Ivan Francuz, slikar naive, spisatelj, pjesnik, proslavio je pola stoljeća umjetničkog stvaralaštva. U Mailathovu dvorcu u Donjem Miholjcu prikazao je, ne samo na slikama – izložio ih je više od osamdeset - život seljačkog puka u ravnici u njegovim svakodnevnim mukotrpnim poslovima, ali i rijetkim trenucima radosti i radovanja.

Pola stoljeća slikama oživljava prošlost, ostavlja oslikanu sudbinu ljudi povezanih s njihovim ali i Francuzovim zavičajem, selom Marijancima! Gledamo sudbine ljudi vezanih uz zemlju i ono što rodi na toj zavičajnoj ravnici, uz rijeke, šume, polja, sela i kirvajska veselja. Svi oni koji su se našli pred Francuzovim izloženim slikama bili su opčinjeni onime što gledaju, ali istovremeno su im likovi koji su ih pozdravljali s umjetnikovih slika bili bliski. Podsjećali su ih na neke znane i bliske dogodovštine iz bliže i dalje prošlosti. Za koju će slikar Francuz kazati: “Jednom sam uskliknuo: Ako Nizozemci tako lijepo slikaju svoje vjetrenjače, zašto ja ne bih slikao slavonske đermove? Promatrao sam taj šokački svijet - s kojim sam živio od dana do dana – kako u svojoj prolaznosti putuju kroz trenutke humora, satire, svirke, pjesme i plača. Ta galerija likova nudi nepresušnu inspiraciju, na taj način slikao sam dobro i zlo Slavonije.”

Da, nije to vrijeme bilo samo traženje i nalaženje puta u slikarskom usmjerenju. Nisu rezultati uvijek bili radosni. Baš upravo iz toga vremena prije pet desetljeća, kada je slikar krčio svoj put, ostale su mu i neke ne baš ugodne uspomene.

- Kako da zaboravim to vrijeme kada sam u valpovačkom dvorcu izložio 27 radova uz zluradi podsmijeh i omalovažanje ondašnjih drugova? Kakav je na kraju bio rezultat? Sve je pokradeno, slike su nestale! Nije me opametilo to iskustvo: ponovilo se i u Donjem Miholjcu! U Zagrebu sam izlagao u društvu umjetnika iz Rijeke i Dubrovnika. Stradali smo svi! Slike izletjele s izložbe! - priča Francuz.

Sunce je iznenada i neočekivano zasjalo iznad Francuzove kuće. Nikada neće zaboraviti da su sunčane zrake došle s istoka, kada je u beogradskom Banovu Brdu prvi put izložio svojih 29 ulja na platnu. I 20 ih je prodao otprve! Pamti i danas taj 16. lipnja 1978. U sjećanju su ostale i uspomene na izložbe u Beogradu, kada je bio primljen i u kabinet ondašnjeg predsjednika Tita. Bilo je to 1. ožujka 1979., kad je Titu poklonio sliku “Dječak i jabuka”. Te je godine, nakon izložbe u Beogradu, uveden u Mali leksikon naive u Jugoslaviji.

Iz njegovih pet desetljeća slikanja duboku u srcu ostala su sjećanja na jednoga drugoga slavonskog umjetnika, bliskoga prijatelja iz susjednoga sela. Dva vrsna majstora: Ivan Francuz i kipar Ivan Demše. Jedan je novinar – kada su se ta dva majstora približila, napisao: “Sudbina je spojila kralja šokačkog kista i kralja šokačkog dlijeta”, a akademski slikar iz Iloka Ivan Mršić tada je rekao: “Rođen je duet šokačkih sokolova Francuz-Demše!” Jedan je drugi slikar – Boris Salamah – rekao: “Spojila su se dva vraga, koje je blagoslovio i sam Bog!”

Francuz ne može zaboraviti ne baš laka vremena kad je osvajanje publike bilo, i ostalo, težak, trnovit put. Hrabrosti i poticaji da nastavi svoj put dolaze ne samo od znanaca i prijatelja nego i od znanih imena. Često mu padaju na um riječi znanaca, prijatelja kojih se rado sjeća i danas, kada obilježava, eto, pola stoljeća s kistom i olovkom u rukama. Kako da zaboravi zapisane riječi velike srpske književnice Desanke Maksimović, koja mu je na beogradskoj izložbi ostavila zapis: “Francuz! Te tvoje slike ožive Đakovo i one dobre časne sestre koje su me skrivale i spasile za vrijeme drugog svjetskog rata!” Profesor Mirko Meštrović, Vinkovčanin, ostavio je zapis: “Gotovo svaka peta slika je antologijska... istinski i originalni slikar Šokadije!” Veleposlanik iz Zagreba Đuro Vidmarović zapisao je: “Vaše su slike ponos Slavonije! Ruže i trnje – trnje i ruže kod vas jednako mirišu!” Znani i dragi biskup iz Đakova, pokojni Kos, nakon razgledanja jedne Francuzeve izložbe napisao je: “Taj zločesti slikar iz Marijanca tako lijepo slika, pa mu moram oprostiti sve njegove paprene šale i neozbiljnosti!” I znani osječki književnik i sveučilišni profesor Bogdan Mesinger zapisuje riječi: “Francuz je slikar, crtač, pisac, pjesnik i šeret – šaljivdžija, ali svojim izložbama je skromni svećenik svetišta, odande šalje poruke i molitve za čovječanstvo!”

Usput, takav je i danas Ivan Francuz, slikar iz bliskog sela Marijanaca. Neka mu je sretno! Izložbu i katalog priredio je njegov donjomiholjački prijatelj i pjesnik Zdravko Živković sa svojom suprugom i kćeri.