Dana 8. i 9. prosinca 2015. godine u Zagrebu je održan znanstveni skup o Juliju Kniferu, čime je službeno započelo prvo sustavno i institucionalno utemeljeno istraživanje o jednom od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika.

Istraživanje je osmišljeno i provedeno u okviru znanstvene djelatnosti Centra za vizualne studije iz Zagreba i u povodu 10. obljetnice aktivnog rada Centra. U travnju 2017. godine istraživanje je službeno završilo, ali vjerujem da je ovime tek potaknut jedan uzbudljiv intelektualni izazov koji će rado prihvatiti mnogi budući znanstvenici: filozofi, teoretičari umjetnosti i književnosti, izvedbenih i vizualnih studija, kulturolozi i filolozi.

Kada sam prvi put razgovarao s Kniferom, na samom početku devedesetih godina, on je na mene ostavio dojam prije svega zbog svojih ljudskih osobina i zbog jednostavnog načina kojim se ophodio s tada tek diplomiranim studentom povijesti umjetnosti. Kada danas ponovno čitam transkript tog razgovora, koji je najprije objavljen u tada najznačajnijem europskom časopisu za suvremenu umjetnost Flash Art, čini mi se zapanjujućim da bi mnoga onda postavljena pitanja mogla biti postavljena i danas, a da bi odgovori na njih danas bili i jesu – sasvim drugačiji. Paradoksalnost ovog dojma je u tome što je riječ o umjetniku čiji se stil, postupak i morfologija nisu tijekom desetljeća značajno mijenjali i što je, unatoč tome, riječ o umjetniku kojeg još uvijek tako malo poznajemo.

Znanstveno istraživanje "Slika i antislika – Julije Knifer i problem reprezentacije" motivirano je time što smo htjeli provjeriti naizgled posve logičan uvid da umjetnik koji cijeli život radi "jedno te isto" mora uvijek biti tumačen "jednim te istim" hermeneutičkim modelom. U Centru za vizualne studije postavili smo hipotezu da je riječ o temeljnoj zabludi što se promatranjem Knifera kroz takvu vizuru stvorila o njemu u posljednjih nekoliko desetljeća. Neiscrpno bogatstvo teorijskih uvida, koji će uskoro biti predstavljeni u knjizi, potvrđuje da u hrvatskoj humanistici još uvijek ima mnogo više onih koji smatraju da je Knifer otvorena, a ne zatvorena knjiga.

Moji suradnici i ja (na projektu je ukupno bilo angažirano osamnaest istraživača iz Hrvatske, Srbije i Slovenije) pošli smo od uvjerenja da je pozitivistički disciplinarni pristup povijesti umjetnosti djelu Julija Knifera potrebno proširiti uvidima drugih znanstvenih disciplina koje će – podjednako na temeljima povijesne faktografije kao i ahistorijski – na svojevrstan poststrukturalistički način "oduzeti" djelo autoru i "prepustiti" ga njegovim promatračima. Naime, ako pođemo od uvriježene pretpostavke da Kniferov motiv meandra valja sagledavati samo u njegovu neospornom povijesnom i stilskom kontekstu, tada je teorija avangarde i modernizma dostatan alat za pozicioniranje specifične Kniferove apstrakcije u dijakroniji etabliranih umjetnika, stilskih pravaca i pripadajućih teorijskih uvida.

Međutim, teorija modernizma općenito i modernističkog slikarstva specifično, koliko god bile nužne za razumijevanje povijesne genealogije i stilske morfologije Kniferovih radova, ne mogu samostalno odgovoriti na problem umjetničkog statusa tih radova. To, dakako, nije problem nedostataka teorije modernizma, nego prije povijesti umjetnosti kao discipline koja se umjetničkim djelima ponajprije bavi iz perspektive nužnih uvjeta njihova nastanka. Pripisati nekom umjetničkom djelu trajnu vrijednost zato što je ono u određenim povijesnim okolnostima tu vrijednost steklo u komparativnom kontekstu drugih djela znači otkriti samo jednu njegovu dimenziju, a koja se razotkriva povijesno-komparativnom analizom. Suvremena znanost o slici u stanju je otići mnogo dalje u valorizaciji umjetničkih djela zato što ih ne promatra kao statične povijesne objekte, nego kao predmete što ulaze u nepredvidivu interakciju s mnoštvom događaja, podjednako unutar svijeta umjetnosti, ali i unutar mnogo šireg svijeta slika.

Ključno pitanje koje smo si postavili na početku znanstvenog istraživanja o Juliju Kniferu bilo je u kojoj mjeri ovakav pristup može pridonijeti proširenju spoznaja o njegovoj umjetničkoj vrijednosti na jednoj strani, a koliko pak može modernistička epistemologija, kao logičan početak ove rasprave, pridonijeti proširenju znanja i uvida drugih humanističkih znanosti, napose onih što nisu u užem smislu vezane uz slikovne artefakte. S vremenom je postalo razvidnim – i knjiga što uskoro izlazi iz tiska bi o tome trebala svjedočiti – da je umjetnička vrijednost Kniferova slikarstva upravo u tome što ono obogaćuje znanstvenu epistemologiju različitih humanističkih znanosti kod kojih su slike bile u drugom planu.