I u bivšoj državi najbolji osječki nogometaši igrali su za prvoligaške bodove s velikim suparnikom iz Maksimira. U ukupno 32 međusobna ogleda Dinamo je bio neusporedivo bolji pobijedivši 17 puta, Osječanima je pripalo devet utakmica, dok je šest okončano neriješenim ishodom. Mreža osječkih sastava (za)tresla se 52 puta, dok su Dinamovi vratari kapitulirali u 39 navrata. Naravno, iza “gole” statistike skriveno je i niz mnogima i danas dragocjenih uspomena.

U prve tri sezone, od 1953. do 1956,., momčad Proletera samo jednom je svladala Dinamo, 18. ožujka '56. na nekadašnjem igralištu “Kraj Drave“, čak s 4:1 (triput je strijelac bio razigrani Radivoj Popović, a jednom Egon Feld), dok su točno godinu prije toga Esekeri, tada još u crveno-plavoj opremi, uspjeli remizirati usred Zagreba (1:1) kad je strijelac za proleterovce bio Kadro Abadžić. Preostale četiri utakmice pripale su Zagrepčanima uz ukupnu gol-razliku 20:13 za “plave“, koji su u vremenu omiljenih osječkih nogometaša Rupnika, Vekića, Tretinjaka, Majera, Šestaka, Pintarića, Bestvine, Abadžića… u svaki susret ulazili kao favoriti. Nažalost, obračuni su brzo ugasnuli i za Osječane je uslijedilo novo, mukotrpno razdoblje traženja “mjesta pod suncem”.

Prošlo je (pre)dugo vremena dok je osječki nogomet, 1977. godine, opet našao svoje mjesto na prvoligaškoj pozornici, na kojoj je ostao sve do Domovinskog rata, izuzevši sezonu '80/'81, koju su sada već “bijelo-plavi“ morali opet igrati među drugoligašima i dokazati da su, ipak, prvoligaških kapaciteta. Prije toga u šest susreta s Dinamom rezultat je uvijek bio veoma tijesan, a zanimljivo je da ni jednom nije bilo neriješeno. Osijek je pobjeđivao u Gradskom vrtu dvaput sa 1:0, a Zagrepčani po dvaput s 1:0 i 2:1. Ljubitelji nogometa u slavonsko-baranjskoj metropoli sigurno se sjećaju iz tog razdoblja nezaboravnih nastupa Majera, Dujkovića, Huljića, Miljkovića, Grnje, Čordaša, Lukačevića, Lj. Petrovića, Popovića, Jankovića, Ivkovića i ostalih.

Uslijedilo je deset novih prvenstava Prve savezne lige tijekom kojih je Osijek pobijedio samo šest puta, uz jednako toliko neriješenih ishoda, s tim što je postigao 22, a primio samo četiri pogotka više. Dražen Kukurić postao je tada junak Osječana nakon što je s dva pogotka torpedirao “modre“ (2:1) u premijernoj pobjedi nad velikim suparnikom tijekom osamdesetih. Davor Šuker, koji je debitirao u seniorskoj konkurenciji u sezoni '85/'86, odškrinuo je vrata svog budućeg kluba kad je 20. travnja 1989. usred Maksimira “potopio“ Dinamo s dva pogotka (za 3:1), da bi, u posljednjoj sezoni prije raspada SFRJ, Goran Vlaović i Emir Mušić na osječkom travnjaku slali loptu u mrežu iznenađenog i poraženog suparnika.

Osim već spomenutih igrača, u bijelo-plavom su, svatko u svom vremenu i s manje ili više doprinosa, utiskivali svoj pečat brojni asovi, o čijim se potezima i danas priča s manje ili više emocija. Odmah nakon brzometnog povratka u elitni razred, tako, prisjećamo se vremena Alempića, Huljića, Žeravice, Popovića, Grnje, Kalinića, Iličića… Potom su, postupno, svoje mjesto pred osječkim “kibicima“ nalazili Džeko, Kalinić, Kostić, Lulić, Rakela, Kukurić, Kasalo… pa Bilić, Maričić, Šmudla, Karačić, Janković, debitant Šuker… potom Žitnjak, Janković, Vukčević, Steinbrueckner, Lukić, pa Končalović, Lepinjica, Pakasin, spomenuti Vlaović, Mušić, nedavno preminuli Vladimir, tada sasvim mladi Bjelica, Špehar i mnogi, mnogi drugi. Naravno, trebali bismo mnogo više prostora da ne ispustimo (nenamjerno!) još nekog od ljubimaca osječkog nogometnog puka.

U svakom slučaju, najbolja osječka momčad i u bivšoj je državi imala često izazov protiv uvijek favoriziranih dinamovaca¸ kad je itekako znala “pokazati zube“. Nedjelja je nova prilika da sasvim novi naraštaj u novim okolnostima i za bodove u novoj, samostalnoj hrvatskoj državi dokaže da s pravo nosi dres svojih afirmiranih prethodnika. Čiji učinak, držimo, ima svoje opravdano mjesto u podsjećanju na bogatu povijest slavonsko-baranjskog nogometa. S naglaskom na prethodne oglede s maksimirskim velikanom.