fontana. No, umjetnički najuspjeliji soundtrack za neki film u kojem možemo čuti džez napisao je Miles Davis, riječ je o filmu “Dizalo za gubilište” (“Ascenseur pour l'échafaud”, 1958.) Louisa Mallea u kojem glavnu ulogu glumi Jeanne Moreau. Ista glumica igrala je i u filmu “Opasne veze” (“Les liaisons dangereuses”, 1959.) francuskog redatelja Rogera Vadima, iza kojeg su proistekla čak dva soundtracka. Prvi, koji je napisao Duke Jordan, a izveo Art Blakey zajedno sa svojim sastavom Jazz Messangers, objavljen je na istomenom albumu iz 1960., a drugi, koji sadrži glazbu slavnog američkog pijanista Theleniousa Monka, svjetlo dana ugledao je tek ovih dana.
Posrijedi je dvostruki album pod naslovom “Thelonious Monk: Les Liaisons Dangereuses 1960” (Saga), koji se može nabaviti u formi vinilne ploče i kompaktnog diska. Poduži popratni tekst uz ovo izdanje napisao je Robin D. G. Kelley, autor knjige o Monku. Stari majstor kojemu u tom trenutku možda nisu bile 'sve koze na broju', blistavo je odsvirao za Vadima neke od svojih najvećih uspješnica s kvintetom u kojem su još svirali Barney Wilen i Charlie Rouse (tenorski saksofon), Sam Jones (kontrabas) i Art Taylor (bubnjevi).
Piše: Draško CELING