Samo sedam godina nakon prvog leta avionom braće Wright 1903. godine, i u slavonskoj metropoli Osijeku bilježi se prvo slijetanje i polijetanje aviona.

Istina, te 1910. godine učinio je to gostujući francuski pilot koji je sletio na prostor tadašnjeg vojnog vježbališta iza Tvornice šećera. Dakle, posve je jasno kako se pučanstvo ovih prostora vrlo rano “zarazilo” idejom zrakoplovstva. Nije stoga trebalo čekati dugo da se u Osijeku i službeno osnuje aeroklub. Bio je to Aeroklub “Naša krila” Osijek, čija je osnivačka sjednica održana 14. veljače 1926. godine. To znači da je ovaj klub, s 91 godinom djelovanja, jedan od najstarijih sportskih društava u Osijeku.

- Mi smo ujedno i posljednji veliki aeroklub u Hrvatskoj koji i dalje pod jednom kapom ima sve sekcije - od sportskih pilota, modelarstva i jedriličara do padobranaca - ponosno objašnjava Zvonimir Hromatko.

Uz Josipa Klobučara, Hromatko je dugogodišnji član kluba i glavni sugovornik u našoj priči o bogatoj povijesti još jedne osječke “stare dame”. A razlog zbog kojega smo baš sada odabrali termin za ovaj razgovor je taj što su iduće subote (17. lipnja) domaćini “Osijek Air Showa”, velikog aeromitinga koji će se održati na prostoru sportske zračne luke.

No zastanimo i vratimo se ipak na početak.

- Osnivačka skupština društva održana je u današnjem HGK-u u Europskoj aveniji, tada Trgovačkoj komori. Iz tih prvih godina svakako je važan podatak kako je prvi let avionom u aeroklubu napravio Teodor Drndarski 1932. godine na aerodromu Pampas - podsjeća Klobučar.

A to nas dovodi i do toga da je zanimljivo pobrojiti lokacije na kojima je kroz povijest aerodrom zapravo bio. Prvo, dakle, već na spomenutom dijelu iza “Šećerane”, danas je to Bikara, potom uz Vinkovačku cestu (prostor nekadašnjeg Poligona C), a poslije osnivanja aerokluba 1926. godine se sele na Pampas.

Zanimljivo, to je prostor na kojemu danas Nogometni klub Osijek planira graditi nogometni kamp, dakle istočno od hipodroma. No u to vrijeme je i hipodrom bio uzletno-slijetna staza.

Od 1954. godine aerodrom se nalazi na današnjoj lokaciji - uz Ulicu svetog Leopolda Bogdana Mandića, odnosno kolokvijalno poznatijom Čepinskom cestom. Tada je ondje napravljena zemljana poletno-slijetna staza, pa i hangar koji je i danas u funkciji. U ovom nizanju povijesnih podataka zanimljivo je napomenuti kako je godinama sjedište kluba bilo na gornjodravskoj obali, u današnjim Golubinjacima. No ondje se 1965. godine dogodio požar, u kojemu je stradala gotovo sva klupska dokumentacija.

Spomenimo i to kako je nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, u Osijeku osnovano “Sportsko zrakoplovno društvo”, koje je u okviru Zrakoplovnog saveza Hrvatske postalo “Aeroklub Osijek”. Zlatne godine rada kluba bile su od 60-ih pa do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Sve su sekcije radile puno parom, modeliralo se, skakalo s padobranima, osposobljvali su se piloti... U tom razdoblju u stalnom postavu klub je imao pet aviona i četiri jedrilice.

Kada smo kod aviona, u godinama poslije Drugog svjetskog rata to su naravno bili modeli dvokrilaca, potom su se koje desetljeće poslije pojavile poznate Cesne.

- Danas su pak u modi ultralaki avioni. To su mnogo jeftiniji avioni, a troškovi njihova održavanja i registracije također su prihvatljiviji. No za trenažni proces ovi dvosjedi ni u čemu ne zaostaju - kazuje Hromatko te ponosno najavljuje kako je klub kupio avion - model Sila 450 C, prvi novi u ovom vremenu hrvatske samostalnosti.

Inače, 1994. godine kupljena je rabljena Cesna 182, a posljednji dobiveni avion od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je U-66, dvije godine poslije.

- Klub je tijekom svoje povijesti imao registrirano više od 40 aviona te 30 jedrilica - podsjeća Klobučar.

No osječki aeroklub ne čine samo piloti aviona. Hromatko podsjeća kako su obuke pilota jedrilica na aerodromu Pampas počele 1949. godine. Ranih pedesetih godina zabilježen je prvi skok s padobranom.

Danas se pak godišnji napravi od 600 do tisuću skokova na Čepinu, a to je, kažu, za Hrvatsku, respektabilan broj. Osijek je zbog svoje ravnice omiljeno mjesto za padobrance, ali i pilote jedrilica, posebice za obuku. Zato je grad na Dravi najčešće i bio domaćin najvećeg nacionalnog padobranskog i jedriličarskog natjecanja.

Zanimljivo je i zrakopolovno modelarstvo, koje je počelo najranije, odmah nakon osnivanja aerokluba 1926. godine. Vrijedan je podatak kako je i najduže aktivni član kluba - modelar. To je Danko Sokolić, sa 60 godina članstva, i danas reprezentativac Hrvatske.

U svemu ovome nezaobilazni su i uspjesi. Aeroklub Osijek u pogledu sportskih rezultata svojih članova bio je u samom vrhu i bivše države, a i sada, u nezavisnoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Članovi aerokluba bili su europski prvaci, prvaci Balkana, prvaci RH, na mnogim liga-kupovima i memorijalima postali su prvaci ili su bili visokoplasirani, te čak i svjetski rekorderi. Kroz klub je prošlo više tisuća članova, neki su se u njemu zadržali kraće, neki su (ili su bili) dugogodišnji članovi. Klobučar uopće ne dvoji je li to, za devedest (i kusur) godina, puno ili malo.

- To je zapravo golem potencijal ljudi koji je školovan u našem klubu. Mnogi od njih postali su uzorni građani obavljajući svoju profesionalnu djelatnost u nekim drugim zanimanjima, ali su se usput aktivno bavili zrakoplovnom aktivnošću u klubu. Mnogi od njih postali su piloti putničkih aviona, borbenih aviona i helikoptera, pilota u poljoprivredi i šumarstvu. S druge strane, mnogi naši članovi su kao nastavnici, instruktori letenja avionima, jedriličarstva, padobranstva, zmajarstva, modelarstva... pomagali klubu u obavljanju ovih djelatnosti i prenosili svoje znanje i iskustvo na mlađe naraštaje - zaključuje Klobučar.

Za kraj treba spomenuti još jednu važnu činjenicu. Naime, brojni su članovi kluba bili sudionici Domovinskog rata, kao piloti ili padobranci, i pri tome dali veliki doprinos u ratu. Nažalost, devet članova kluba je poginulo.

Aeroklub Osijek danas ima oko 100 članova. Budućnost mu je svijetla, a samo nebo granica.