Objavljeno 30. svibnja, 2017.
Do sada su poljoprivrednici velike količine žitarica predavale Agrokorovim tvrtkama - Belju, Vupiku...
Komu će ratari predati urod iz ovogodišnje žetve – pitanje je koje se postavlja sa sve većom zebnjom u ozračju događaja oko Agrokora, ali i drugih zbivanja dok se približavaju rokovi za taj najveći poljodjelski posao. Jer, pitanje je opravdano ako se zna da su dosad velike količine išle Agrokorovim tvrtkama – Belju, Vupiku, PIK-u Vinkovci… koje je koncern sa sobom povukao u veliku neizvjesnost i prijetnju stečaja.
Licencirana skladišta
Ratari iz đakovačkog, ali i mnogo šireg kraja Slavonije dobro i danas pamte 2009./2010. i događaje što su prethodili i zbili se nakon stečaja “Đakovštine”, a više od 500 njih i dandanas potražuje oko 7 milijuna kuna za predani urod.
– Situacija je teška, a, k tome, zovu i ratari iz Vukovarsko-srijemske županije, gdje je veći broj tvrtki, ugovaratelja proizvodnje, prema kojima se vode istražni postupci, a ljudi su im dosad predavali urod i, kažu, bez obzira na istrage, repova nije ostalo, isplaćeni su, no nakon istražnih radnji nad njima nadvila se nesigurnost među ljudima - kaže Brlošić.
Podsjetimo, riječ je o aferi “crno tržište žitaricama” za koju se s tog područja vezuje desetak tvrtki, a koje su, o čemu je prvi u listopadu 2016. pisao Glas Slavonije, plaćale urod bez računa, na ruke, izbjegavajući porez. Stotine milijuna kuna uroda nestajalo je bez traga, a one varale državu i njezin porezni sustav, prale novac, malverzirale s dokumentacijom, fiktivnim ugovorima i dr., sve dok “stvar” nije došla do policije, DORH-a…
- Zovu me ljudi iz tog kraja i pitaju hoće li te tvrtke raditi, kolika je sigurnost nakon svega, komu predati žetvu - kaže Brlošić.
Jamstvo države
Posebna je zabrinutost u Baranji, naslonjenoj na Belje na koje se, kaže ratar Petar Pranjić iz Čeminca, vezuje čak 80 % skladišnih kapaciteta.
- Ljudi strahuju što će biti s njihovim urodom predaju li ga Belju, a ono završi, sjećamo se svi vrlo dobro, poput “Đakovštine”. Hoće li i u tom slučaju preko noći doći kompozicija i odvesti žito? - aludira Pranjić na aferu “nestalo žito”, koja je pratila stečaj “Đakovštine”.
– Stoga, tražit ćemo jamstvo države, Ministarstva poljoprivrede…, za predani urod, da naša pšenica pohranjena u njihove skladišne kapacitete ne završi kao i ona u “Đakovštini”. Bojimo se da situaciju ne iskoriste kojekakvi kupci, nakupci, prekupci koji kupuju “na zeleno”. Ja imam skladišne kapacitete, pa sa svojim urodom imam kamo, mogu čekati, kalkulirati, manverirati, no što će oni bez tih prostora?! - upozorava Pranjić na eventualne ishode žetve 2017.
Brlošić postavlja pitanje licenciranih skladišta i njihove (ne)dostatnosti.
– Ratarima treba odgovoriti koliko ih je i koje su to količine, da se proizvođačima da sigurnost u ovim okolnostima punima bojazni za otkup i urod. Koliko me sjećanje služi, imamo samo dva ili tri licencirana skladišta, kapaciteta 70.000 tona, a to je za samo 10 posto pšenice - kaže Brlošić.
Istina, na ovom području su i stabilni otkupljivači, no u Komori, kao i među ratarima, bojazan je kako će oni odreagirati na daljnji tijek oko ugovaratelja iz Agrokorovog “kišobrana”.
– Ljudi se boje da zdrave otkupljivače, preuzimanjem Belja, Vupika…, takve akvizicije ne povuku u ponor i njih - upozorava Brlošić i poručuje da Vlada RH mora zaštititi poljoprivredne proizvođače.
Suzana ŽUPAN
Mario Patajac
ratar iz Podgorača
Potražnja za “novom” pšenicom
U našičkom kraju bojazni za predaju uroda nema; ratar Mario Patajac iz Podgorača, kaže, urod već godinama predaje tamošnjem “Papuku”. – Nekad sam više, nekad manje zadovoljan uvjetima, no dobro je. Mislim da ove godine neće biti problema s otkupom jer avansno plaćaju pšenicu, novu, što mi je malo čudno, a kupuju i staru. Pretpostavljam da su silosi prazni, pa kupuju i staru i novu. Navodno je cijena za staru 1,10 kn, a za novu još ne znam.