O novoreligioznim pokretima u svijetu, njihovom utjecaju u Hrvatskoj, kao i izazovima Novog doba kojima svednevice svjedočimo, svoje je mišljenje iznio i prof.dr.sc. Ivan Markešić, sociolog religije, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.

Kako ispravno tumačiti, i razumijevati, pojmove sekta, kult, odnosno novoreligiozni pokreti?

- Da bi se objasnilo nove oblike socioreligijskog okupljanja građana, ali i da bi se dotadašnje pojmove sekta i kult zamijenilo novim i neutralnijim pojmom, u sociologiji religije uveden je pojam novi religiozni pokreti. Naime, zbog negativnoga značenja stečenog tijekom kršćanske povijesti pojam sekta više se ne koristi ni u crkvenome pravnom jeziku ni u modernim europskim ustavima, a slijedno tome ni u Ustavu Republike Hrvatske iz 2014. Ti pokreti su prvi dio svoga imena 'novi' dobili stoga što su nastali nakon Drugoga svjetskog rata, a drugi dio imena 'religiozni pokreti' zbog toga što, kako navodi H.Knoblauch, “nude religiozne ili filozofske svjetonazore ili sredstva kojima se može postići više ciljeve, kao primjerice transcendentno znanje, spiritualno prosvjetljenje ili samoostvarenje”. A zapravo riječ je o pokretima koji su svojim načinom djelovanja i širenja pridonijeli u mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, novome kulturnom pluralizmu i internacionalnom umrežavanju. Uz to, sastavljeni su, kako navodi E. Barker, od mlađe populacije, raznovrsni su, okrenuti posljednjim pitanjima života na koja su do sada odgovore davale tradicionalne vjerske organizacije i vjerski sustavi i karakterizira ih entuzijazam i neposrednost, a na čelu većine njih nalaze se karizmatični vođe čija karizma s vremenom gubi na snazi, a svoje članstvo novači većinom iz privilegiranih slojeva društva.

Sličnosti i razlike, kakvo je po tom pitanju stanje?

- Potrebno je također reći da su novi religiozni pokreti različitoga podrijetla i usmjerenja i da, unatoč mnogim prividnim razlikama, posjeduju određene sličnosti, primjerice:

1. Svi teže što cjelovitijem povezivanju religioznoga vjerovanja i svjetovnoga života.

2. Kod učlanjivanja veliku važnost daju intenzivnim i novim iskustvima Svetog ili Transcendencije.

3. Spasenje se očekuje kroz tajno znanje koje zastupa grupa i koje posjeduje karizmatski vođa.

Može se reći da je pojava novih religioznih pokreta zapravo znak da postoje ljudi koji zbog različitih razloga, ali ponajviše zbog toga što ne uspijevaju u okviru svojih dotadašnjih vjerskih zajednica pronaći odgovore na pitanja koja ih muče, traže i nalaze one oblike vjerskog okupljanja i organiziranja u kojima misle da mogu to naći.

Koji su to razlozi da u modernome sekulariziranom svijetu novi religiozni pokreti imaju toliko uspjeha?

- Za to postoji više vrlo uvjerljivih razloga, od kojih neke u svojoj knjizi 'Sekte danas. Nauk, organizacija, rasprostranjenost' (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1984.) navodi sam Wilhelm Bartz. To su:

a) RELIGIOZNI RAZLOZI:

- Propagandna djelatnost na koju su obvezni svi članovi: “U sljedbi je svatko misionar!”.

- Potreba za osobnom i intenzivnom pobožnošću, aktivnim sudjelovanjem u bogoslužju, podvrgavanjem zakonu i disciplini religiozne zajednice. Budući da u sljedbi ljudi traže ono što ne nalaze u “liberaliziranoj i birokratiziranoj Crkvi”, “sljedba postaje utočište za crkvene beskućnike”; traži se dušobrižnik, a ne “provjereni crkveni činovnik”.

- U sljedbi je, radi umirenja savjesti, moguće ostvariti ono što nije primjerice u Katoličkoj Crkvi - “planiranu bračnu vezu”.

- Bolesna religioznost zbog čega, prema Bartzu, postoji veza “između duševne anomalije i pripadnosti nekoj sljedbi”.

B) SOCIJALNI RAZLOZI

- Obećanje boljeg života, “vječni raj ovozemaljske sreće”.

- Obećanje jednakosti i bratstva svih.

- Mogućnost osobnih susreta u dobro organiziranim zajednicama koje pružaju pomoć u nevoljama u koje članovi zapadnu.

- Jamstvo vječnoga blaženstva.

C) MATERIJALNI RAZLOZI

- Spremnost na materijalnu pomoć, posebice nakon ratnih djelovanja.

Tzv. new age promiče istočnjačke religiozne filozofije, gnosticizam, ali i okultizam, magiju..., a što je u suprotnosti s učenjima monoteističkih religija. Kako Crkva, napose Katolička, odgovara na izazove fenomena poput new agea općenito, uključujući i scijentologiju, primjerice, te raznorazne poganske kultove, istočnjačke sekte...?

- Pojavljivanje novih religioznih pokreta - što se kroz povijest Crkve (od njezinih početaka do danas) često događalo - uvijek je doživljavano kao cijepanje, odcjepljenje, otpadanje, odsijecanje (lat. secare). Stoga su tradicionalne crkve u novim religioznim pokretima, odnosno u “sektama”, kako su ih nazivali i nazivaju, vidjele veliku opasnost ponajprije za sebe i svoje vjernike, a potom i za društvo u cjelini, pa su u okviru svoga pastoralnog djelovanja počele poduzimati sve da ih ometu u njihovu djelovanju, odnosno da ih se, ako je to moguće, čak i zabrani. Da ta bojazan od tzv. sekta nije nestala ni danas pokazuje i iskaz predsjednika Papinskoga vijeća za kulturu kardinala Poul Pouparda koji je 3. veljače 2003., predstavljajući u Vatikanu novi dokument “Isus Krist donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o new ageu”, naveo da je fenomen new agea, zajedno s tolikim drugim vjerskim pokretima, jedan od najžurnijih izazova kršćanske vjere. Riječ je, prema njegovu mišljenju, o vjerskom i istodobno kulturalnom izazovu. Naime, ovaj pokret ne predlaže samo teorije i učenja o Bogu, čovjeku i svijetu, koji su nespojivi s kršćanskom vjerom, nego je “on ujedno simptom kulture koja je u dubokoj krizi i pogrešan odgovor na tu kriznu situaciju u kulturi: na njezine nemire i pitanja, na njezine čežnje i nade”.

S druge strane, članovi novih religioznih pokreta, željni neke nove duhovnosti, novih iskustava Nadnaravnoga, uvijek su isticali da oni uopće nisu nikakve sekte, nikakvi otpadnici ni heretici, nego da su oni nešto što je sasvim suprotno - oni su oni “pravi kršćani”, istinski i vjerodostojni tumači i propovjednici Isusova nauka.

Zapravo oni svojim odvajanjem i istupanjem iz dotadašnje kršćanske (katoličke, pravoslavne) zajednice željeli su dati svima do znanja da su nezadovoljni onim što su im pružale i što im pružaju 'njihove' tradicionalne crkve i da stoga žele krenuti “nekim novim putem”. Učinili su, zapravo, ono što im kršćanstvo kao religija slobode pruža - izvršili su izbor (grč. hairesis, hereza), i vratili se na izvore, na put istinskoga svjedočenja, življenja i propovijedanja Kristova nauka - na Bibliju.

Koliko je zapravo izraženo širenje utjecaja pojedinih sekta i kultova (organizacija) iz zapadne Europe, SAD-a, Azije... u Hrvatsku?

- Mi u Hrvatskoj uvijek smo na rubu zbivanja, pa tako i kad je riječ o širenju utjecaja iz zapadnoeuropskih zemalja. Mi ne širimo ništa osim netoleranciju, ksenofobiju, sebični nacionalistički samodostatni narcizam, svu energiju trošimo kako bismo pokazali da su drugi loši, da nisu dobrodošli na naša područja, da su religijski i nacionalni pluralizam pošasti modernoga doba i da je za nas najbolje biti u krdu, zbijenih redova, uzvikujući uvijek da smo ugroženi ponajprije od srpskih pravoslavaca, zatim muslimana (balija), židova (čifuta), masona, sekta..., i busajući se u prsa da smo mi neko 'predziđe kršćanstva', čuvari tzv. kršćanske Europe. A kako Europa više nije kršćanska Europa, nego se u njoj odvijaju novi pomaci u smjeru postkršćanske epohe, ne znam zapravo čemu tolika vika.

Koliko neke destruktivne skupine utječe na mlade, i kako ih po tom pitanju zaštititi? Što zapravo ljude tjera da se priključe nekoj sekti?

- Moderni čovjek ne želi pripadati službenim crkvenim strukturama, ali želi i hoće vjerovati. Svoju suvremenu zbilju žele živjeti u novoj duhovnosti. Sami i često bez kolektiva, brinući se ponajprije za svoje ovozemaljsko zdravlje kao uvjet bez kojeg ništa nije moguće ostvariti. Sve se čini da se izbjegne bolest, patnja, trpljenje. Zabava i uživanje u blagodatima života postaju ciljevi koje treba svakodnevno ostvarivati. Postizanje i očuvanje vlastitoga zdravog života postaje stoga najviša vrijednost, dok konfesija, nacija, rodbina, pleme, obitelj ostaju negdje postrani, kao modaliteti neobveznoga pripadanja. A to sve posebno se odnosi na mlade ljude. Oni nisu zadovoljni onim što im stariji nude u već okoštalim crkvenim institucijama. Stoga počinju tražiti nešto novo, ali ne uvijek jednoobrazno katoličko, pravoslavno, kršćansko, nego sve to pomiješano s istočnjačkim, filozofskim, magijskim, s jogom, s transcendentalnom meditacijom, kao neku vrstu novoreligijskoga koktela ufajući se da će njime može dobiti odgovore na mnoga pitanja iz područja osobnoga života.

Iako neki katolički teolozi i istraživači fenomena new agea tražeći odgovor na pitanje zašto veliko mnoštvo današnjih ljudi, pa čak i katolika u - konfesionalno gledajući - većinski 'katoličkoj' Hrvatskoj (u kojoj je prema popisu iz 2011. u odnosu na popis iz 2001. broj katolika smanjio za 205.808), doista prihvaća svjetonazor new agea, i to onako “olako i nekritički”, ističu da je tome mnoštvo razloga, od kojih oni kao prvi razlog navode zakržljalu, sterilnu, nedozrelu vjeru pojedinih vjernika katolika, vjeru koja je “lišena iskustva susreta sa živim Bogom, posebno kroz sakramente”, dok drugi razlog vide, što je već postalo hrvatska katolička mantra, “u nedavno minuloj materijalističkoj prošlosti koja je ignorirala čovjekovu duhovnu dimenziju, i u skladu s tim potiskivala čovjekovu duhovnu glad”.

Dakle, krivci su uvijek obični vjernici laici i, naravno, bivši komunistički materijalistički sustav, jer istraživanja pokazuju da je najveći broj pripadnika novih religioznih pokreta upravo u zemljama bivšega socijalističkog sustava. Međutim, u traženju 'krivaca', ako ih uopće treba tražiti, oni rijetko kada navode odgovornost kršćana, posebice svećenika, za okretanje tolikog broja primjerice hrvatskih katolika, vrijednostima koje sa sobom donose uvijek novi i inovativniji duhovski pokreti okupljeni oko pokreta koji čine novo doba. Zapravo, nikako da prihvate činjenicu da su se u Katoličkoj Crkvi bili već 'lijepo navikli' živjeti s komunistima. Imali su svoga 'neprijatelja', a to je uvijek razlog da ne treba ništa raditi. Padom Berlinskoga zida pokazala se sva duhovna pustoš. Kršćanske crkve u istočnoj i jugoistočnoj Europi nisu imale pripremljene odgovore na nove okolnosti. Nisu bile spremne suočiti se sa slobodom, s novim i nepoznatim izazovima, s donošenjem vlastitih odluka u novoj slobodi. Odjednom su primijetili da im nedostaje taj mrski neprijatelj 'komunizam'. Čini se, međutim, da će uskoro moći opet odahnuti. U Europu je stigao novi neprijatelj - islam i muslimani.

Jesmo li kao društvo, i u kojoj mjeri, u opasnosti od utjecaja novodobnih fenomena poput već spominjanih sekti i kultova, ili mediji o tom pitanju šire neopravdanu paniku i strah?

- Ne znam što podrazumijevate pod opasnostima? Ako smatrate da je svaka novost i svaki napredak koji negiraju staro i dotrajalo opasnost, onda smo mi uistinu u velikoj opasnosti. Međutim, danas u jednome umreženom svijetu u kojem smo svi bez razlike izloženi utjecajima koje sa sobom donosi globalizacijski, demokratski, pluralistički procesi koji idu za tim da ujednače shvaćanja i ponašanja ljudi, da se izbjegnu isključivosti koje sa sobom donose jednobožački religijski i ideološki sustavi, teško je ostati 'netaknut'. Stvar je svakoga pojedinca kako će se odnositi prema Novome koje ne mora uvijek biti bolje od Staroga - hoće li ga bespogovorno prihvaćati i prakticirati, ili će se, na temelju onoga što je primio u obitelji, u školi, u vjerskoj zajednici u obliku vjeronauka, prema tome novome odnositi kritički, uzimajući iz njega ono što nadograđuje njegova vjerska svjetonazorska uvjerenja. Bude li iz straha bježao od toga novoga, negdje će se zaplesti i pasti.