Hrvatska reprezentacija opet je zapela u lipanjskoj kvalifikacijskoj kampanji. Ovaj put za našu selekciju koban je bio put na Island gdje je doživjela prvi poraz na putu prema SP-u 2018. u Rusiji.

Do tog nastupa u Reykjaviku Hrvatska je imala gotovo savršen učinak. Izgubili smo, krajnje nesretno, dva boda protvi Turske, primili samo jedan pogodak, pa se protiv Islanda otvorila prilika za učiniti presudan korak prema Rusiji. No, kao i puno puta dosad, Hrvatska se nije iskazala kada je imala veliku priliku omogućiti si mirnu završnicu kvalifikacija.

Izgubili smo na Islandu na najbolniji način. Primili smo pogodak u posljednjoj minuti i zakomplicirali si život do maksimuma. Bio je to tek drugi primljeni pogodak u kvalifikacijama, a te dvije kapitulacije koštale su Hrvatsku nevjerojatnih - pet bodova. Prokleti nogomet ili još bolje prokleti naš mentalitet! Ova generacija opet je “zapela” na pragu uspjeha. To prokletstvo počelo je još u Beču one lipanjske večeri u četvrtfinalu Eura 2008. godine protiv Turske, pa se nastavilo u kvalifikacijama za SP 2010. u susretima s Ukrajinom, pa su uslijedili nevjerojatni porazi od Gruzije, remi s Azerbajdžanom i krah u Oslu protiv Norveške. Između toga, dogodio nam se i Meksiko na SP-u u Brazilu 2014. godine i konačno Portugal u Francuskoj na Euru 2016. I uvijek ista priča. Kada je god trebalo potegnuti, Hrvatska je bila blijeda, neodlučna i kalkulantski nastrojena i takav je pristup skupo plaćala. Jasno, dio javnosti odmah je ciljnike usmjerio prema nevoljenom izborniku Anti Čačiću. Nije on nevin u tom podbačaju, ali ipak veći krimen nose igrači. Najave su išle u smjeru “idemo na Island po pobjedu”, a po prikazanoj igri ispalo je kako smo bili zadovoljni remijem i naravno da nam se to razbilo o glavu. Po tko zna koji put. Teško mi je prihvatiti priču o snažnom Islandu. To je stara, loša floskuletina, kako bi se djelomično sanirala šteta nastala u Reykjaviku. Ma, kakav Island, u toj se utakmici pitalo samo Hrvatsku, a ona je ostala nijema. I to je jedina istina. Sve drugo su priče za malu djecu. Da, izbonik je možda krivo birao, vjerojatno je kasnio sa zamjenama i imao krive prosudbe, ali na koncu opet je sve bilo u nogama igrača. Na kraju dana, sami su priznali kako nisu bili pravi i to je nekakvo svjetlo na kraju islandskog tunela. Još jednom smo uvrdili gradivo koje kaže kako je “Hrvatska najlošija kada kalkulira i čeka.” I zato je dobra vijest što taj luksuz nećemo imati u završnici kvalifikacija. Morat ćemo ići punim gasom ako želimo do Rusije stići izravnim putem i izbjeći nove stresove u dodatnim kvalifikacijama.

Znali smo kako je Čačić tvrdoglav čovjek. No, ta njegova karakterna crta imala je određeno pokriće u rezultatima. No, treba biti realan i priznati kako reprezentacija već neko vrijeme ne izgleda bajno na terenu. Dobro, bilo je puno problema s ozljedama, ali baš su ti problemi bili prilika izborniku za isprobavanje nekih drugih opcija. Čačić i Hrvatska su danas predvidljivi i u igri i po potezima koje će vući izbornik, a to se jednostavno mora promijeniti. Izbornik ima mogućnost birati, birati ljude koji su u određenom trenutku u najboljoj formi, koji su spremni donijeti svježa rješenja u našu igru, a to dosad nije radio. Hoće li početi? Trebao bi, jer u protivnom ćemo proći kroz devet krugova pakla u ovim kvalifikacijama. Ne smijemo se zavaravati činjenicom da jesensku kvalifikacijsku kampanju dočekujemo na prvoj poziciji u skupini. Tanak je to led kroz koji ćemo lako propasti ako u rujnu i listopadu ne budemo iskazali svoj pun potencijal. On je golem, ali najčešće ostane samo - potencijal. Izbornik ima pred sobom dugo toplo ljeto tijekom kojeg će imati vremena presložiti svoje misli i ideje, tijekom kojeg treba shvatiti kako nema potrebe za kemijanjem s momčadi jer može birati. Hrvatska ima dovoljno potencijala, a završnica kvalifikacija bit će pravi trenutak da ga i pokaže.