GUNJA - Obiteljska tvrtka Dom Parket d.o.o. u Gunji svijetla je točka u gospodarskom crnilu istočnog dijela županjske Posavine, graničnog područja na tromeđi Hrvatske, Srbije i BiH, prije tri godine poharanog katastrofalnim poplavama.

Tvrtka posluje od početka 90-ih godina prošlog stoljeća, nekada je zapošljavala i do 40 ljudi i bavila se proizvodnjom parketa kao finalnog proizvoda. U međuvremenu su se okolnosti poslovanja promijenile. Drvoprerađivačka industrija u Hrvatskoj, koja slovi kao “industrija velikih šansi, ali i ozbiljnih problema”, zapala je u teškoće i godinama bila na koljenima. Sve se to odrazilo i na gunjanski pogon, koji je ipak uspio opstati i pobijediti krizu. Danas izrađuje poluproizvode, odnosno elemente za proizvodnju hrastova parketa, koji je prepoznat i vrlo tražen na tržištu.

- Mogu reći da je trenutačno stanje na tržištu u drvnoj industriji dobro, s tendencijom daljnjeg poboljšanja. Gotovo 90 posto hrvatske proizvodnje završava u izvozu. Problema s prodajom nemamo. Ali nam je, kao i svim drvoprerađivačima, najveći problem nedostatak sirovine, ne zato što je nema, nego isključivo zato što se dobar dio trupaca iz Hrvatske izvozio u inozemstvo. Ondje se prerađivao i onda vraćao u Hrvatsku kao gotov proizvod – parket, drvena stolarija, namještaj... I na taj smo način zapravo poticali tuđu drvnu industriju, najviše talijansku, ali i ostalih zemalja - objašnjava vlasnik Dom Parketa, 29-godišnji Antonio Marković. Ta je tvrtka orijentirana na švicarsko tržište, na kojemu postoji velika potreba za hrastovnim elementima za proizvodnju parketa.

Marković je član Drvnog klastera VSŽ-a, u kojemu se župan Božo Galić snažno zauzimao za to da se zaustavi izvoz i da se domaćim drvoprerađivačima osiguraju dovoljne količine sirovine. Resorni ministar Tomislav Tolušić ovih je dana donio uredbu kojom je zabranjen izvoz hrastovih trupaca i drva od hrasta u sljedeće dvije godine. Gunjanski drvoprerađivač pozdravlja taj potez i napominje da ipak treba pričekati i vidjeti kako će se uredba primjenjivati u praksi, jer, ako zaživi, to bi značilo konačno rješenje problema za drvoprerađivače u Hrvatskoj. Drugim riječima, ako sirovina koja se proizvede u Vukovarsko- srijemskoj županiji, odnosno drugim područjima, ondje ostane i preradi se, drvna bi se industrija mogla znatno podići. A s obzirom na to da je riječ o izvoznoj industriji, puno bi značila i za gospodarski oporavak RH.

Marković sirovinu kupuje na području od Kapele do Zagreba i dovozi je u Gunju, u Cvelferiju, koja se nalazi u srcu Spačvanskog bazena – najveće šume hrasta u Europi, a do čijih trupaca lokalni drvoprerađivači ne mogu doći. Godišnje kupuje 2 - 2,5 tisuća kubika po znatno višoj cijeni od one koju bi plaćao izravno Hrvatskim šumama, ali od njih ima pravo kupiti samo količinu sirovine dovoljnu za tri tjedna proizvodnje.

- Osiguravanje dovoljnih količina sirovine za naše potrebe značilo bi i ulaganje u nove strojeve i opremu i rad punim kapacitetom. Trenutačno imam 15 zaposlenih i imam prostora u pogonu uvesti i drugu smjenu s još 15 ljudi. Međutim, imamo velik problem na tržištu radne snage. Nema ljudi, odselili su se. U još jednoj smjeni moram imati bar pola ljudi koji nešto znaju o drvnoj proizvodnji, a ostali će učiti od njih. Ali velik je problem naći osposobljene radnike, što je vrlo žalosno, jer je Gunja nekada imala i 150 radnika zaposlenih u proizvodnji namještaja. Ali poplava i gospodarska situacija učinili su svoje - ustvrdio je Antonio.

Napominje da je među mladima postao trend otići u Njemačku, Austriju... Događa se da daju otkaze u policiji i drugim državnim službama i odlaze raditi na bauštelu. On je, kaže, odlučio ostati jer radi ono što voli.

- Borit ću se da opstanem, da povećam proizvodnju i zaposlim nove radnike, da dam svoj doprinos oporavku ovoga kraja. Ovdje mi je obitelj, prijatelji i život u okruženju u kojem sam odrastao i to su velike prednosti. Moramo shvatiti da nemamo ništa od kukanja. Ljudi se trebaju aktivirati, skupiti malo hrabrosti i odvažnosti, osluškivati trendove i razmisliti u čemu bi se mogli pronaći i poduzeti prvi konkretan korak. Najlakše je spakirati kofer i otići, ali neka to bude zadnja opcija - zaključuje.