Objavljeno 16. lipnja, 2017.
Protekloga mjeseca, u okviru Dana otvorenih vrata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Osijeku, predstavljena je nova knjiga poznate osječke književnice i znanstvenice, prof. dr. sc. Helene Sablić Tomić, pod naslovom „U osječkom nutarnjem gradu“ (In der inneren Stadt von Essek).
Vrijedno i bogato opremljeno dvojezično izdanje, koje na tristotinjak stranica na posve novi način oslikava višestoljetnu povijest prostora stare gradske jezgre Tvrđe, objavljeno je u izdanju HAZU-a i Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Osijeku, a sunakladnici su bili Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Umjetnička akademija u Osijeku, Osječko-baranjska županija, Grad Osijek i DG Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj (Osijek). Bio je to povod za kratak razgovor s autoricom.
Otkud ideja za ovu knjigu, koja je impozantna i izgledom i sadržajem?
- Dakle, upravitelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Osijeku, professor emeritus Antun Tucak, i akademik Andrija Mutnjaković krenuli su u velik i izazovan projekt. Naime, smatrali su da je potrebno napraviti biblioteku “Mursa Aeterna” koja će kroz nekoliko knjiga osvijetliti prostor Tvrđe iz različitih kutova i u različitim razdobljima, a ovo je treća knjiga u toj biblioteci. Prve dvije su reprint knjige "Mursa" Danice Pinterović i knjiga "Veliki Osječki most" skupine autora. To je odlična ideja jer o Tvrđi su pisali ugledni povjesničari Stjepan Sršan, Ive Mažuran, Zlata Živaković Kerže i drugi, ali nismo imali ovakav sustavno osmišljen projekt.
Koliko dugo je trajao rad na ovoj knjizi i je li od početka bila baš ovako zamišljena?
- Ova moja knjiga prvotno je zamišljena faktički kao privatan kulturološki projekt. Njezina primarna nakana bila je pristupiti Tvrđi kroz ritam privatnog vremena, ali sam ubrzo shvatila da se ne mogu baviti samo time jer jednostavno nema dovoljno sačuvanih podataka o tome kako su živjeli nekadašnji stanovnici – što su jeli, gdje su izlazili i časnici i služavke i drugi. Nakon toga odlučila sam se na iskorak u pokušaju da se napravi jedna cjelokupna kulturološka slika Tvrđe od odlaska Turaka do rušenja bedema oko Tvrđe. Tako smo, između ostaloga, i predstavili kako su osmišljavani trgovi, kako su građene i kako su funkcionirale ulice i crkve, što se jelo i pilo u krčmama i gostionicama... Drugim riječima, ovo je kulturološka priča o osječkom nutarnjem gradu. Istraživanje je trajalo oko godinu i pol dana. S jedne strane, bilo mi je važno usustaviti ono što se do sada pisalo o Tvrđi, a s druge strane, najviše mi je nedostajalo podataka koji se nalaze u arhivima u Budimpešti, Beču, Grazu, budući da su časnici, kada su odlazili, većinu materijala ponijeli sa sobom. Do nekih od tih materijala uspjeli smo doći i prevesti ih pa su podatci sada uvelike upotpunjeni.
Navraćao i Franjo Josip
Usporedite kako se nekada živjelo, a kako se sada živi u Tvrđi. Kako bi, prema vašem mišljenju, Tvrđa trebala živjeti danas?
- Tvrđa je uvijek živjela dobrim ritmom noćnog života. Gostionice, krčme i svratišta bili su živi i sjajni. No, osim što je ponekad u njih znao svratiti car Franjo Josip, u njima se događao i zanimljiv kulturni život – kazališne predstave, manji koncerti, različite anegdote... Tada je život pulsirao jednim noćnim provodom. Građani, ponajprije časnici, koji su živjeli u stanovima, nisu svoj život vezali isključivo uz Tvrđu, nego su išli u tadašnji Paviljon “Gradski vrt”. I danas očito postoji noćni život, ali Tvrđa bi, po meni, trebala postati kreativni nukleus grada Osijeka. Kada bi se, primjerice, oplemenila dvorišta i otvorili njihovi prostori, kao što su napravili Zagreb i Varaždin, to bi bio velik potencijal glazbenog, kazališnog, likovnog, općenito kulturnog života grada. To bi moglo funkcionirati svakodnevno do, recimo, 23 sata, a onda neka se zatvore vrata kreativnosti i neka počne “raspojasanost”.
Tomislav Levak
Znanstvena knjiga koja se čita kao roman
U čemu je, prema vašem mišljenju, najveće značenje ove knjige?
- Najznačajnije je upravo što smo uspjeli pokazati, najviše tim fotodokumentarnim dijelom, što se sve dosad radilo i sačuvalo u osječkim muzejskim i galerijskim ustanovama. Stoga u ovoj knjizi donosimo niz fotografija i ilustracija koje se prvi put pojavljuju u nekom tiskanom izdanju. Primjerice, posredovanjem Muzeja likovnih umjetnosti, došli smo do jednog privatnog kolekcionara u Zagrebu i snimili jednu sliku Huga Hoetzendorfa u boji, koju je imao Oto Švajcer, i ovdje je prvi put moćno predstavljena javnosti. Naglasak smo, potom, stavili i na crtačku školu za koju mi se čini da nije dovoljno pozicionirana u prostoru Tvrđe, a pokušali smo rekonstruirati i osječko kazalište za koje znamo da je ovdje počelo s radom. Umnogome su nam od pomoći bile privatna fotozbirka povjesničara umjetnosti Grgura Marka Ivankovića te Hrvoje Mesić koji nam je pomogao doći do fotografija iz župnog ureda crkve sv. Mihaela u Tvrđi. Dakle, bitno je da smo rezimirali dosadašnja istraživanja, dali iscrpan popis literature te da sam uspjela postići da se knjiga može faktički čitati kao roman, a ne kao znanstvena knjiga.