Objavljeno 19. lipnja, 2017.
Kada je sloboda kretanja zapisana u sporazume kao jedna od najviših vrijednosti Europe, postojale su nade da će građani postati mobilniji i time više Europljani.
No, umjesto da ujedini Europljane, sloboda kretanja postala je čimbenik političkog razjedinjena, piše Rainer Bauböck, profesor na European University Institute (EUI) i direktor GlobalCit programa u Centru Robert Schuman.
Tijekom dužničke krize uvijek dolazi do snažnih suprotstavljenih interesa između vjerovnika i dužnika. U izbjegličkoj krizi vidjeli smo slične duboke podjele između zemalja koje su bile na prvoj liniji, tranzitnih zemalja i zemalja odredišta. Potencijalno, državljanstvo Unije trebalo bi biti ono što ujedinjuje Europljane kao individualne članove EU-a, ali ono mora biti više od slobode kretanja - što se do sada predstavljalo kao najveće postignuće EU državljanstva. Prava mobilnost počela je tek s proširenjem Unije na istok, kada je krenuo migracijski val prema bogatijoj zapadnoj Europi. Strah da će to razoriti nacionalne mirovinske i socijalne sustave bio je jedan od najsnažnijih motiva za britansko glasovanje za izlazak iz EU-a.
Dok mlađe generacije doživljavaju Europu kao prostor novih prilika, mjesto gdje se može dobiti bolje obrazovanje, pronaći posao ili životnog partnera, starije generacije doživljavaju pad vrijednosti svojih vještina i znanja, ali i devalvaciju svojih životnih stilova.
Ima i ogorčenih
Očekivanje da se mora biti mobilan potiče ogorčenje među onima koji nisu mobilni jer izaziva osjećaj napuštenosti i ostavljenosti od onih koji jesu. Takvo socijalno cijepanje mobilnih i nepokretnih Europljana hrana je za promjene u političkom krajoliku. Postoji nova podjela političkih stavova između onih koji podupiru otvorenost i europske integracije i onih koji zahtijevaju zatvaranje, a ona probija tradicijsku podjelu između lijevih i desnih. Pitanje svih pitanja je što se može učiniti kako bi se državljanstvo EU-a pretvorilo iz privilegija pokretnih Europljana u zajedničku vezu koja jača jedinstvo u različitosti. Ograničavanje slobode kretanja bilo bi svakako pogrešan odgovor.
Jedan od prvih koraka je europska dimenzija "socijalnog građanstva". Godine 2015. Jean-Claude Juncker već je predložio Europski stup socijalnih prava. Umjesto podrške dubljoj integraciji samo unutar eurozone, trebalo bi se usredotočiti na individualna prava i razine zaštite koje se univerzalno primjenjuju u svim državama članicama. Drugi prijedlog odnosi se na izravno oporezivanje. EU oporezuje svoje građane samo neizravno: građani plaćaju poreze svojim nacionalnim vladama, koje plaćaju doprinos europskom proračunu. Neizravno oporezivanje ima za posljedicu povećanje udaljenosti između građana i europskih institucija, tako da ih vide samo kroz iskrivljive leće domaće politike. Izravno oporezivanje građanima EU dalo bi osjećaj izravnog vlasništva u institucijama EU-a, smanjilo bi sukobe oko doprinosa država članica i potaknulo formiranje paneuropskih političkih stranaka.
Temeljna sloboda
Treći prijedlog prof. Bauböcka za unapređenje europskog građanstva odnosi se na demokraciju. Državljanstvo EU-a znači ne samo slobodno kretanje nego i temeljnu slobodu koja dolazi s demokracijom. U Uniji je primarna razina državljanstva ono država članica, stoga vrijednost građanstva EU-a ovisi prije svega o kvaliteti demokracije u državama članicama. Uspon nacionalističkih populističkih stranaka stvara nove prijetnje, kako za demokraciju u državama članicama tako i za budućnost EU-a.
Raznolikost unutar Europske unije predstavlja još jednu razinu kompleksnosti. Građani Europe nisu ujedinjeni pod jednom vladom. Unija prepoznaje ne samo raznolikost interesa, ideja i identiteta njezinih građana nego i raznolikost demokratskih ustava svojih država članica. Održavanje jedinstva unatoč takvoj dubokoj raznolikosti ne može se postići državljanstvom koje se očituje samo kroz slobodno kretanje preko granica. Da bi se internacionalno diferencirana Unija udružila, europsko građanstvo treba obogatiti socijalnom dimenzijom, materijalnim dužnostima i demokratskim jamstvom kvalitete svakog građanina, u svakoj državi članici.
Vuk TEŠIJA
Milijun “europskih” beba
Ankica Bilandžić iz Bilja, koja već šest godina radi na Erasmus projektima, kaže kako Erasmus nije samo pitanje obrazovnih programa. “Projekti mobilnost su i nastali da spajaju Europljane. On je zato i osmišljen - da se upoznamo. Osobno, od kada radim u tim projektima, bila sam u 41 jednoj zemlji i u svim tim zemljama imam kontakte ako mi zatreba pomoć u bilo kojem segmentu, od obrazovanja nadalje. Nevjerojatan je podatak da je iz projekata mobilnosti unatrag deset godina nastalo oko milijun beba u Europi. Mi u Bilju imamo jednu takvu bebu. Kolegica je otišla na razmjenu i sretno se udala”, kaže Ankica Bilandžić dodajući da je mobilnost i sloboda kretanja u EU mnogo više od samog obrazovanja ili traženja posla. Riječ je o međusobnom upoznavanju i stvaranju zajedničkog identiteta ne gubeći, već obogaćujući svoj život i identitet.
U PROGRAMU 70 TISUĆA OSOBA
Prve mobilnosti u sklopu programa EU za čiju je provedbu na području Hrvatske zadužena Agencija za mobilnost i programe Europske unije ostvarene su 2009. godine. Program Erasmus+, najveći program Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport, počeo se provoditi 2014. godine, a prethodnici programa Erasmus+ bili su Program za cjeloživotno učenje i program Mladi na djelu, koji su se provodili od 2007. do kraja 2013. godine. Od početka provedbe tih programa u Hrvatskoj u projektnim aktivnostima u inozemstvu, ali i u zemlji, ukupno je sudjelovalo 69.955 osoba iz RH, a među njima je približno 12.000 sudionika iz sustava visokog obrazovanja - studenti te nastavno i nenastavno osoblje.