Drugi jedan Panonac, Matoš, rekao je da su pjesme zgusnuti romani, a Petkove su pjesme nesumnjivo – filmovi. Filovi gline i zemlje i kretanja prema kraju svijeta, bezdanu, ambisu, ispred kojeg smo puni njegovih uzletnih djetinjstvenih slika i naracija.

Petko je Vojnić Purčar (Subotica, 16. veljače 1939. – Novi Sad, 7. lipnja 2017.) desetljećima bio članom Društva hrvatskih književnika, Društva književnika Vojvodine, Hrvatskog centra PEN-a i napokon Hrvatskog društva pisaca. Pisao je, uz poeziju i romane, i pripovijetke, drame, od kojih je Izabranici maestralno postavljena na daske osječkog HNK početkom 80-ih...

Petko je kao pjesnik nagrađen za životno djelo na Pjesničkim susretima u Drenovcima, 2015., na drugoj, uz Goranovo proljeće, najstarijoj hrvatskoj pjesničkoj manifestaciji. Riječ je o onoj istoj priredbi DHK (istočnohrvatskog Ogranka, koji moj otac osniva 1981. i Petka zove u goste svake prilike kada Ogranak poziva moderne liričare...) na kojoj je Petko 1986., u programu prvog saziva te manifestacije – u Vinkovcima – čestitao prvom laureatu, tada jugoslavenskih pjesničkih susreta, Juri Kaštelanu.

Pisao sam 2015. o Petkovoj lirici obrazloženje za njegovo pjesničko životno djelo i divio se njegovoj tinovskoj visini: Purčarova poezija govori o svojim hrvatskim vojvođanskim mjestima sjećanja, o djetinjstvu, o vječnom djetinjstvu, o putovanjima svijetom u kojem se ne traži neko određeno mjesto nego radije baš beskraj kretanja i slobode. Ta potreba slobodno se kretati, ona je zapravo poezija sama, a Purčarova je kondicija rođena iz panonskoga blata i otvorenog panonskog prostora. Taj otvoreni panonski prostor, Purčar ga personalizira, zna dobro koliko je svakoj destrukciji, svakom ratu, svakoj katastrofi, opasno povjerovati kako može juriti ravnicama tek tako. Zato ova lirika ovjerava, pri tome podjednako priča i opjevava, iznad svega – slobodu stvaranja – putovanja, i sjajne svijesti da iz temelja – izviru temelji!

No, sada pa nadalje je samo na nama da ih snimamo, da Petkovim pjesmama usnimavamo naše panonske filmove. Što se mene tiče, počeo sam ih prikazivati 1977. kada Petko sjedi u knjižnici mojeg brucoškog Pedagoškog fakulteta u Osijeku, njegova draga Jasna nam predaje Chomskoga, a on nam na pauzama priča o Derridi. Njegova suradnja na filmu sa Žilnikom 1969., nama je tadašnjim mladežnim avangardcima, bila dokaz da smo, te 1977., u svojoj osječkoj fakultetskoj knjižnici, u društvu s delogocentriranim Logosom samim.

Petko je blizak, drag, neusporedivo nam daje dostojanstvo, ovjeru naše zanesenosti, i, dok se 1977. još iza njega nalazi žar komete njegova romana Dom, sve dalji, nagrađenog tada najvećom nagradom za roman u prostoru od 20 milijuna stanovnika, mi ga, Petka, upoznajemo nesvjesni da smo već nakon susreta s njim ne više početnici studija, nego već na daljinama, za koje polusvjesno mislimo da im se tek nadamo.

Uređujem prije nekoliko godina Petku drugo izdanje njegovih globetroterskih Crvenokožaca i tom prigodom prolazim još jednom svim njegovim romanima i pjesmama. I uživam kada vidim da su njegove pjesme cjelovečernji igrani i eksperimentalni dokumentarci, puni burnog i vremeplovnog paradoksa. Vedre i mudre, ludusno pozdravne i ozdravljujuće.

Često smo se čuli telefonski, zapravo vrlo rijetko, možda jednom mjesečno, u 30-ak minuta bi otvarao ideju Panonske akademije znanosti i umjetnosti, serijala znanstvene Panonike, koji je sugerirao kao matricu … Ideje pljušte, Petko svečan i drag.

Petko je blizak, visok, dostojanstven, i nikada osvetoljubiv, dramatično drag, no vrlo svjestan lošeg i dobrog u svijetu, kao i dominantnog tamnosivog, kritičan ali pravedan uza sve traume koje su mu geopovjesnice ni krivom ni dužnom poslale kao agresiju.

O Petku ne mogu dugo govoriti, njegov odlazak steže grlo, ali mogu svakako ne prestati to činiti, stoga govoriti o njemu često i uvijek.