Višestruko nagrađivana novinarka i reporterka Danka Derifaj nakon godinu dana provedenih u RTL Direktu krenula je u “Potragu”. Dali smo joj dovoljno vremena da se smjesti u novoj redakciji i da joj se slegnu dojmovi nakon što joj se pružila prilika ponovno raditi u istraživačkom magazinu, a zatim smo dogovorili veliki intervju, u kojem nam je Derifaj otkrila sve o transferu, poslovnim uspjesima, ali i svojim počecima.

Kako ste se prošle godine odlučili prijeći s Nove TV na RTL? Je li u konačnici bilo teško donijeti takvu odluku, s obzirom na to da ste na toj, sada konkurentskoj, televiziji izgradili svoju karijeru? Ima li u ovom našem poslu uopće mjesta za sentimentalnost?

- Nije mi bilo lako donijeti takvu odluku, naravno. Svi smo mi krvavi ispod kože, i odlazak s Nove TV bila mi je jedna od težih odluka u životu. Prije svega zbog dragih ljudi s kojima sam ondje godinama surađivala, sazrijevala i kao osoba i profesionalno, često provodeći više vremena u redakciji nego kod kuće. No dođe trenutak kad čovjek treba krenuti dalje - i to je za mene bio prelazak na RTL. I iako smo sada objektivno konkurencija, uvijek ću na svoje prijašnje kolege gledati ponajprije kao na kolege, drugove suborce, jer cilj nam je svima isti - služiti javnosti, raditi novinarstvo.

U travnju ste napustili urednički tim RTL Direkta i pokrenuli “Potragu”. Može li se reći da je ono što ste radili u posljednjih godinu dana nakon što ste otišli iz “Provjerenog” vodilo tom trenutku?

- RTL Direkt bio je uzbudljiva postaja na mom putu, no oduvijek je duga forma moja prva ljubav i bilo mi je nekako prirodno da joj se vratim. Objeručke sam prihvatila priliku da ponovno radim istraživački magazin, i kad se rodila ideja o “Potrazi”, bila sam oduševljena. Bilo je uzbudljivo formirati novu redakciju, s kolegama poput Ane Trcol, Amele Čilić, Josipa Antolića, Andreja Dimitrijevića i Igora Bobića. Moram ih pohvaliti, odlična su ekipa i uživam raditi s njima. Mislim da naše vrijeme tek dolazi.

Zadržimo se još malo na RTL Direktu, na kojem ste radili sa Zoranom Šprajcem. Po čemu ćete pamtiti razdoblje u toj redakciji i postoji li mogućnost da se vratite? Možda ako “Potraga” bude imala pauzu između sezona?

- Od Zorana sam mnogo naučila kad je riječ o uredničkom poslu i dnevnom informativnom programu. Pamtit ću ga po litrama surutke koje ispija svakodnevno, moram to spomenuti (smiješi se), ali i glasnim razmjenama ideja, koje su ponekad izgledale kao da se spremamo ući u rat, a koje su uvijek na kraju završavale konstruktivno i dobro za emisiju, što je uostalom i vidljivo iz odličnog rezultata koji su gledatelji prepoznali i nagradili nas Večernjakovom ružom kao najbolju televizijsku emisiju. Nismo mogli bolje zaokružiti suradnju. Uvijek ću rado uskočiti i pomoći kad je Direkt u pitanju.

Do poslovnog uspjeha išli ste malim koracima – prvo ste vodili vremensku prognozu, a zatim radili u redakciji šoubiz-emisije “Red Carpet”. Kako danas gledate na početke na Novoj TV? Koliko su vas ti prvi projekti pripremili za zahtjevnije zadatke koji su slijedili?

- Sad, kad pogledam unatrag, neopisivo mi je drago što sam imala tu sreću proći zaista raznolik novinarski put, u smislu medija i formata. Postupan. Čini mi se da baš tako treba. Prije nego što sam došla na televiziju, bila sam novinarka u tisku, gdje sam, zapravo, postala novinarka. Iskustvo “prognozerke” naučilo me da se sprijateljim s kamerom, “Red Carpet” što znači “rad sa slikom”, a zatim sam to sklopila s onim čime sam se, zapravo, htjela baviti, a to je tzv. istraživačko novinarstvo.

Vratimo se nakratko u još dalju prošlost: nakon što ste diplomirali novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, godinu dana radili ste na Otvorenoj televiziji, a zatim i u Jutarnjem listu. U medijima nismo baš imali prilike čitati o vašim prvim novinarskim koracima pa nam ih prepričajte sada.

- To je bilo odlično razdoblje. Pogotovo u “Jutarnjem listu”. Na OTV-u sam radila kratko, povremeno uz fakultet, ali kad sam počela u tisku, mogu reći da sam zaista tek onda dobila uvid u novinarstvo. Mislim da bi svaki novinar morao proći gradsku rubriku, trčanje po placu, traženje vijesti po gradu, rešetanje urednika, koji vam vraća tekst i tri puta dok ga ne napišete ispravno. Ja sam imala tu sreću da sam imala takvog urednika, Gorana Gavranovića, kojeg sam znala mrziti koliko me “maltretirao”, ali sam tek poslije shvatila koliko me naučio.

Osobno poznajem nekoliko novinara koji nemaju diplomu, a rade i po deset godina u ovom poslu. Prema vašem mišljenju, koliko je formalno obrazovanje važno za novinara?

- Novinara ne čini diploma, nego karakter. Imam nekoliko sjajnih kolega koji nisu završili novinarstvo, a odlični su novinari. Kad sam bila mlađa, mislila sam da je važno. Znate ono kad vam roditelji govore: “Samo ti završi fakultet.” Ali tek kad sam prvi put ušla u novinarsku redakciju, shvatila sam da pojma nemam. To je zanat koji se uči i apsolutno nema veze s tim kakvo čovjek ima formalno obrazovanje. Važno je poštovati struku, ali i imati dobro srce, jak karakter i čvrst sustav vrijednosti. A to su kriteriji kojih se teže držati nego završiti fakultet.

Iza vas je uistinu mnogo priča i reportaža kojima ste upozoravali na nepravdu i tražili pravdu. Neke su i nagrađene. Na koje ste priče najponosniji?

- Uh, nije mi drago to pitanje. Ima takvih priča, ali, zapravo, mislim da je mnogo toga moglo bolje. Dogodi se tu i tamo da je netko zbog moje priče dobio plaću ili izborio svoje pravo i to mi znači više nego svaka nagrada. No, da si ne lažemo, rijetko se novinaru posreći da napravi nešto na što je zaista ponosan, većinu vremena radiš posao. “Velike priče” iznimka su, a ne pravilo.

Prijetili su vam tužbama, neki su ih i ostvarili. Što nam možete reći o slučaju predsjednice udruge “U ime obitelji” Željke Markić?

- Mogu reći samo da sam se trudila napraviti pošten posao, kao i svaki put. Ona je javna osoba koja zagovara određeni svjetonazor i važno je znati čime se bavi kako bi gledatelj mogao sagledati kontekst i izvući zaključke. Javnost ima pravo znati s kim ima posla.

Bilo je tu, nažalost, i prijetnji smrću. Strahujete li za svoj život?

- Samo se trudim raditi svoj posao u skladu s pravilima struke. Ako mi netko želi naškoditi zbog toga, to je njegov problem, ne moj. A kad me žele zastrašiti da radim drukčije, samo me motiviraju.