Roman Ivane Šojat “Unterstadt” preveden je na makedonski i u povodu toga bilo je i predstavljanje i otvorenje 20. dana Braće Miladinov. U ulozi predstavljačice ovaj put našla se ugledna jezikoslovka i sveučilišna profesorica Sanda Ham, koja se s autoricom godinama poznaje, a blisko su se upoznale u Vinkovcima 2010., na dodjeli nagrade Ivana i Josipa Kozarca, upravo za “Unterstadt”, kojim je Ivana Šojat tada i došla u središte pozornosti i postala polularna.

- Jedno je popodne bilo dovoljno da sklopimo prijateljstvo, prepoznamo se u istim nacionalnim, kulturnim i etičkim vrijednostima - rekla je prof. Ham.

Prema romanu “Unterstadt” 2012. Zlatko Sviben u HNK-u u Osijeku postavio je predstavu, ovjenčanu iste godine trima nagradama: Nagradom publike za predstavu godine portala Teatar.hr, Nagradom hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u cjelini i Nagradom hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje.

Majka troje djece ima i talijanske i mrvicu crnogorske krvi, preci su joj Ličani i Senjani. Nije propustila našaliti se na svoj račun rekavši: Čuvaj se senjske ruke!

- Nisi Švabica, a pišeš knjigu o hrvatskim Švabama, radnja se od 12. svibnja 1999. odvija unatrag, do samoga početka 20. st. Roman prati četiri naraštaja njemačke (švapske) obitelji kroz tri rata, ali prema ženskoj lozi - istaknula je prof. Ham, spomenuvši i sudbinu svoje obitelji - jedni Hammovi u nacističkom zatvoru u Grazu, drugi u Novoj Gradiški, treći u slavonskim SS trupama i u Valpovačkom logoru.

Autorica Šojat rekla je da je sve u knjizi istina, da je razgovarala s tim ljudma, a da je neposredni povod bila baka njezine prijateljice koja je postala dementna i u demenciji počela govoriti njemački i spominjala logor u Valpovu gdje su partizani deportirali Nijemce poslije rata. Kada je počela istraživati za knjigu, ljudi su joj se sami javljali i govorili svoje životne priče.

Osijek jest samo krinka ispod koje se krije tragična općehrvatska ratna sudbina, posebice sudbina Nijemaca poslije dva svjetska rata, složila se autorica s prof. Ham.

U odlomku o PTSP-u pradjeda Rudolfa prepoznaje se sveopće iskustvo. Možemo sebe prepoznati - svoje iskustvo možemo smjestiti u umjetnikovo i tako postati dijelom općega iskustva i svijesti, napomenula je Sanda Ham, a autorica je to povezala s braniteljima i Domovinskim ratom i sa svojim ratnim iskustvom.

Ivana Šojat smatra da nije dosta materijalno zbrinuti branitelje, nego im treba odati počast i priznanje koje je često izostalo. Smatra da svatko tko je osjetio rat i fijuk granata iznad glave boluje od PTSP-a, blažeg ili težeg, da se kod nje to pokazuje brigom za vlastitu djecu i strahom da bi moglo biti rata, a njezina djeca postati ratnici.

- Znam kakav sam strah ja priredila svojima otišavši u rat i ne želim da se to dogodi meni - kaže Ivana Šojat.

Prof. Ham promociju je potom vratila na osječku dimenziju - jezik, tumačeći da esekerski nije osječki razgovorni jezik u kojem ima germanizama (kao što se obično misli), nego je to poseban dijalekt njemačkoga jezika koji se razvio u Osijeku. Osvrnula se na neopravdanu kritiku da u jeziku Ivane Šojat ima srbizama, tvrdivši da su to “osječanizmi” - šmirgl-papir, furija, hoklica, šporet, šparhet, firangle, ligeštul, kredenc, štamplice, špajza, rajsnegle, fini kostimić, harnadle, hozntregeri, šilt-kapa, špigl, amper, herlich...

Likove u romanu karakterizirala je jezikom, a s tim se složila i publika, smijući se i kimajući glavama, dodajući i njima poznate “osječanizme”.

Adolf (praujak glavne junakinje) u jednom trenu, onom kada se 1941. pridružio Kulturbuntu, prestaje govoriti hrvatski i prešao je posve na njemački - pročitala je prof. Ham citat u kojem Stjepan, Marija, Klara i Kata govore o hrvatskom jeziku i Stjepan kaže da nema hrvatskoga jezika, nego je sada srpskohrvatski. Adolf, koji je nacionalno doista svjestan, svoj jezik smatra dijelom svojega nacionalnoga identiteta (njemački njemačkoga); Stjepan kojemu je nacionalni identitet urušen (jugoslavenskim pritiskom), nema ni osjećaj prema jeziku.

Ivana Šojat, koja kao prevoditeljica poznaje tuđe jezike, u svojem se jeziku ostvaruje i smatra jezik dijelom svojega nacionalnoga identiteta. N.Vekić