Svijet se promijenio u posljednjih dvadesetak godina, ušli smo u neistražene vode kojima još uvijek nesigurno plovimo, kaže nam Mihael Haneke na početku konferencije za novinare odgovarajući na pitanje o koketiranju s društvenim medijima u svom novom filmu i na koji način ti suvremeni oblici vizualne komunikacije mijenjaju društvenu interakciju i ljudsko ponašanje.

- Ja sam oduvijek koristio različite forme vizualne komunikacije u svojim filmovima kroz cijelu svoju karijeru, a danas ne možete secirati svijet i društvo ignorirajući društvene medije, no ovaj film se ne bavi tim fenomenom. Bar se nadam da se to nije nametnulo kao glavna tema filma - dodaje. I nije jer Hanekeov novi film Happy End drama je u čijem je središtu dobrostojeća gradska obitelj s uspješnim privatnim biznisom čiji su međusobni odnosi sve samo ne idealni, dok je istovremeno njihov odnos prema vanjskom svijetu i društvenoj zbilji poprilično disfunkcionalan.

Držim se storyboarda

Možda je najlakše ovaj film ironičnog naslova opisati kao satiričnu dramu s okusom crnohumorne sapunice koja secira europsku buržoaziju. Hanekeov autorski pečat i redateljski prosede prepoznaje se i ovaj put: hipnotički dugi kadrovi, savršeno napisani dijalozi, "živi" glumci, iznenadni šokantni prizori i korištenje različitih vizualnih formata i tehničkih gadgeta elementi su kojima redatelj kreira svoj poseban (žanrovski) filmski svijet.

- Za svaki svoj film radim storyboard i držim se knjige snimanja vrlo disciplinirano, naravno ponekad na samom setu dođe do manjih izmjena, ali uglavnom slijepo pratim ono što sam već zabilježio. To mi je jako važno jer želim izbjeći potencijalne probleme na setu i ne volim polurješenja, volim znati u kojem se smjeru stvari kreću. Gotovo uvijek radim s istim direktorom fotografije i on već zna kako razmišljam i kakav je moj autorski senzibilitet. Isto tako, uvijek sam u montaži, jer znam što želim od snimljenog materijala u finalnoj verziji filma - otkriva nam slavni filmaš svoj sustav rada na produkciji.

Kao i obično, Haneke je okupio sjajnu glumačku ekipu u kojoj se izdvajaju Isabelle Huppert, Jean-Louis Trintignant (ne bi bilo iznenađenje da francuski glumački veteran osvoji Zatnu palmu za ovu ulogu), Matthieu Kassovitz i Toby Jones o kojima ima samo birane riječi.

- To su sve redom predivni glumci i zadovoljstvo mi je s njima surađivati, neki od glumaca s kojima sam radio u svojoj karijeru i sami su redatelji i s njima je posebno ugodno raditi jer znaju koliko je režija kompleksan posao i koliko je važan odnos između redatelja i glumca i njihovo međusobno razumijevanje - otkrio nam je slavni redatelj još jedan detalj iz svoje karijere, a potom i odgovorio na pitanje je li i sam zainteresiran stati ispred kamere: “Možda jednog dana, nije isključeno, zavisi od uloge."

Zanimljivo je da je slavni austrijsko-francuski filmaš i jedan od najcjenjenijih europskih autora dugo vremena pripremao film o odnosu stvarnosti i medija s naglaskom na društvene mreže koji se trebao pojaviti prije Happy Enda, no projekt nikada nije zaživio.

- Taj sam scenarij napisao prije nekog vremena, naslov film bio je Flashmob, ali nikad nije došlo do realizacije. Ovom prilikom ne bih ulazio u razloge zašto i kako, ali vam mogu reći da su neki elementi i neki dijelovi tog scenarija završili u ovom filmu - kaže Haneke.

Haneke je jedan od rijetkih filmaša koji su u Cannesu osvojili dvije Zlatne palme, a zanimljivo je da mu je to prvi put uspjelo tek 2009. za film Bijela vrpca kad se već bližio 70. godini života. Već tri godine kasnije svoju je drugu Zlatnu palmu osvojio za dramu Ljubav, a njegov posljednji film Happy End njegov je već osmi film u konkurenciji najprestižnijeg filmskog festivala u svijetu.

- Tekst sam pisao tako što sam istovremeno gradio zaplet oko likova i odvojeno kreairao likove, iako ovaj film zapravo i nema klasičan filmski zaplet. Vrlo je teško pisati scenarij i spajati sve elemente u jednu koherentnu cjelinu, zato pisanje i traje tako dugo. Film ne obiluje nikakvim velikim iznenađenjima, dijalozi su poprilično jednostavni i jasni, nema nekih posebnih događanja u filmu. Nemam neki svoj poseban sustav, na svakom sljedećem filmu imam drukčiji pristup. Moj cilj je otkriti i reći što je manje moguće kako bi gledatelj u svojoj glavi povezao puzzle i stvorio svoju sliku događaja u filmu. Danas su već pitali da objasnim prizor u kojem grupa tamnoputih izbjeglica stjecajm okolnosti dolazi na raskošan ručak na kojemu se okupila francuska buržoazija, ali odbijam odgovoriti na to pitanje jer želim da gledatelj sam donese svoje mišljenje. Nije na meni da objašnjavam svoj film - rekao nam je Haneke odgovarajući na pitanje kako je nastao scenarij za film, tj. kako je uspio izbalansirati sve o čemu njegov film govori.