Tjedni prolaze, a naša megareportaža polako se približava kraju. No još ima toga za čitati i gledati jer naš sugrađanin ne odustaje tako lako od svojih putopisnih impresija iz Mjanmara oliti Burme.

Dakle, kao i do sada, krećemo od mjesta radnje gdje smo stali u prethodnom nastavku, pa priča našeg Osječanina ide ovako:

- Kada ste posljednji put učinili nešto prvi put? Ne sjećate se, e pa ja se sjećam! U Mandalayu sam prvi put u životu (od kad se to računa) novogodišnju noć dočekao u krevetu - ovo nije hvalisanje, ovo su činjenice. Punca i ja danima smo tražili, onako usput, restoran gdje bismo dočekali Novu godinu, ali ništa. Burmanci odlaze spavati rano, a u 22 sata grad je potpuno pust - ništa ne radi. Čemu se onda zamarati - otići ćemo u onaj blizu hotela, večerati, popiti nešto, pa nastavaiti doček u našoj sobi.

Ali ne pita se tu nas - bit će kako mora biti! Nismo pošteno ni završili večeru kad je Punci iznenada došlo slabo - ništa, plati pa u krpe! U 8 sati navečer.

Prvi dan nove, 2017. godine. Jutro je, ali je još mračno - sviće tek u 6 sati. Punci je puno bolje, napuštamo Mandalay, brodom niz Iravadi, do nekih 300 km udaljenog Bagana. Postoji i mnogo jeftiniji način (bus ili vlak) dolaska u Bagan, ali nas dvoje volimo iskusiti sve načine prijevoza u nekoj zemlji, a ovaj način je definitivno najatraktivniji na ovoj dionici unatoč cijeni od 55 dolara po osobi.

Plovidba započinje oko 5 sati ujutro i traje 12-ak sati. U cijenu je uključen i doručak i ručak na gornjoj palubi nevelikog broda (kapacitet mu je 70-ak putnika, ali nas je samo 15), što plovidbu čini još ugodnijom. Dan provodimo u stolcima za sunčanje promatrajući već nakon sat vremena plovidbe monotonu obalu rijeke. Brod malo-pomalo plovi s jedne na drugu stranu rijeke izbjegavajući podvodne sprudove (sušno je razdoblje - malo je vode u širokom Iravadiju). Jednom smo uspjeli i “sjesti” na pješčano dno, ali nakon nekih pola sata manevriranja nastavljamo dalje. Promet rijekom je vrlo živ. Osim velikog broja turističkih brodova kao što je naš, tu je još bezbroj tegljača sa šlepovima, ribarskih brodova i čamaca s ribarima koje ovakav promet najviše ometa u poslu. Punci je bolje, vesela je pa se samim tim i ja bolje osjećam. Doček Nove godine nije bio za pamćenje, ali se zato prvi dan iskupljuje za sve!

U “luci” Bagana uzimamo kočiju - taksi, za nekih tri dolara, koja nas vozi do hotela u Nyaung-U, dijela Bagana koji s Old i New Bagan čine mjesto Bagan od nekih 100.000 stanovnika.

Da razjasnimo - najam kočije u Burmi je jeftiniji od najma autotaksija, i to nije nikakvo prenemaganje, da ne kažem drukčije, kao kod uzimanja kočija po turističkim gradovima Europe i svijeta! Ovdje kočije, bilo s konjskom bilo s volovskom zapregom, služe prijevozu kao i druga prijevozna sredstva - auti, motocikli i ostalo, iako se gušt vožnje ne može usporediti s ostalim vrstama prijevoza. U korist kočije, naravno.

Kočijaš, simpatični mladić kojemu je vrijeme za ženidbu već pomalo na izmaku, nagovara nas da unajmimo njega za sutrašnji obilazak pagoda u Old Baganu - cijeli dan za 20-ak dolara. Mi se nešto nećkamo, a on nas pita imamo li riješen prijevoz za sutra. Kažemo da nemamo. Pa čemu onda razgovor, on će doći po nas u 9 sati, ionako nećemo naći prijevoz po povoljnijoj cijeni! Što tomu dodati? Ništa, pristajemo. A kad smo vidjeli tu sreću što i sutra ima posao, sve je bilo jasno. Da je čovjek tražio i više od ostalih - vrijedilo bi.

Bagan ili Pagan, kako su ga zvali u kolonijalnom razdoblju, smješten je u regiji Mandalay i ima 100.000 stanovnika. Prema burmanskim kronikama utemeljen je u 2. stoljeću, a od 9. do 13. stoljeća bio je glavni grad Kraljevine Pagan, prvog kraljevstva koje je ujedinilo regije od kojih poslije nastaje Mjanmar, odnosno Burma.

Tijekom najsnažnijeg razdoblja kraljevstva od 11. do 13. stoljeća na području Bagana sagrađeno je više od 4000 budističkih hramova, pagoda i samostana, od kojih je do današnjih dana preostalo više od 2000, a njihova imena su... Šala mala!

Kraljevina Pagan pala je 1287. godine, nakon mongolskih osvajanja, a sam Bagan izgleda da nije osvojen od mongolske vojske, a ako i jest, štete od razaranja bile su minimalne.

Grad je smješten na trusnom području, pa su i brojni potresi dali svoj “doprinos” razaranju hramova i pagoda. Više od 400 potresa zabilježeno je samo od 1904. do 1975. godine. Najjači potres bio je 1975. i oštetio je mnoge hramove, a posljednji se zbio 24. kolovoza 2016. (isti dan kad je prvi potres pogodio Italiju), kada je oštećeno 400 hramova.

Mora da je izuzetan doživljaj pogledati ovo područje rano ujutro, iz zraka leteći balonom u jutarnjoj izmaglici, ali smo Punca i ja ocijenili da je prevelik nerazmjer između cijene leta i zadovoljstva koje bi taj let pružio. Cijena je 330 dolara po osobi, previše za ovaj dio svijeta.

Sutradan je bio u planu Mt. Popa, nacionalni park udaljen 50 km jugoistočno od Bagana, vjerojatno najbolje znano hodočasničko mjesto u Burmi. Mt. Popa je vulkan, 1518 m n/v i za lijepog i čistog vremena može ga se vidjeti i s rijeke Iravadi, udaljene 60 km od vulkana. Inače, riječ Popa potječe iz sanskrta i znači - cvijet!

Jugozapadno od Mt. Popa je na 657 m n/v smještan Taung Kalat, granitna stijena, brdo, što li je, ne znam kako to nazvati, koje iz ravnice strši uvis kao srednji prst, na vrhu kojeg se nalazi budistički samostan. Do samostana vodi 777 stepenica, koje Punca namjerava svladati, dok se ja izvlačim na ozlijeđenu nogu. Sada “osjećam bol” samo kada treba izbjeći nepotrebne napore!

Prema očekivanju, samostan na vrhu brda ne razlikuje se od već viđenog, jedino je pogled s vrha nešto zbog čega vrijedi pretrpjeti uspon.

Inače ovo brdo - Taung Kalat - svi pogrešno nazivamo Mt. Popa, što smo i mi učinili - ali Wikipedia ne laže - uglavnom!

Nakon lijepo provedenih dana u Baganu grad napuštamo vlakom prema 500-tinjak kilometara udaljenom Yangonu, polako zatvarajući krug Burmom. Vožnja traje 17-18 sati, pa stoga, na polupraznom željezničkom kolodvoru, uzimamo karte za vagon sleeper. Prema viđenom na YouTubeu trebala bi to biti poprilično udobna vožnja, ali kada smo ušli u naš dio vagona - šok i nevjerica - naš dio je valjda polovica vagona s dva sjedala nasuprot drugim dvama sjedalima, a iznad je jedan ležaj. Isto se nalazi i s druge (lijeve) strane vagona. Naša je desna strana - dakle ona četiri sjedala i ležaj gore. Lijeva strana pripada mladom švicarskom paru koji će s nama putovati samo kraći dio puta, tako da polovica vagona u koju nitko osim nas nema pristup, poslije pripada samo Punci i meni. Tu je još WC u jednom kutu našeg dijela vagona i odjel za prtljagu u drugom kutu. Prava mala garsonijera, samo malo u derutnom stanju. A u kakvom stanju je pruga, možete zaključiti po tome da vlaku za 500 km treba - 18 sati vožnje!

Ona dva nasuprot dva sjedala se spoje i tako imate ležaj za dvoje, poprilično neudoban, kada tijekom vožnje doslovce odskačete od podloge jer se cijeli vagon ljulja slijeva-nadesno, a i poskakuje gore-dolje, pa imate osjećaj da se sve to događa istovremeno. Na gornjem ležaju ne smijete ni pomisliti spavati. Švicarka je pokušala, nemam pojma kako se uopće popela gore, ali se zbog vlastite sigurnosti vrlo brzo spustila dečku na donji ležaj.

Prvotni šok i nevjericu koji su se pojavili dan prije kada smo ušli u naš dio vagona, postupno je zamijenilo oduševljenje već zbog same spoznaje da se ovako nismo nikad vozili (a oboje smo se vozili vlakovima u Indiji), a bogami mislim da i nećemo. Uglavnom, oko podneva, sa samo sat vremena zakašnjenja, pomalo protreseni i ugruvani stižemo na glavni kolodvor u Yangonu. Let iz Yangona imamo tek uvečer, pa uzimamo taksi prema aerodromu, gdje će nas taksist ostaviti u jednom dobrom restoranu nedaleko od aerodroma. Od kolodvora do aerodroma trebate dobrih dva sata vožnje.

Da skratim, za sada, iz Yangona letimo u Kuala Lumpur, pa iz KL nakon šest-sedam sati čekanja na aerodromu u Langkawi - ukupno s vlakom gotovo 48 sati na putu. Ludost koju uviđamo tek na aerodromu u KL-u. Trebali smo u KL-u prespavati jednu noć, ali o tome naprosto nismo razmišljali pri planiranju putovanja...