Magazin
VIJETNAM, TREĆI PUT:

Ljepota je njihova rana: S damama noći u dnevnom boravku!
Objavljeno 13. svibnja, 2017.
NEKAD SAIGON, DANAS HO ŠI MIN, GRAD JE SLAVNE RATNE PROŠLOSTI I MIRNE SADAŠNJOSTI, A DELTA MEKONGA PRAVO ČUDO PRIRODE...

Vezani članci

REPORTAŽA: VIJETNAMSKI GRADOVI HANOI I NHA TRANG (I.)

Prvo srp i čekić, a potom krokodil s ražnja

Nakon prethodna dva, evo i trećeg nastavka mojih hodočašćenja po dalekom Vijetnamu, zaokruženog pričom za kraj, iako bih o toj čudnoj i čudesnoj zemlji mogao ispisati dvostruko više stranica nego što sam ih do sada “izručio” u ovom miniserijalu.

Dakle, krenimo redom, opet s vlakom, noćnim, u kojem sam se probudio i onako bunovan shvatio da nisam u Slavoniji, nego u Vijetnamu. Valjalo je naime cijelu noć putovati s fizičkom tegobom (od sunca prepečena leđa) od mondenog ljetovališta Nha Trang pa do najvećeg vijetnamskog grada Ho Ši Mina, nazvanog po poznatom komunističkom revolucionaru. I bio sam poput konzervirane sardine jer sjedala brzog cuga nisu bila predviđena za korpulentne strance iz Europe. No, što te ne ubije, to te ojača. Na kolodvoru me dočekala ugodna kišica i brdo neugodnih taksista, pa sam se vožnjom za jedan dolar brzo našao u pravom krevetu hotela s tri zvjezdice u samom srcu starog Saigona. Tako se Ho Ši Min nekad zvao (po rijeci Saigon), dok je bio glavni grad Južnog Vijetnama, koji je nakon povlačenja Amerikanaca došao pod vlast sjevernih komunista.

SVIJET ZABAVE

Valjalo bi smisliti strategiju na licu mjesta, jer HŠM ima puno toga pokazati, a posebice jer je u blizini delta rijeke Mekong, koju ni jedan ozbiljan putnik ne zaobiđe. Ta je riječna luka u gradu osnovana 1862. i u nju mogu pristati brodovi teški 30.000 tona. Grad je to vlažne klime i dviju sezona: kišne od svibnja do listopada te sušne od prosinca do travnja, uz prosječnu temperaturu od 27 stupnjeva Celzijevih, pa ne trebam ni govoriti o nesnosnim vrućinama na koje sam bio potpuno spreman.

Detalje o svakom gradu u svijetu, pa tako i o HŠM-u, možete pročitati u svakoj boljoj enciklopediji i ako mislite da ću u nastavku nabrajati brojke i postotke, prevarili ste se. Pisat ću o onome što je samo moguće doživjeti i proživjeti.

Ho Ši Min kao velika luka istoka putnike privlači svojim prekrasnim zgradama, teatrom, brojnim pagodama i katoličkim crkvama, karuselnom mješavinom sjevernjačke i južnjačke kulture. Pokatkad njegove ulice djeluju bezlično i beskonačno, ali u svakom slučaju zanimljivo. A i ljudi su nekako opušteniji i temperamentniji nego u Hanoiju. Ne trebam ni spominjati da mi je glavno prijevozno sredstvo preživim ulicama grada bio motocikl Ubera. Svaka me vožnja prosječno stajala nekoliko kuna i bile su to najvratolomnije vožnje koje sam doživio (srećom uz policu putnog osiguranja). Svaki je prelazak preko ceste pustolovina za sebe jer motociklisti rijetko staju pješacima.

Noću se grad pretvara u neki novi svijet zabave i na ulice stupaju nove horde ljudi, turisti i mlađe generacije, ali i prostitutke, koje traže svoje mjesto pod crvenim zvijezdama. Ne može se tvrditi da ih je toliko koliko u Tajlandu, jer ipak je riječ o komunističkoj zemlji u kojoj se takva aktivnost strogo kažnjava, ali da ih ima - ima ih, bilo da “rade” na ulici ili pak “harače“ po hotelima za strance.

Početna točka razgledanja Ho Ši Mina bio je ratni muzej u kojem su izloženi američki tenkovi, vojni zrakoplovi, bombe, fotografije i ostala ratna oprema. Strašan je to muzej iz kojeg morate izići potišteni i bar malo razmisliti o zvjerstvima rata i velikoj patnji Vijetnamaca koju su im priuštili Amerikanci sa saveznicima. Znano je kako je rat u Vijetnama završio padom Saigona 1975., a gotovo četrdesetak godina poslije SAD je odlučio raščistiti zagađenje u toj državi koje je nastalo korištenjem otrovnog kemijskog spoja “agent orange”. Otrov je ogolio vijetnamske džungle i desetak godina uništavao šumska skrovišta komunističkih snaga i trovao ih. U muzeju se može vidjeti i giljotina koju su donijeli Francuzi, ali o također okrutnosti vijetnamske strane tu se ništa na može pronaći. Ali se zato može pronaći u pedesetak kilometara udaljenim podzemnim tunelima gradovima Cu Chi, u kojima su se gerilci vješto skrivali. Samo putovanje u Cu Chi izuzetno je jeftino i s ulaznicom stoji dvadesetak američkih dolara, a u nekoliko sati ekskurzije predviđen je i posjet galeriji slika u kojoj stvaraju umjetnici koji su nastradali od bojnih otrova, dok je galerija u vlasništvu države.

U VOĆNOM RAJU

Od rijetkih starih građevina koje su u Ho Ši Minu preživjele dobro se drži velika katolička katedrala Notre-Dame, koju su sagradili Francuzi između 1886. i 1891., a pokraj nje se nalazi čudesni kip Majke Božje. Nekoliko metara dalje je prekrasna zgrada glavne pošte (Poste centrale de Saigon) sagrađene u gotičkom i renesansnom stilu, dok je Vijetnam bio dio Francuske Indokine u kasnom 19. stoljeću. Dizajnirao ju je Alfred Foulhoux, ali je nepravedno pripisana Eiffelu, poznatom tvorcu pariškog tornja. Predsjednička palača također je vrijedna razgledanja, uz ulaznicu od pedesetak kuna. Ispod nje je smješten bunker u kojem je boravio Ho Ši Min za vrijeme rata, centri s opremom za komunikaciju i ratna predsjednička spavaća soba.

Nakon podosta hodanja i mnogo fine hrane koja se može kušati u brojnim restoranima, uzeo sam dan odmora. To često činim kada sam na težim putovanjima koja traže puno više fizičkog napora nego što moje tijelo može izdržati. Uličnu hranu uglavnom ne jedem zbog mogućih bakterija na koje nisu imuni turisti iz neazijskih država, ali to se ne odnosi na voće koje ima koru. A upravo je Vijetnam raj za ljubitelje voća jer se relativno jeftino može uživati u onim vrstama koje dok dođu do polica Konzuma izgube sve moguće arome koje se izgubiti mogu.

Deltu Mekonga objeručke sam dočekao. Bilo je to pravo osvježenje nakon sparnog Saigona oliti Ho Ši Mina. Odlučio sam se za dvodnevni aranžman i pokazalo se da nisam pogriješio. Brodić nas je, rijekom koja znači život, vozio do Ben Trena kako bismo vidjeli nekoliko pitoresknih otočića i posjetili tvornicu slatkiša od kokosa, degustirali ih te produžili do farme pčela i meda. Ne treba ni spomenuti da se “brk omastio” u čaju s medom i vinom od riže, a sve uz zvuke lokalne narodne glazbe koja je za moje uši djelovala prilično agresivno. Ali, možda mi je bio takav dan.

Čamcima smo se se provozali kroz nekoliko kanala Mekonga, žene koje su veslale tražile su posebne napojnice, a nekim su turistima mobiteli padali u vodu!

AZIJI S LJUBAVLJU

Prespavali smo u hotelu s jednom zvjezdicom u gradu Can Tho. U mojoj je grupi bilo 15-ak “pacijenata”, mahom stranaca s putovnicama od Švedske do Indije. Hotel ne moram opisivati, ali doručak moram. Jedno pecivo, jedno jaje i komadić maslaca, uz bezmirisni čaj. Toliko o hotelima s jednom zvjezdicom. Sva sreća pa je u blizini bio restorančić s normalnom hranom.

Nakon ponovnog penjanja u autobus, ubrzo sam opet ugledao veliki Mekong i “ploveću tržnicu” Cai Rang, na kojoj se moglo, za razliku od onih u Tajlandu, kupiti uglavnom svježe voće i povrće. Ananas je bio posebna povlastica, stajao je nekoliko kuna i odlično je pomogao vitaminskoj, ali i duhovnoj obnovi organizma. U danu smo nastavili uživati obilazeći majmunske mostiće te tvornicu tjestenine od riže, a posjetili smo i bazen u kojem se kupalo stotinu krokodila. Iako djeluju mirno, posebno podivljaju kada nanjuše meso. Ubrzo sam otišao da ne postanem plijen, jer mi je željezna mreža djelovala prilično nesigurno.

Sve u svemu, Vijetnam se pokazao izuzetno zanimljivom destinacijom. Ukupno uzevši, kad jednom zavoliš Aziju, uvijek joj se vraćaš. Poseban je to život i posebni doživljaji. I dok sam još kategorizirao sjećanja i razmišljao o ratu, turizmu i hrani, već sam zrakoplovom preko Istanbula putovao prema dobroj, staroj Europi. A onda sam zaspao i imao puno više prostora nego u vijetnamskom minijaturnom vlaku. Razbudila me dosadna kiša, a ispred moskovske zračne luke opet dočekali još dosadniji taksisti. Bar su oni svagdje jednaki!

Piše: Slobodan KADIĆ

DANAK RATA I POBJEDE
Amerikanci, Vijetnamci i komunisti

Francuzi su nakon izgubljene bitke za Dien Bien Phu priznali poraz, no američka vojska nije izgubila, kažu Amerikanci, nego se povukla iz Vijetnama! Drukčije kažu Vijetnamci. Rat je trajao dvadeset godina i najduži je rat u američkoj povijesti. Vijetnamski veterani nisu baš svi nakon poraza završili u zatvorima (kao što je prikazano u nekim američkim filmovima), neki su odmah ili nešto kasnije razmijenjeni ili oslobođeni. A nakon Vijetnamskog rata - u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu i na Filipinima više nije bilo komunizma.

TROPIJADA

Između Hrvatske i Vijetnama trenutno je pet sati razlike, a temperatura se diže i do 38 stupnjeva Celzijevih. Teške su to vrućine za one koji nisu naviknuli na takvu klimu, pa stalno treba piti vodu ili osvježavajuća pića. A dobro dođe i pivo...

ZEMLJA ČUDA

Svašta se tu može vidjeti, od uličnih specijaliteta s nogu i kupnje cipela u prolazu (stare baciš, nove obuješ), igranja djece s iguanama, brijanja na ulici i čupanja dlaka iz ušiju i nosa pa sve do pečenog krokodila s ražnja i zmijinog vina (iz kobre u boci). Vijetnam je prava zemlja čuda.

RATNI TUNELI ZA TURISTE
Puzao sam nekoliko metara, a onda se na prvom izlazu dokopao zraka

Tuneli su sagrađeni krajem 1940-ih i trebali su biti skrovište za oružje. Međutim, pretvoreni su u skrovišta boraca Viet Minha i bili su dugi oko 250 kilometara od kojih je jedan prolazio ispod američke vojne baze. Iskopani su na četiri razine, a samo dragi Bog zna kako su sagrađeni uz sve te zmije i škorpione. U tunelima Cu Chija nalazile su se učionice, kino, kazalište, kuhinje i bolnice, i u njima je osmišljena ofenziva Tet, koja je “okrenula” ratnu taktiku protiv Amerikanaca. Neki su tuneli otvoreni za turiste, pa smo se provlačili uskim hodnicima i nadali se da nećemo naići na neku zaostalu otrovnicu. I sam sam puzao nekoliko metara, a onda jedva dočekao prvi izlaz nakon 15 koraka i udahnuo veliku dozu kisika. U turističke su svrhe tu prikazana i zvjerstva Vijetnamaca prema okupatorima. Riječ je o raznim brutalnim zamkama koje su lomile kosti, probijale noge i zadavale nesnosne boli, pa moram priznati da prikaz takve brutalnosti do tada nisam vidio niti pomislio da postoji. Za uspomenu se tu mogu kupiti sandale kakve su nosili Vijetnamci, napravljene od automobilskih guma, kao i ostali suveniri koji nisu vrijedni spomena.

Možda ste propustili...

TERET BREXITA: KONTRAEFEKT PRIJEVREMENIH PARLAMENTARNIH IZBORA U BRITANIJI

Muke po Theresi