Na sceni HNK-a Osijek izvedena je nova poslastica – opereta mađarskog skladatelja Emericha Kalmana “Bajadera”. Dragulj operetnog žanra nakon dugo je godina u Osijeku, u novom ruhu! Djelo je nastalo prema libretu Juliusa Brammera i Alfreda Grünwaldaa. Ovaj peti put izvedeno je pod odličnim ravnanjem dirigenta Filipa Pavišića; redatelj i scenograf (s naglašeno njegovim i originalnim idejama) bio je Nenad Glavan; koreografija i scenski pokret rad su Almire Osmanović; kostimograf je mladi Marko Mitanovski (prepoznatljivog rada po ćudljivoj teatralnosti), oblikovateljica rasvjete Wing Tsou, a za videooblikovanje bio je zadužen Willem Miličević.

“Sjaj i bijeda kurtizana” (po Balzacu), ali i po redatelju Glavanu (koji izuzetno temeljito proživljava svaki tekst i sadržaj). Dobili smo atraktivan naslov, operetu u opereti! “Bajadera” nastaje nakon 1. svj. rata, napuštaju se tada mađarske narodne pjesme i napjevi. To je Kálmánov prvi ozbiljniji pokušaj integriranja džeza u operetu. Bila je to predstava u predstavi, spoj suvremenog i tradicijskog, tj. avangardnog i naslijeđenog! Kao da je redatelj Glavan rekao na kraju: Odložimo maske – instalirali smo novi avangardni jezik!

Kao i druga djela ovoga žanra, operetu “Bajadera” karakterizirao je velik broj sudionika, njih 30-ak. Od protagonista izdvajamo Dušicu Bijelić (lirski sopran, kao Odette Darimonde), Marka Fortunata (dramski tenor, kao Princ Rađami od Lahorea); Roberta Adamčeka (bariton, u ulozi Markiza Napoleon od St. Clochea); Ivanu Medić (lirski sopran, kao Mariettu, ženu Luisa Philippea); Filipa Hozjaka (tenor, kao Louis Philippe La Tourettea), a od glumačkih Aljošu Čepla kao Pimpirenettea.

Druga je važna stvar nove “Bajadere” na ceni HNK-a afirmiranje novih mladih ljudi, čije vrijeme tek dolazi: Medić, Adamček, Hozjak, Bijelić i Fortunato!

Prema potezima redatelja i scenografa Glavana, civilni likovi (iz zbora) određivali su ovu složenu i slojevitu formu djela. Sadržaj teksta i glazbe poput tepiha su uvijek tu. Glazbeni moment čine sjedinjavanje elemenata različitih folklora (mađarskog, austrijskog, američkog, charlestona i foxtrota itd,). Iznad njega se slažu oživljene slike - arije, dueti, terceti.

Orkestar je bio tonski i dinamički uvježban u skladu s partiturom (glazbeno, glumački, plesno razrađen, odlični drveni puhači u II. činu). Preko glumačkih i plesnih pokreta pratio je sve detalje radnje (glazbeno i dramaturški u skladu sa solistima i pojedinim scenama). Zbor je bio izrađen kao izuzetno kvalitetan i homogen, (posebno dionice soprana i tenora); orkestar je imao tipično broadwayski zvuk (dramaturški sjajno uklopljen u radnju). Iz ovako složene guste partiture izdvajam filmičnost zbornog sloja. U prvoj slici prvoga čina to je razvijen ženski zbor (s elementima džeza i ragtimea u podlozi). Iznad njega teče u vokalizmima arija “Lotosov cvijet” koja prelazi u duet s princom Rađanijem. Zatim, duet Mariette i Louisa Filipa te konačno tercet iz II. čina Marietta. Plesni vrhunac je muški can-can (početak II. čina), odnosno orijentalni šarm u orkestru (uvertira II. čina).

Novi sloj avangardnog jezika Glavanove “Bajadere” oživio je puteni govor tijela, uz scenski erotizam koji se osjetio u II. činu. Bio je to govor osjećaja i tijela (Fortunata i Bijelić), odnosno Adamčeka i Medić.

Od epizodista izdvajam nastupe zboristica Đurđice Tomaš Grubešić, Mirjane Peteš, Andreje Poljaković, Antonia Jakića, Nenada Tudakovića (scenski i glumački izuzetno uspjelog), Zvonimira Ivanovića.

Korepetitori su bili Damir Šenk i Igor Valeri.

Opereta ipak ima svoje mjesto u poetici teatrološke budućnosti u Osijeku!