U mojoj knjzi “Šok današnjice” (u petak je objavljeno prošireno izdanje, nakladnik Grafika iz Osijeka) konstatiram da režirani sukobi i dužničko ropstvo ljudima stvaraju pogubnu percepciju “izbora” između očaja i lažnih nada.

U procesu oslobađanja prvi je korak potreba za promjenama. Iz svoga i tuđih iskustava zaključio sam da čovjeka ništa ne može probuditi osim pravog šoka. Više negoli iz pročitanih knjiga naučio sam iz lekcija vlastitog života i života dugih. Tražio sam među njima poveznice. U knjizi razotkrivam kako nam je, po scenariju korporatista, anarhista i medijskih manipulatora, stegnuta omča oko vrata. U knjizi razotkrivam njihove strategije prijevara, s namjerom da knjiga bude osobno i društveno putovanje za promjene.

U knjizi također otkrivam strategije ratovanja, terorizma i pokoravanja, koje paraliziraju kritičko mišljenje te stvaraju i nameću podjele. Vodio sam se prosvjetiteljskim načelom da ljude treba okupljati s pitanjem što ih spaja, tj. kada se predoči dokaze o nametnutim razornim podjelama. U knjizi pišem o opasnostima “virusa” amerikanizacije koji se šire diljem svijeta. Upozoravam i upućujem na najveće izazove današnjice, ali pronalazim brojne primjere koji nagovještavaju oslobađanje. Cijelo nas povijesno iskustvo upozorava da bez hrabrosti čovjek nikada “ne bi dostigao ono što je moguće kada ne bi stalno iznova posezao za onim što je nemoguće” (M. Weber).

Najviše sam naučio od najranjivijih skupina i prezrenih u svijetu. Njihove su patnje i žrtve dragulji. Neovisno o tome što im se događalo, u sebi nemaju ni trunke osude ni negativnosti prema drugima. Odvažnost nije (samo) vrlina velikih, nego (prvenstveno) hrabrost svakog čovjeka. Takve nitko ne može poniziti. Ostajemo maleni ako se pomirimo s nametnutom sudbinom, ili mislimo da su promjene nemoguće. Eldridge Cleaver pred suvremenog čovjeka postavlja dvojbu: “Ili si problem ili rješenje”. U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: “Što predlažeš/te?”. Ako nema odgovora, dalje ne razgovaram. Tibetantska poslovica mudro poručuje: “Nema beznadnih situacija. Postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadno.”

Kao što valovi vladaju morem, tako i mi možemo postati gospodari kada prestanemo vjerovati da nam je sve suđeno. Pretpostavka svih promjena jest biti odlučan ostvariti svoje namjere, a ne djelovati pod vanjskim pritiskom. Treba sabotirati nametnutu sudbinu.

U knjizi pišem i o internetu koji je stvorio umrežene usamljenike. Otkrivam kako mekdonaldizacija društva stvara današnju fast food obitelj, zašto su u ekspanziji TV emisije u kojima mladi pristaju sudjelovati u arenama moralnih gladijatora, kako su ljudi postali zaraženi virusom ovisnosti o trima ekranima, zašto su iste poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, filmovima, glazbenim spotovima, dramama i svjetskim uspješnicama, zašto i kako srljanje u propast postaje usud života, važniji od kulture života. U knjizi donosim materijalne dokaze i odgovore na ta pitanja, ali i primjere kako se oduprijeti. Želimo li nov početak, moramo se osloboditi straha, jer je on početak kraja. Opasnost je u nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo.

Knjiga pronalazi poveznice među činjenicama, ljudima različitih svjetonazora i događajima koji samo prividno nisu povezani. Primjerice, otkrivanje poveznica korporatista i anarhista, slobode izbora i uloge medijskih manipulatora, epidemije popustljivih i indiferentnih roditelja, poveznica između skeptične, bumerang i stečajne generacije, društvenog angažmana i pasivizacije većine, farmaceutske mafije i zdravog života. Bez nalaženja zapreka, nema ni njihova nadilaženja.

Iznosim činjenice kome odgovara da ljudi svjesno postaju robovi, zašto su djeca i mladi meta medijskih manipulatora, zašto mladi nisu izgubljena generacija nego izigrana generacija, tko potiče (internetske) revolucije i nerede, kome odgovara da živimo u vremenu diktature relativizma, zašto su za opstanak čovjeka i suvremenoga svijeta nužni mir, dostojanstvo i određivanje glavnog cilja - izboriti se za (izgubljene) vrednote altruizma i suosjećanja. Ovdje opisujem te vrednote koje žive u Slavoniji i Baranji.

Sve je više ljudi u potrazi za smislom, što dovodim u vezu s epidemijom suvremenih ovisnosti bez droga. No, kriza se (društvena ili osobna) ne rješava uklanjanjem ni saniranjem posljedica, nego uočavanjem uzroka i djelovanjem na njih. Promjene su nužne jer svijet potresaju sve dublje podjele, namjerno izazvane i upravljane revolucije i nemiri. Korporatisti nude izbor da živimo u iluziji poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke redu. Nered odgovara koncepciji dirigiranog kaosa. Ljudi se iscrpljeni krizama polako bude iz letargičnosti. Ekonomska i duhovna kriza dovodi do otrežnjenja.

Sreća i nesreća u životu manje ovise o tome što nam se događa, a više o načinu na koji reagiramo i na koji to prihvaćamo. Rijetki ljudi kažu da bi kroz život prolazili istim putem, a još je manje onih koji čvrsto drže “kormilo života” i koje vodi isto svjetlo. To su odabrani ljudi. Ipak, takvih ljudi ima. Gotovo u svim poglavljima knjige analiziram najvažnije razloge zašto ljudi odustaju od promjena: vjeruju u sudbinu, ne vjeruju sebi - nemaju smisao života, žive u prošlosti, bojeći se budućnosti, žrtve su konformizma ili vjeruju “filozofiji” nezamjeranja, očekuju samo promjene od drugih, uvjereni su da svijet postoji samo radi njih, misle da je uspjeh isto što i karijera, očekuju trenutačna tješenja, žive u strahu od promjena u sebi i svijeta oko sebe, rizika i neuspjeha, kada ih drugi omalovažavaju, gube oslonce u nedostatku pravih autoriteta, misle da su ovisni o nekome ili nečemu, a drugi (kao) nisu...

Napisao: Zlatko MILIŠA