Bivši sportski novinar i marketinški stručnjak Ali Hamidi Iranac je s britanskom putovnicom, a u svijetu ribolova poznat je po svojem entuzijazmu i ljubavi prema ovom sportu. U novoj emisiji “Čudovišni šaran”, koju će hrvatski gledatelji moći pratiti na Viasat Explore kanalu ponedjeljkom u 21.45, počevši od 5. lipnja, Hamidi će pokazati kako ribolov nije dosadan. Tijekom snimanja emisije, Hamidi je posjetio mnoge države, a kakva su njegova iskustva s Hrvatskom, pročitajte u intervjuu.

Kako biste opisali svoju strast prema ribolovu?

- Ribolovom se bavim otprilike od jedanaeste ili dvanaeste godine; još dok sam išao u školu, mislio sam samo na ribolov. Srećom, imao sam sjajne roditelje koji su se pobrinuli da steknem dobro obrazovanje. Sjedeći u školi, jedva sam čekao vikend da odem loviti ribu u obližnjim jezerima. Počeo sam raditi na televiziji i u oglašavanju. Da mi je netko rekao da ću putovati svijetom i loviti ribu te to snimati za televiziju – rekao bih da je lud. Moja je ljubav vrlo jaka; vjerojatno ipak ne kao tada, sada je to druga vrsta ljubavi.

Zašto šaran, što vas kod njega posebno privlači?

- Volim loviti razne vrste, ali kad se počnete baviti ribolovom, osobito u Europi, hvatate manje ribe. U lovu na manje ribe često se dogodi da vam se na udicu zakvači šaran, a tad vam pukne najlon i ne možete ga uloviti. I to vam onda ne ide iz glave: “O, kako želim uhvatiti tu veliku ribu.” Šaran je poznat po tome da je možda najsnažnija od svih riba u vodi. Žive u jezerima i narastu veliki, a ljudi vole kad je nešto veliko i jako, zar ne? Svatko želi uhvatiti najveću ribu.

- Vama stiže tek prva sezona “Divovskog šarana”, no mi smo već snimili drugu sezonu i počinjemo snimati treću u lipnju. Najprije smo bili u Mađarskoj, pa smo prešli u Austriju, zatim smo otišli u Italiju i Japan. To je bila prva sezona. U drugoj smo bili u Maroku, Hrvatskoj, Americi, Teksasu i Južnoj Africi. Dakle, dosad smo bili u osam zemalja. U sljedećoj, trećoj sezoni, idemo u Tajland, gdje živi drukčija vrsta šarana. Zatim idemo u Francusku, Srbiju i Španjolsku. U emisiji nije riječ samo o ribolovu, tridesetak posto emisija bavi se aktivnostima i kulturom zemlje u kojoj snimamo, što joj daje karakter kulturnog i pustolovnog putopisa, a ne samo emisije o ribolovu.

Mislim da ste prije otprilike tri godine snimali i lovili ribu u Hrvatskoj, s Neilom – možete li nam reći nešto o tome?

- Snimali smo 2015. i 2016. godine. Prvi put, 2015. godine, ribe u jezeru u kojem smo lovili bile su spektakularne veličine, ulov je bio spektakularan. Prijatelji koji su nam pomagali bili su iznimno gostoljubivi. Bilo je to jedno od mojih najtežih snimanja. Vlasnici ustanove koja vodi računa o ribolovu na tom jezeru, to je bila noćna mora. Stvorili su nam puno problema. Na tom je jezeru poprilična gužva, tako da su naši prijatelji iz Hrvatske poslali nekoga onamo da lovi ribu dok mi ne dođemo i da nam tako osigura mjesto za ribolov. Inače bismo se teško izborili za mjesto. Inače, kad odemo na neko slično jezero, uprava nam uvijek pomaže. Rezerviraju mjesto za nas jer znaju da to snimamo za televiziju i da treba surađivati s nama. No na tom jezeru ljudi iz uprave bili su ludi. Ti ljudi... No, naš sljedeći dolazak u Hrvatsku bio je nevjerojatan. Imam divne uspomene i ne pamtim ni jedno loše iskustvo.

- Ovisi o vrsti ribolova, o tome koju vrstu ribe lovite. Općenito, u istočnoj Europi ima divnih prilika za ribolov. U prvoj sezoni “Čudovisnog šarana” ribu smo lovili u Mađarskoj, na velebnom Balatonskom jezeru. Ne kažem da je to najbolje mjesto za ribolov, samo kažem da je prema mom iskustvu to bilo prekrasno mjesto, s pogledom na planine, u dvama smjerovima. Naravno, po cijelom svijetu možete uživati u sjajnom ribolovu, svagdje gdje je voda dobre kvalitete. Sve ovisi o tome koju ribu lovite. Europa je uvijek sjajna – a u istočnoj Europi ima doista velikih riba.

- Na ovoj se emisiji često radi 24 sata na dan, sedam dana na tjedan. Tu su tri voditelja, snimatelj zvuka, jedan ili dva redatelja. Tu su zatim četiri ili pet snimatelja, jer dvojica ili trojica rade preko noći. Ako se riba ulovi noću – to odmah i snimimo. Snimanje jedne epizode traje sedam ili osam dana. Nekad duže, nekad kraće. Imamo zatim i službenog fotografa, koji je ujedno i asistent produkcije. U prirodi ne želiš veliku ekipu. Smetaju, uznemiruju ribu ako rade previše buke.

Koje ste prepreke morali svladati u svojoj karijeri lovca na šarane?

- S obzirom na to da sam Iranac s britanskom putovnicom, naravno, velika je zapreka uopće ući u neku zemlju. “Vi, molim vas, dođite ovamo.” Na kraju, kad skinu gumenu rukavicu i kad napokon uđem u zemlju, dalje je obično sve u redu.

Jeste li u međuvremenu usavršili način na koji putujete, planiranje putovanja i slično?

- Sad se koristimo krijumčarima droge da nam prenose mamce. Radimo s nekadašnjim suradnicima Pabla Escobara, oni nam sada donose mamce (smijeh). Sada mogu logistički bolje voditi naša putovanja. Smislili smo bolje načine da pošaljemo mamac u određenu zemlju. Što im manje informacija daš, to je bolje za tebe. Kad napišeš “ribolovni mamci za snimanje”, počinje noćna mora. Misle valjda: “O, oni su s televizije, imaju mnogo novca, napravimo im probleme.” Poludim kad ljudi tako rade stvari jer mi to jako otežava život. Zato je bolje napisati samo “mamci za ribolov”, kao da smo samo tri prijatelja na ribičkom izletu, što jednostavnije, to bolje.