MILJENKO BREKALO: EKSKLUZIVNO O KNJIZI MATE ARLOVIĆA “HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG-BOSNA”...
Rušenje mitova: Neoborivi argumenti za oslobađajuću hašku presudu hrvatskim generalima!
Jedno od novih publicističkih djela koje izaziva veliku pozornost javnosti svakako je i knjiga ustavnog suca, dr. sc. Mate Arlovića, pod naslovom “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.
Knjiga objavljena u izdanju Novog informatora, proteklog je tjedna predstavljena u auli Rektorata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predstavljanje u Osijeku drugo je po redu, prije toga knjiga je predstavljena 12. svibnja 2017. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Recenzenti ove iznimno vrijedne knjige su: prof. dr. sc. Arsen Bačić, predstojnik Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i član suradnik HAZU; Zvonimir Lauc, professor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo, znanstveni savjetnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, voditelj Područnog centra Osijek, urednica knjige je Davorka Foretić.
Zbog velikog interesa hrvatske i bosanskohercegovačke javnosti, zamolili smo prof. ddr. sc. Miljenka Brekala, dvostrukog predstavljača navedene knjige, da ju prokomentira sa znanstvenog gledišta.
Što je motiv Arlovićeva pisanja knjige o Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni (HZHB)?
- Ustavnog suca dr. sc. Matu Arlovića poznajem duže od trideset godina, poznajem ga kao stručnog i moralnog čovjeka. Zbog toga sa sigurnošću tvrdim da su njegovi osnovni motivi za pisanje navedene knjige stručni (znanstveni) i domoljubni. Inicijacija za pisanje knjige je njegova pravna ekspertiza koju je on napravio za potrebe obrane šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Riječ je o bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću, ministru obrane Bruni Stojiću, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću, predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću i dvojici načelnika stožera HVO-a Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću. Prema Arlovićevim riječima, kao i navodima u knjizi, ekspertizu je zatražila poznata sarajevska odvjetnica Senka Nožica, članica tima obrane Brune Stojića. Naime, ona se u znatnoj mjeri nije slagala s pravnom argumentacijom slovenskog ustavnopravog stručnjaka Cirila Ribičiča koji je na zahtjev Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu napravio pravnu ekspertizu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Nakon što je kao svjedok ekspert Ribičič izložio svoju ekspertizu u Haagu, istu je pretvorio u knjigu pod naslovom “Geneza jedne zablude”. Nakon razmišljanja od nekoliko dana, Arlović je prihvatio napisati ekspertizu za potrebe obrane, ali pod jednim uvjetom, a to je da ekspertiza bude produkt istraživanja sukladno pravilima struke, odnosno isključivo znanstvenom metodologijom, što je, mora mu se priznati, izrazito uspješno učinio, od prve do zadnje stranice knjige pisao je in facto, što je vrlo rijedak slučaj. Drugim riječima, izbjegao je politički kontekst pisanja i svu svoju energiju usmjerio pravnoj argumentaciji, što ima dodatnu težinu ako imamo u vidu da je tijekom nastanka, egzistiranja i prestanka HZHB bio oporbeni političar i Tuđmanov politički rival. Naime, bio je i ostao svjestan činjenice da se prihvatio “vrućeg krumpira” hrvatske političke mitologije o podjeli BiH. Osim navedenoga, dodatni Arlovićev motiv bila je optužnica protiv navedenih bosansko-hercegovačkih Hrvata i njezino povezivanje s optužnicom protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača. Knjiga Cirila Ribičiča također je bila jedan od presudnih motiva jer je sadržavala kontradiktorne stavove, iako su oni temeljeni na istim činjenicama i dokazima kojima je Arlović raspolagao, kao i u olakom zaključivanju pa i optuživanju da je netko nešto odlučio ili poduzeo, a da za to nema pravno relevantne dokaze.
UTVRĐENE GRANICE
Prema Arlovićevoj knjizi i Vašem mišljenju, je li Tuđman s Miloševićem dijelio BiH?
- Odgovor je kategoričan NE! Nisu dijelili BiH! Arlovićeva knjiga definitivno ruši mit o temi “tajnog” sastanka između prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića koji je održan 30. ožujka 1991. u Karađorđevu, na vojnom poljoprivrednom imanju i lovištu JNA, bivšoj rezidenciji Josipa Broza Tita. Činjenično, sastanak nije bio tajan kako to prezentiraju Tuđmanovi politički oponenti jer je jugoslavenska državna tiskovna agencija Tanjug istoga dana objavila informaciju, odmah nakon završetka sastanka. Sastanak je postao jednim od najrazvikanijih političkih mitova postjugoslavenske povijesti, koristila ga je većina Tuđmanovih političkih protivnika, nositelji i simpatizeri velikosrpske ideje i bošnjački fundamentalisti. Sveukupnost Arlovićeva istraživanja izloženog u njegovoj knjizi jasno i nedvosmisleno dokazuju da nema čvrstih znanstvenih, stručnih, zakonodavno-pravnih, napose ustavnih akata i na njima utemeljenih argumenata koji bi mogli potvrditi da je hrvatsko državno vodstvo na čelu s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom sudjelovalo ili imalo namjeru sudjelovati u podjeli BiH radi odcjepljenja dijela njezina državnoga teritorija na kojemu žive Hrvati i njegova pripojenja Republici Hrvatskoj. Na drugoj strani, Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju ulogu JNA uoči i tijekom Domovinskoga rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nakon Titove smrti, kad je admiral flote Branko Mamula bio savezni sekretar (ministar) za obranu, počela je srbizacija JNA, postupno razoružavanje Teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. Zapovjedni kadar JNA bio je strukturiran pod Miloševićevom izravnom kontrolom. Prema podatcima Međunarodnog instituta za strateške studije iz Londona, eminentnog međunarodnog instituta u području međunarodnih odnosa, JNA je početkom Domovinskog rata bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih armija u Europi. U takvoj vojno-političkoj situaciji, Milošević nije bio prisiljen pregovarati oko okupacije Republike Hrvatske i podjele BiH. Istovremeno, Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju načelo međunarodnog prava uti possidetis na temelju kojega se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao međunarodne granice novih država u času stjecanja neovisnosti. Arbitražna ili Badinterova komisija koju je 7. rujna 1991. u Haagu ustanovila Europska zajednica u okviru Konferencije o miru u Jugoslaviji potvrdila je primjenu načela uti possidetis i u slučaju raspada federalnih država. U svojem Mišljenju broj 3 (o međunarodnim granicama novih država) od 11. siječnja 1992. istaknula je da na temelju toga načela raspadom SFRJ, a u nedostatku drukčijega sporazuma između novih država sljednica SFRJ, republičke granice automatski postaju međunarodne granice zaštićene međunarodnim pravom. Naime, na temelju navedenog načela Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate su kao subjekti međunarodnog prava, odnosno zajedno sa Slovenijom 22. svibnja 1992. primljene u članstvo Ujedinjenih naroda.
OBRANA OD AGRESIJE
Zbog čega jedan dio bošnjačkih političara osporava pravnu osnovu nastanka HZHB?
- Analizirajući okolnosti koje su prethodile uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Arlović je prema tadašnjoj, saveznoj i republičkoj, pozitivnoj legislativi utvrdio postojanje normativne osnove koja je građanima jamčila pravo na samoobranu i zaštitu svojih temeljnih ljudskih prava i sloboda s jedne strane, a s druge strane pravo na obranu državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se JNA izravno stavila u funkciju velikosrpske politike i nezakonito oduzela naoružanje Teritorijalne obrane BiH, identično kao i u Republici Hrvatskoj, bosansko-hercegovački građani našli su se u stanju nužde i nužne obrane. Dakle, nisu imali oružja, njihova centralna vlast nije izvršavala temeljne ustavne obveze koje su se odnosile na provođenje obrane od agresije i de iure i de facto našli su se prepušteni sebi samima i svojim lokalnim vlastima. U tim okolnostima hrvatski nacionalni korpus u BiH prvi je pristupio samoorganiziranju oko obrane od izvjesne agresije srpskih paravojnih jedinica koje je izravno potpomagala JNA. Naime, prije toga JNA je zauzela vitalne strateške kote koje su trebale biti garancija provedbi velikosrpskog projekta na području BiH. Prvi znaci velikosrpskog karaktera JNA zabilježeni su 1. listopada 1991., toga dana do temelja su uništena hrvatska sela Hrasno i Ravno u južnoj Hercegovini. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu osnovale su dvadeset i četiri općine iz stanja nužde u kojoj su se našli građani i pretežito pripadnici hrvatskog nacionalnog korpusa na dijelu teritorija BiH na kojemu su djelovale u sklopu pripadajućih područja općine na koje je izvršena agresija. Kako ističe Arlović, njezina potrebitost mogla bi se braniti i s naslova prirode i namjere ostvarivanja prava nužde. Međutim, to nije potrebno jer za takvo postupanje građana i općina čiji su predstavnici osnovali HZHB, postoji expressis verbis ustavno utemeljenje u Ustavu SRBiH.
Kakva je pravna utemeljenost teze o udruživanju u zločinački pothvat oko podjele BiH?
- Kada promatramo postupke protiv Vojislava Šešelja, Veselina Šljivančanina, Jovice Stanišića, Franka Simatovića zv. Frenki i mnogih drugih nositelja oružane pobune i ratnog zločina na području Hrvatske i BiH, bez velike mudrosti može se zaključiti da je Haaški tribunal ispolitiziran. Na drugoj strani, optužnice protiv hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika pod dirigentskom palicom Carle del Ponte rađene su po principu copy paste, vrlo rijetko pravno argumentirane.
Naime, Republika Hrvatska je moderno strukturirana država sa svim državnim prerogativima, sve su državničke aktivnosti protokolirane i fiksirane u obliku dokumenata i transkripata. Svjedoci smo da su određeni transkripti nezakonito izišli u javnost i dostavljeni Haagu, ali ni jedan nije bio osnova da se hrvatski generali presude. S obzirom na to da je u pitanju isti pravni koncept optuživanja, osobno se nadam da će bosansko-hercegovačka šestorka Hrvata biti ekskulpirana. U protivnom, Republika Hrvatska bi na prostoru bivše Jugoslavije mogla biti jedina presuđena kao agresor, a za to, prema mome mišljenju, nema validnih dokaza. Kao što je najavljeno, pravomoćna presuda navedenim bivšim liderima HZHB očekuje se u kolovozu ili rujnu ove godine. Prije toga toplo se nadam da će knjiga dr. Arlovića biti prevedena na engleski jezik i poslužiti kao jedna od osnova za pošteno donošenje drugostupanjske presude.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
NESPORNI DOKAZI
Istinom protiv zabluda
Što je Arlović nedvojbeno dokazao u svojoj knjizi?
- U knjizi su neosporno dokazane sljedeće činjenice: najviši državni vojni dužnosnici Republike Hrvatske nisu sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u Republici Hrvatskoj i BiH; “udruženi zločinački pothvati” u Republici Hrvatskoj i BiH nisu međusobno povezani; u “zločinačkom pothvatu” izravno i neizravno nije sudjelovao HDZ iz Republike Hrvatske i BiH; oficijelno rukovodstvo RH i predstavnici HZHB nisu protjerivali Srbe s područja svoje odgovornosti; HZHB nije namjeravala postati subjekt međunarodnog prava, organizirana je ad hoc na području svoje odgovornosti glede obrane Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti od JNA i srpskih paravojnih postrojbi; Republika Hrvatska pružila je vojnu, medicinsku i humanitarnu pomoć BiH; jedini pravci dostave pomoći išli s preko državnog teritorija RH; RH je zbrinula oko pola milijuna izbjeglica s područja BiH, od toga broja 65 do 70 % bili su izbjeglice muslimanske vjeroispovijesti; izbjeglički val iz BiH imao je izravne negativne refleksije na stanje javnih financija RH, prije uvođenja kune bilježena su inflatorna kretanja; svi profili bosansko-hercegovačkih stručnjaka educirani su u RH itd.
ŠEKS I ARLOVIĆ
Identičnih su vrijednosnih sudova
Osijek ima dva vrsna ustavno-pravna stručnjaka, to su Šeks i Arlović, kako ih ocjenjujete?
- Neosporna je činjenica da su Vladimir Šeks i Mato Arlović vrhunski ustavno-pravni stručnjaci, koji izvrsno poznaju pravo u teoriji i paxisu, naročito ustavno pravo. Obojica su istaknuti pravni stručnjaci, različitih političkih koncepata, ali su suglasni oko vitalnih državnih i nacionalnih vrijednosti, pri tome njeguju najviše pravne i druge standarde kada su u pitanju pripadnici drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Drugim riječima, kada su u pitanju vitalni državno-pravni interesi Republike Hrvatske identičnih su vrijednosnih sudova, ne dovode u pitanje nastanak hrvatske države i Domovinski rat, ovu tezu dokazuju Šeksove posljednje dvije knjige i nova Arlovićeva knjiga o kojoj razgovaramo. Naime, kao predsjednik programsko-organizacijskih odbora međunarodnih interdisciplinarnih znanstveno-stručnih skupova o Domovinskom ratu na području hrvatskog istoka koji su održani u Osijeku, svjedok sam njihova sudjelovanja u radu sa zapaženim temama, pri čemu su obojica otvorila pravne teme iz moderne hrvatske povijesti koje do sada nisu sustavno otvarane. Toplo se nadam da će u maniri vrsnih pravnika tu praksu nastaviti i ove godine. Obojica vrlo skoro najavljuju nove knjige koje će svjedočiti o modernoj i suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju ulogu JNA uoči i tijekom Domovinskoga rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini...
Arlovićeva knjiga definitivno ruši mit o temi “tajnog” sastanka između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića održanog u Karađorđevu...