Objavljivanje autobiografije "Opseg otpora" (Fraktura, 2017.) neposredan je povod za razgovor s jednom od najživopisnijih osoba suvremene hrvatske književnosti, slikarstva i fotografije, Nedom Mirandom Blažević-Krietzman.

Poznavati osobu poput nje pravi je životni dar jer ova nezaobilazna umjetnica (cijenjena mnogo šire od Hrvatske, primjerice u SAD-u, Njemačkoj itd., itd.) koja danas živi na relaciji San Diego - Zagreb doista pripada onim rijetkim osobama koje su u stanju doslovno vas "zaraziti" svojim djelima kao i životnom vedrinom i mudrošću, usprkos svemu.

Na početku razgovora upitao bih te - je li uopće moguće napisati nešto kao što je to autobiografija. I nije li, pomalo (psiho)analitički pitano, i pisac tek svoj vlastiti fantazam koji će uvijek nastojati izbjeći opisati mjesta svojega najdubljega traumatskoga taloga?

- Da, moguće je napisati iskrenu, zanimljivu i književno vrijednu autobiografiju ako autorica ili autor odaberu tu književnu vrstu kao najpotentniju za progovaranje o onome što žele reći i način na koji to žele reći. Svoju autobiografiju zamislila sam kao putovanje s mojom obitelji, prijateljima, piscima, likovnim umjetnicima, nepoznatim mjestima i profesorima koji su me naučili kako gledati i razmišljati o do tada meni nepoznatim stvarima. U ta iskustva ubrajam i nekoliko traumatskih događaja koji su na svoj način formirali moj karakter, poučivši me da je najljudskije izvući iz vlastitih gubitaka i nevolja nesebičnost i samilost.

Na mnogo mjesta u "Opsegu otpora" tematiziraš svoj trajni životni nomadizam. No, je li i taj stil (post)modernoga života danas u fatalnoj opasnosti? Danas se, naime, putuje virtualno, sjedeći za kompjutorom i grickajući čips...

- Nomadizam je povijesna ljudska potreba za traženjem mjesta u kojemu se nalazi ono što je čovjeku najpotrebnije: stanište, hrana, voda, sloboda i divljenje prema tome novome mjestu. Iz divljenja nastaju čarobne stvari. Ne vjerujem da virtualni svijet može čovjeku zamijeniti osjećaj dubine fizičkoga prostora i olakšanja i ugode kada primjerice udahne morski zrak u Šibeniku ili na zagrebačkom Sljemenu.

Nije li baudrillardovski simulakrum spektakularno dobio rat protiv stvarnosti ostavljajući nas u nakaznosti i onanizmu selfie-kulture?

- Sve pomodarije i narcisizmi traju petnaest minuta, govoreći warholovski. Nakon toga oni postanu dosadni i svojim najvjernijim sljedbenicima. No, ono što mene zabrinjava u toj selfie-sebić najezdi je nestajanje kritičkog mišljenja, književnih jezika. Čitanje i pisanje. Pravopis. Gramatika. Verbalno izražavanje i sporazumijevanje polako postaju kratki kodovi. What's up. Kamena prašina.

Meni se čini da se danas sve, pa i umjetničko ime, stječe prije svega u snalažljivosti na samopromociji na globalnim društvenim mrežama, a ne u stvarnosti umjetničkoga djela?

- Mislim da je to donekle točno. Svatko može objesiti svoju zastavu na Fejs i proglasiti se genijem. Ali i u toj maniji praznoga narcisizma ima i izvanrednih iznimaka. Među njima su i dvojica naših mladih, genijalnih čelista, Luka Šuljić i Stjepan Hauser. 2 Cellos su stavili snimku svoje kreativne, mahnite svirke na Fejs i tako postali međunarodni glazbeni zakon.

Druga je, izuzetno važna destinacija za tvoj život (bio) Berlin. Vidjela si ga i u njemu živjela i prije i poslije rušenje zida. Što je u tom gradu bilo tako čudesno da je baš u njega pohitala sva elita kako visoke, tako i "niske", čitaj pop-kulture?

- U ljeto 1983. godine na Jadranu sam se upoznala s njemačkim bračnim parom Rave. Jan je bio poznati zapadnonjemački arhitekt, a njegova žena Anica, zagorska Hrvatica, tada je radila u kafeteriji u Nacionalnoj galeriji. Iz toga poznastva proisteklo je krasno prijateljstvo i moje temeljito upoznavanje kulturnih i umjetničkih korijena i krošanja Zapadnog Berlina. Poslije sam dobila za svoje knjige i likovne radove DAAD-ovu stipendiju Njemačke akademije i tako i sama postala jedna od umjetnica i spisateljica kojima su i Zapadni i ponovo ujedinjeni Berlin bili inspiracija.

Što u Hrvatskoj danas može vratiti osmijeh na sva ta zabrinuta lica?

- Mislim da se osmijeh i smijeh trebaju kultivirati kao primjerice raslinje. Da se nekome od srca nasmiješite morate svoju dušu, metaforički govoreći, zalijevati svjetlošću i dobrom voljom. Ja volim podijeliti dobar, grleni smijeh i s prijateljima i s neznancima. Još davno je Aristotel napisao da je smijeh čovjeku potreban zato da se osjeća lakšim, zdravijim i društvenijim.

Tvoj život bitno oznakovljuje druženje s mnoštvom danas kanoniziranih, globalnih umjetničkih velikana i ikona među kojima su i Brodsky, Miłosz, Škvorecky, Ginsberg, itd.

- Američke stipendije koje sam dobila za svoje knjige omogućile su mi da osobno upoznam te pisce, ali ne i da se duže družim s njima. No i samo dva susreta, ručak i jedna književna večer bili su mi dovoljni da shvatim kako sam u društvu izuzetnih ljudi čiji su glasovi u to vrijeme imali posebnu snagu u njihovim domicilnim zemljama, a i kod nas.

Za mene je tvoja autobiografija prije svega briljantan autopoetički manifest i dekonstrukcija vlastite i globalne umjetnosti. Tekst o Danteu držim fascinantnim. Postoje li još na simboličkoj razini pakao, čistilište i raj? Ili je sve završilo u ljudskoj visokotehnologiziranoj nihilističkoj pustinji?

- O da, pakao, čistilište i raj postoje ako čovjek ima dovoljno svijesti i savjesti da se prije ili poslije suoči sa sva ta tri ciklusa i u vlastitome životu i životu drugih ljudi. Prirodno je da se čovjek boji gubitka ljubavi, mahnitosti bolesti, mraka i smrti. Ali je isto tako prirodno da uz pomoć liječnika, svoje obitelji i prijatelja nadvlada svoj strah i tamu onim najboljim što posjeduje u sebi. Svi imamo neki dar za nešto dobro i lijepo. Ja volim ljude koji su iskreni, daroviti i nesebični. Ne volim one koji su ljubomorni, zluradi i arogantni. Tko ih voli?

Nisi se nimalo libila na decentan, ali vrlo iskren način opisati najtraumatičnije događaje iz svojega privatnoga života?

- U mladosti sam se često pitala o čemu ljudi točno govore kada govore o zrelosti. Sada znam o čemu govore jer sam i sama dočekala svoju zrelost. Dakle, moja zrelost me u svome nastajanju godinama polako uvjeravala da je važno govoriti o traumatičnim događajima u mome životu zato što ih sada mogu vidjeti s udaljenosti koja me neće više opterećivati niti siliti da ponovno proživljavam kaos u kojemu sam se našla kada sam primjerice nakon mature dobila upalu srčanog zaliska i u visokoj temperaturi odležala šest i pol mjeseci u bolnici ne znajući hoću li preživjeti ili neću. Zbog toga oštećenog zaliska poslije sam imala dvije operacije na otvorenu srcu, dizala se iz kreveta čim sam mogla i vraćala se natrag na posao. Kako i otkuda dolazi moja motivacija? To me pitanje progonilo nakon smrti moga tek rođenoga djeteta 1983. godine. Što mi je tada još bilo ostalo da radim na ovome svijetu? Činilo mi se ništa. Ali onda mi je opet svjetlo želje za životom palo na glavu i pomoglo mi da se dignem iz kreveta. Govorim o svemu ovome i zato da ohrabrim i mlade i starije žene da ustraju u ostvarenju svojih životnih planova i kada im se to čini nemogućim.

Kako se nositi s tim, svjesnim i nesvjesnim traumama? Meni se čini kako je tebi pomogao koliko frojdovski crni humor, ali puno više i jedna nevjerojatna životna vedrina. Po meni, ako je itko zaslužio nagradu "Tin Ujević", onda si to ti. Kako u tebi preživljava ta Tinova nedokučiva "kristalna kocka vedrine"?

- Mislim da je čovjek rođen s kristalnom kockom vedrine u sebi. Treba je samo puniti i puniti svaki put kada nam netko ili nešto uzme tu vedrinu.

Na jednom mjestu u svojoj knjizi pišeš kako je istinska umjetnost uvijek slobodoumna. Ne znam zašto mi se čini kako je većina današnjega umjetničkoga trasha u svim sferama i modalitetima umjetnosti - maloumno podilaženje svijetu i društvu spektakla?

- Bilo koja vrsta umjetničkog djela je slobodoumna zato što ne operira jeftinim ili skupim cijenama zakona tržišta. Većina ljudi razmišlja o vrijednostima svega, pa i umjetničkih djela, u brojkama koje diktira tržište. O tome i o kiču kao mamcu kojim se privlače narodne mase, pisala sam u eseju moje izložbe fotografija, Venezia in Las Vegas, održane u Talijanskom institutu za kulturu 2008. godine.

Osim što si poznata kao književnica i profesorica književnosti, poznata si i globalno priznata likovna umjetnica - slikarica, fotografkinja. Kako u sebi biraš umjetnički put kojim ćeš krenuti i izraziti se u tekstu, kada u slici, fotografiji...? Koliko je sve to skupa akcidentalno, a koliko negdje u tebi čvrsto određeno?

- Jedan sam od onih stvaratelja koji ne započinje ni jedan posao od nule. Po prirodi sam arhivarica. Bilježim svoje ideje i misli u bilježnice, povezujem ih s onima koje sam već negdje zapisala, tražim u njima povezne niti, dodajem nove ideje i tako dolazim do početnoga plana. Neki materijal odgovara pisanju priče, neki pjesme, neki likovnom izrazu. Pisanje romana i stvaranje nekog likovnog ciklusa zahtijevaju temeljite pripreme: pisanje sinopsisa, zaplet, rasplet, broj likova, poglavlja, itd., te skiciranje budućih slika ili skulptura.

Napisala si mnoge sjajne tekstove o ženi u patrijarhalnome svijetu. No, je li danas došlo doba kada, sjetimo se Deleuzea i Guatarija iz "Anti-Edipa", svijet oca više ne fukcionira na stari način. Ili je taj način danas dodatno mimikriran u nešto drugo?

- Ah, svijet oca će mi zauvijek ostati tajna. Da se razumijemo, govorim iz vlastitoga iskustva kako očevima nije lako odgajati djevojčice zato što oni, očevi, valjda po prirodi i svojih primordijalnih impulsa i muških znanja o pedagogiji, misle da djevojčice uvijek trebaju neku fizičku zaštitu, neki savjet o tome kako će se oduprijeti zločestome vuku i sličnim primjerima. No baš zbog tih još uvijek patrijarhalnih funkcija mnogi očevi ostaju u sjeni modernih mogućnosti koje im pružaju ne samo psihologija i pedagogija nego i njihove vlastite kćeri s kojima treba razgovarati o onome o čemu one žele razgovarati sa svoga vlastitog motrišta, a ne njihovih, očinskih, docirajućih motrišta. Globalno gledajući, usuđujem se reći da mnogi očevi još nisu stigli do toga stupnja samoosvještenja.