Hoćemo nove izbore - mesijanskim su žarom galamili gotovo svi iz oporbe, na čelu sa SDP-om, naravno. Makar i u srpnju, po najvećoj žegi, s afričkom navalom vrućine (upozorava Vakula!), koja bi dodatno užarila ionako pregrijane glave onih koji bi se usudili prošetati do glasačkih kutija, bez obzira na to bile one u klimatiziranom prostoru ili u nekoj vreloj sobici.
A kad od novih izbora ništa - onda deri još jače po vladajućima, napose po HDZ-i i, dakako, HNS-u, jer su oni prvi, kao, muljali neukom narodu, trgovali i zavlačili birače, a oni drugi prodali dušu za ministarske fotelje. Zbilja smo se naslušali nevjerojatnih komentara, uzvika, prozivki, živčanluka, parada politikantstva i neargumentiranih napada, kao da je sad, nedajbože, Hrvatska dogovorom HDZ-a i HNS-a doživjela katastrofu biblijskih razmjera u kojoj smo svi skupa, ako preživimo, osuđeni na grcanje u predapokaliptičnoj kaljuži, najmanje.
BUNE SE GUBITNICI
Rijetki su, srećom, sa zrnom zdravog razuma, zaključili kako je unatoč svemu ipak na kraju pobijedila politička pragmatika umjesto politikantske dramatike. I tako smo nakon lokalnih izbora dobili rekonstruiranu vladu, u kojoj su Predrag Štromar (potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva), profesorica Blaženka Divjak (ministrica znanosti i obrazovanja), Davor Božinović (ministar unutarnjih poslova), Dražen Bošnjaković (ministar pravosuđa), Tomislav Ćorić (ministar zaštite okoliša i energetike), Marko Pavić (ministar rada i mirovinskog sustava) i Lovro Kuščević (ministar uprave), uz dakako ministre koji su zadržali svoje resore iz prethodnog sastava.
Podsjetimo, premijer Andrej Plenković je kazao: “Nismo htjeli građanima priuštiti treće izbore u kratko vrijeme, birači nisu igračke. Sada pokazujemo političku zrelost za normalno vođenje zemlje. Sada je moja poruka da je politička stabilnost najvažnija i na njoj ću ustrajati.”
Predrag Štromar je pak naglasio: “Mi još razmišljamo o problemima iz 2. svjetskog rata. Želimo da građani više ne razmišljaju o tome, nego da gledaju u budućnost. Želimo stvoriti kvalitetnije, otvorenije, slobodnije, demokratičnije društvo. Zato smo podržali ovu vladu, koja garantira i stabilnost države.”
Iz tabora oporbe, poglavito SDP-a, uobičajeno su rigali vatru. “Hrvatska je zaglavila u moralnoj kaljuži kupnjom mandata kakvu još nismo vidjeli. HNS je osvojio mandate na listi SDP-a. Ovo je klasična izdaja birača. Ljudi koji su spremni zbog dva mandata izdati birače zaslužuju da im se zapali svijeća. Ovo je borba za fotelje i klasična trgovina. Stranku koju su stvarali časni ljudi prodali su oni koji politiku doživljavaju kao torbarenje”, kazao je “moralist” Davor Bernardić.
Da sad ne nabrajamo dalje tko je i što rekao, jer ste to sve, pretpostavljamo, mogli vidjeti i čuti proteklih dana čim biste upalili televizor ili počeli čitati novine. Ono, međutim, što valja ponoviti, svakako je općenit dojam koji mnogi ističu kao pozitivnu stvar. Naime, koliko god se čini pretjeranim konstatirati kako je sad Hrvatska na velikoj prekretnici, s obzirom na to da smo ušli u novo doba političkih odnosa, kakvi do sada nisu bili učestala praksa (osim u slučaju ratne Vlade nacionalnog jedinstva), nepobitno je da je igra prijestolja kakvu je vješto odigrao Andrej Plenković donijela konkretan, povoljan rezultat. Drugim riječima, vraćena je stabilnost i u Vladu i u državu, jer je u duplom pasu HDZ-a i HNS-a pobjedu izvojevala politička pragmatika umjesto politikantske dramatike. Dokaz je to kako se ipak može bez tereta prošlosti, napose onog ideološkog.
Takvo smirivanje stanja nekima se naravno ne sviđa. Puno ih je, i u oporbi su, što se političke scene tiče. Oni ionako svaku konstruktivnost opstruiraju i dovode odmah u sumnju (čast izuzecima), što je zapravo strategija nemoćnika izgubljenih u ideološkim maglama i politikantstvu. I pritom ih nije briga za dobre ekomonske pokazatelje, između ostalog, nego u vlastitoj nemoći rovare protiv stabilnosti Vlade, države... Bune se gubitnici - desni, kojima je jedini argument prošlost, ustaše i partizani, a s takvim, “skučenim” pristupom RH ne može naprijed; lijevi, SDP, koji je oporba bez energije; Pusićka i ostali koji su zasluženo eliminirani iz sfere utjecaja. Mogli bismo sad tu govoriti i o klasičnom hrvatskom jalu, i ne bismo pogriješili. Nažalost, bune se i neki niz crkvenih krugova poput biskupa Vlade Košića, koji retorikom isključivosti proziva premijera Plenkovića, a izlazak iz vlade Davora Ive Stiera posebna je priča.
Dakako da sve nije idealno, niti to može biti, jer Hrvatska nije idealna zemlja (niti je to bilo koja druga u sadašnjoj konstelaciji globalnih i lokalnih kriza i ugroza), pa su novi problemi mogući. Osjetljiva pitanja poput Agrokora, Ine... potencijalna su minska polja, no Vlada sad ima mandat za veće angažiranje i bolji rad pa je za nadati se da će se i problemi početi rješavati na kvalitetan i efikasan način.
ZBOGOM PROŠLOSTI
A gubitničkih zanovijetanja s lijeve i desne strane bit će i dalje i taj dekor nije moguće izbjeći. No pustimo takve njihovoj sudbini. U cijeloj priči oko preslagivanja Vlade i priključka dijela HNS-a HDZ-u najvažnije je da smo izbjegli još jedne izbore i da se na djelu pokazalo kako je bar neki konsenzus u Hrvatskoj ipak moguć. Da je moguća kultura dijaloga i odgovornosti i kad imamo dva suprotstavljena svjetonazorska pola, što nije mala stvar, jer otvara vrata i za neke nove odnose u političkoj areni. I tu sad dolazimo do onoga o čemu je Glas Slavonije u više navrata pisao i za što se zauzimao. A to je nova hrvatska politička paradigma, u kojoj će se akteri okupljati oko programa, oko strategija razvoja i nužnih reformi, a ne davno zapojasanih podjela. Zato ćemo kao zaključak ove teme ponoviti dio iz analize obznanjene u Glasu otprije mjesec i nešto dana, kao odgovor na pitanja o kakvoj se paradigmi radi:
Treba nam nova hrvatska politička paradigma koja uklanja zacementirane odnose u kojima programi ne znače ništa, a podjele, koliko god bile arhaične, sve, donosi stabilnost koju ovo društvo treba kako bi iskoristilo priliku koju mu pružaju sadašnji makroekonomski pokazatelji i europski trendovi. Ta je paradigma okupljanje oko partnerima prihvatljivih programa kao temelja postizbornih dogovora, oko modela upravljanja i reformi koje treba provesti, oko doista važnih pitanja koja određuju dugoročne državne strategije i smjer razvoja društva. Jedino je tako moguće spriječiti da Hrvatska nastavi živjeti u ovom beskrajnom danu gdje će se izbori provoditi sezonski, svake jeseni, a vlade biti slabe i ovisne o političkim marginalcima. Jasne naznake da većina relevantnih snaga shvaća važnost prihvaćanja novih odnosa vidljive su mjesecima, a događaji u posljednjih petnaestak dana znatno su ubrzali određene procese.
Piše: Darko JERKOVIĆ
PERO MALDINI
Igra živaca i kompromisa
Kako komentirate sve što se posljednjih dana događalo na političkoj sceni? HDZ i HNS dogovorili su suradnju, izabrani su novi ministri, neki se s tim slažu, neki ne slažu, a vidimo da je iz Vlade izašao Davor Ivo Stier...
- Ulaskom HNS-a u koaliciju s HDZ-om, situacija se stabilizirala i formirala se parlamentarna većina. Premda nevelika i relativno krhka, ipak pruža priliku da se održi određeno vrijeme. Istina, pljušte optužbe o nemoralnosti i političkoj trgovini, ali treba imati na umu da je riječ o pragmatičkoj odluci obaju partnera, o konsenzusu koji se - kao što je to uvijek u praktičnoj politici - zasniva na određenim kompromisima. HDZ je mogao i drukčije odlučiti, tj. ići na prijevremene parlamentarne izbore, na kojima bi vrlo vjerojatno bio relativni izborni pobjednik. Međutim, malo je vjerojatno da bi to bilo dostatno za formiranje samostalne vlasti, pa bi potom ponovno uslijedilo postizborno dogovaranje i formiranja koalicijske većine. U tom smislu, ovo preslagivanje, s obzirom da nas je poštedilo još jedne takve situacije, ipak je bolje, i bez obzira na sve rezerve koje možemo imati prema takvom rješenju. Budu li koalicijski partneri dovoljno suradljivi, ne budu li jedni drugima postavljali neprihvatljive prijedloge, ova bi vlast mogla određeno vrijeme funkcionirati. HNS tu nema previše izbora, ispadne li iz koalicije prije vremena, ta stranka, već dobrano načeta i raspolovljena, mogla bi potpuno nestati s političke scene. Jedina šansa im je da opravdaju svoj prijelaz k HDZ-u tako da nešto pokušaju napraviti. HDZ pak, određenim ustupcima HNS-u kao manjinskom partneru, može sebi osigurati stabilnu vlast, a sam Plenković može imati i dodatno opravdanje za preferirani kurs prema desnom centru, tj. za marginalizaciju stranačkog desnog krila.
No, Stierov izlazak je jasan znak neslaganja s tim kursom, premda treba primijetiti da je ponešto kontradiktoran s obzirom na inkluzivnost i stanovitu ideološku konvergenciju koju zagovara u svojoj Novoj hrvatskoj paradigmi. Čini se da je lakše bilo proklamirati te političke ideje, nego ih u stvarnim političkim uvjetima provoditi. Moguće je da je njegova politička socijalizacija u emigrantskom miljeu, lišenom iskustva političke realnosti vlastite nacionalne države, ipak prevladala nad njegovim europskim iskustvom i razumijevanjem tranzicijske zbilje hrvatskog društva, pa je njegov inherentni tradicionalizam nadvladao politički pragmatizam, što ga je i udaljilo od Plenkovića. Politika je često vještina mogućega i pragmatizam je dobar ako vodi ostvarenju općeg dobra. Nije dobar ako je sam sebi svrha. Što će od to dvoje iznjedriti ova koalicija, ostaje za vidjeti.
Je li dogovor HDZ-a i HNS-a možda probni balon za buduću veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a?
- Ova suradnja HDZ-a i HNS-a možda bi mogla biti nekakav lakmus za veliku koaliciju, premda za takvim rješenjem nema potrebe, ali za sada ni mogućnosti, što su pokazali recentni događaji koji su obilježili krizu vlasti. Naime, Bernardić nije iskoristio priliku za sebe, svoju stranku, a posredno i za stabilizaciju političke situacije, već je bez plana i strategije inzistirao na rušenju vlasti kad se ona našla u krizi. Umjesto da vidi Plenkovića kao poželjnog političkog suparnika zbog njegove demokratičnosti i uljuđenosti, on je svojim djelovanjem zapravo vodio vodu na mlin njegovim oponentima, podjednako unutarstranačkim i izvanstranačkim, te mu objektivno otežao situaciju. Pokazalo se da nije dovoljno politički zreo, ne ponaša se liderski ni državnički. Mogao je pasivno podržati Plenkovića prokazavši Most kao populiste i ucjenjivače te sebi kupiti vrijeme za konsolidaciju SDP-a, neutralizaciju unutarstranačke pretežno ex-Milanovićeve oporbe, stjecanju socijalnih partnera te formiranju vlade u sjeni koja bi meritorno kritizirala javne politike Vlade i pripremati se da slijedeće izbore dočeka spreman programski i kadrovski. Međutim, on je podržao Most tražeći odstupanje vlasti i nove izbore, iako bez ikakve šanse da na njima ostvari imalo značajniji uspjeh, što su jasno potvrdili i lokalni izbori. To je šteta, ne samo za SDP, koji od druge stranke u državi već opasno klizi u društvo malih stranaka, već i za demokraciju općenito, jer slabi oporba i njezina sposobnost artikuliranja političke alternative.
HNS pak je oduvijek mala stranka, uglavnom klijentelistička, u koaliciji sa SDP-om. Događanja oko pregovora s HDZ-om su jasno pokazala unutarnji rascjep po kojemu se stranka i prepolovila. Jednu polovicu čine liberali, tehnomenadžerske provenijencije dok drugu čine ljevičari, skloniji ideološki socijalistima. Ova prva polovica je lako sklopila savez s HDZ-om jer nemaju nikakvih ideoloških prepreka, a i inherentno su pragmatični i interesno orijentirani. Ovi drugi pak, istinski su gubitnici, koji će morati naći neki drugi okvir svojega političkog djelovanja jer to HNS, barem za njih, više nije. Bilo je jasno još tijekom predizborne kampanje da je ta situacija umnogome odnemogla i Anki Mrak Taritaš, usprkos njezinim kvalitetama.(D.J.)
Prof. dr. sc. Pero Maldini, politolog, Sveučilište u Dubrovniku.
DARIJO ČEREPINKO
Taktički dobivena prva runda Premijer Plenković uspio je u svom naumu nakon razlaza s Mostom i održao je stabilnost Vlade te osigurao kakvu-takvu većinu u Saboru, što će mu, čini se, osigurati nešto mira pred prilično politički nemirnu jesen u kojoj ga očekuje niz novih izazova, kako na unutarstranačkom planu, tako i na održavanju postojeće koalicije.
Taktički, dobio je ovu rundu, ali je pitanje može li izdržati i sve one koje slijede. HNS je, s druge strane, dobio nekoliko fotelja, ali ga dugoročno očekuje propadanje i gubitak utjecaja pa će u političkom smislu postati ono što je danas, primjerice, HSLS, generalno nevažna stranka koja tek tu i tamo, uglavnom zahvaljujući politički upitnim dogovorima, još koliko-toliko preživljava, ali je daleko od utjecaja koji je imao u prvih petnaestak godina hrvatske demokracije.
Propadanje HNS-a bit će posljedica posve opravdanog nezadovoljstva hrvatskih građana činom koji se bez ikakve dvojbe može nazvati potpunom izdajom birača i birači će to na idućim izborima adekvatno i nagraditi.
Činjenica je da su koalicije demokršćanskih i liberalnih stranaka uobičajene u pojedinim europskim državama poput Njemačke ili Belgije i ne bi bilo ništa sporno da se taj novi trend preslika u Hrvatsku. Dapače, s aspekta podjela u društvu bilo bi čak i poželjno jer svakako smanjuje tenzije i podjele, da nije jednog izuzetno bitnog detalja. Naime, HNS (a isto se odnosi i na HSU i gospodina Hrelju!) već je formirao predizbornu koaliciju sa strankama ujedinjenima oko SDP-a i na temelju te koalicije dobio mjesta u Saboru. Nije, kao što je to običaj u primjerice spomenutoj Njemačkoj, samostalno izašao na izbore i testirao svoju snagu, već je iskoristio sinergijski učinak zajedničke liste sa SDP-om. S obzirom na to da je glasove dobio od svih glasača stranaka koalicije, morao je u Saboru zastupati zajedničke programe i principe (uključujući i obvezu nesklapanja koalicije s HDZ-om) proklamirane i u samoj kampanji za parlamentarne izbore. Naime, koalicije bi trebale biti ili predizborne ili postizborne, a nikako oboje. Ovako, čini se da su u predizbornu koaliciju ušli radi stjecanja što većeg broja mandata, a onda te mandate odnijeli u koaliciju za koju nitko na izborima nije glasao. Štoviše, izričito se tvrdilo, čak i nekoliko dana prije dogovora, da je takva koalicija nemoguća. Riječ je, dakle, o prijevari koja funkcionira na više razina i koja će im se svakako obiti o glavu. Dodatni problem hrvatskih parlamentarnih izbora je i potpuno neustavna i na trenutke suluda podjela na izborne jedinice i uopće sam način izbora zastupnika, što dodatno utječe na predizborno kalkuliranje i posvemašnji nered u postizbornom procesu.
Koliko će dugo koalicija HDZ-a i HNS-a potrajati ovisi, prije svega, o unutarstranačkim izborima u HDZ-u koji se najavljuju za jesen. Do tada premijer Plenković ne bi trebao imati problema s lojalnošću zastupnika HDZ-a u Saboru, iako je moguće da će se o pojedinim zakonskim rješenjima morati dogovarati s dijelom zastupnika predvođenim gospodinom Stierom, pogotovo ako budu dirala u ideološka pitanja.
Gospodin Stier povukao se iz Vlade kako bi sebi, čini mi se, osigurao bolju poziciju pred unutarstranačke izbore na kojima bi mogao biti protukandidat gospodinu Plenkoviću. Ako na svoju stranu dobije gospodina Brkića, ključnog operativca HDZ-a na terenu, preuzimanje HDZ-a ne čini se nemogućom misijom.
Upravo zbog činjenice da bi mogao dobiti ozbiljnog protukandidata u vlastitoj stranci, premijer Plenković morat će biti vrlo oprezan prilikom donošenja odluka unutar Vlade, a kurikularna reforma čini se, nakon gubitka jednog ministarskog mjesta čak i prije ulaska u Vladu, bit će još jedna bitka koju će HNS izgubiti ili je, bar, neće moći provesti onako kako je zamislio. Pojedini članovi tima za provedbu reforme vjerojatno će biti žrtvovani da se udovolji zahtjevima HNS-a, ali i HNS će od dobrog dijela zahtjeva morati odustati i pitanje je kakvu će reformu na kraju ponuditi. Premijer Plenković mogao bi već samim odugovlačenjem provedbe reforme zaustaviti bilo kakve ozbiljnije promjene do unutarstranačkih izbora, a nakon njih HNS ionako više neće biti važan jer tko god da pobijedi vjerojatno će tražiti raspuštanje Sabora i nove parlamentarne izbore. Opozicija u koju je ušao i Most takav će zahtjev vrlo rado podržati.
Na to tko će biti novi predsjednik HDZ-a utjecat će u velikoj mjeri odluka na koju će se stranu prikloniti Milijan Brkić, a u slučaju da odabere stranu gospodina Stiera, mogli bismo na jesen svjedočiti sukobu dvaju ozbiljnih pozadinskih igrača HDZ-a, gospode Brkića i Šeksa, a onaj koji u njemu pobijedi odredit će budućnost HDZ-a za iduće desetljeće.
Dr. sc. Darijo Čerepinko, politički analitičar, Sveučilište Sjever, Sveučilišni centar Varaždin