Simpatični mladi glumci Slavko Sobin i Lana Blaće gostovali su prošle srijede u valpovačkom Centru kulture M. P. Katančić s predstavom “Bračni (s)provod” Aplauz Teatra. Njihovi Sean i Amy tipičan su mladi par koji živi zajedno – rade, vole se i imaju zajedničke ciljeve u životu. Jedini je problem u tome što se ona želi udati, a on ne vjeruje u instituciju braka... Neposredno prije početka još jedne odlične izvedbe popeli smo se na pozornicu, posjeli Sobina i Blaće na kauč, i izvukli iz njih brojne zanimljivosti, između ostaloga, i što osobno misle o bračnoj zajednici.

Predstavu ste prvi put izveli prije tri godine. Možete li se prisjetiti prvog zajedničkog susreta?

SLAVKO: Lana je jedna od suosnivačica Aplauz Teatra; ona i njezin nevjenčani suprug zvali su me gotovo na neviđeno. Našli smo se kod njih u stanu, a Lana i ja kliknuli smo na prvu. Vrlo smo slični i odmah smo počeli lijepo surađivati, super se slažemo i divno nam je biti zajedno na sceni. Bez obzira na to koliko imamo divnih kolega, rijetko se dogodi da s nekim baš klikneš i da imamo mogućnost mijenjati i prilagođavati neke stvari. Uživamo raditi zajedno.

Kako biste opisali svoj lik?

LANA: Amy je maštalica koja obožava bajke i voli da sve bude romantično, prepuno cvjetića i prema “pravilima službe”. Vjerojatno joj se upravo zbog toga sviđa Sean, jer joj je potpuna suprotnost, dakle, on vraća balans u nekakvu normalu. Amy i Sean se strašno bore jedno protiv drugoga, ali se time zapravo bore i jedno za drugo. Mislim da je to u ovoj predstavi jako važno.

SLAVKO: Sean je njujorški šarmer, kolumnist, faca, vječni dječak koji jednostavno ne vidi smisla u tome da se oženi. Ali jako voli svoju Amy. Oni su zapravo klišeji – ona se zalaže za brak, on protiv, ali u tom klišeju idu baš u ekstreme, gdje onda nastaje humor u situaciji koja ne bi trebala biti komedija.

Imate li kakvih sličnosti sa svojim likom?

LANA: Ja nemam apsolutno nikakve sličnosti, potpuna smo suprotnost.

SLAVKO: Nikada nisam došao u tu situaciju da razmišljam o stvarima poput braka, stoga ne znam kako bih se osjećao da dođem do toga da to želim i da naiđem na neslaganje. Mislim da svi mi imamo i malo od Amy i malo od Seana.

Koji je vaš osobni stav o braku?

SLAVKO: Mislim da je brak u principu nepotreban, osim ako ljudi doista vjeruju u to da će ostati zauvijek zajedno, posebice ako pričamo o tome kao svetom sakramentu. Budući da je danas kraći proces razvoda nego vjenčanja, onda čemu to?

LANA: A i troškovi su tu negdje. Zapravo, ljudima se ne sviđa to što ih strašno mnogo stoji taj papir, a onda poslije toga dolaze samo problemi. Mislim da se u konačnici sve svodi na to volimo li se ili ne, i što sad s tim papirom? Mnogi ljudi govore da im daje nekakvu sigurnost, a prema mome mišljenju to je potpuno lažna sigurnost, jer ako će ostati zajedno, ostat će i bez papira. Zapravo, taj papir samo komplicira cijelu stvar.

SLAVKO: Ne bih se složio s kolegicom da vjenčanje mnogo stoji – više me stoji svako malo nekome davati eure koje nikada neću dobiti nazad. No, ako želiš brak, uđi u njega, obavi to. Ako ne želiš, nemoj. Mislim da nitko ne bi smio biti zakinut za pravo braka kao što se to događa kod nas. Ali ljudi danas malo preolako ulaze u to. Prije je to bio logičan idući korak dok su brakovi doista trajali. A danas... Meni se ne bi dalo baviti cijelim tim procesom planiranja vjenčanja. To je pornografija za žene.

Koja je ciljana publika predstave i ako nije pogledala, zašto će joj se svidjeti?

LANA: Od 7 do 77 godina...

SLAVKO: Ne baš od 7, ima mnogo “j.... ti mater”, ali...

LANA: 17 do 77.

SLAVKO: Nove generacije su napredne – 12 do 77. Ima i starijih. Kako smo napisali u najavi za medije, ovo je predstava za sve one koji jesu ili nisu u braku, razmišljaju o braku, imaju roditelje koji su u braku, ili su bili... Doista svatko može pogledati. Svađe koje njih dvoje vode kao par, to je ono kad jedni drugima manipuliraju onim sitnim uvredama. I svatko je bar jednom u vezi izgovorio te provokacije. Svi se u tome pronađu. Često čujemo da se netko u zadnjem redu nasmijao na nešto što nikom nije duhovito samo zato što je to jednom rekao.

LANA: Ili nije rekao, a mislio je. Imali smo i mladu publiku, dosta je bilo i penzića. Mislim da što su stariji i što više generacija imaju ispod sebe, tim im je duhovitije jer su to više puta prošli – prvo oni sami, pa s djecom, pa s unucima. Super nam je to što si publika na ovoj predstavi da oduška i doista komentira njihove rasprave.

Kakve su reakcije publike i razlikuju li se od grada do grada?

SLAVKO: Imali smo neke predstave gdje bismo završili, a oni cijelo vrijeme nisu reagirali, pa smo se pitali – što je ovo bilo... Valjda ovisi o demografiji publike. Nekad shvate više kao komediju, nekad više kao dramu i katkad do završnog pljeska nismo sigurni je l' nas mrze – i onda reagiraju sjajno. Mislim da to ne ovisi o tome odakle je netko, nego o tome ima li u publici više mladih parova, solo djevojaka, ili je pak više starijih. Svi doživljavaju na svoj način.

LANA: Scenarist iz Amerike koji je pisao tekst došao je na izvedbu predstave i bio je iznenađen što je to kod nas komedija. Kod nas se ljudi doista smiju na ovoj predstavi, dok je u Americi to drama. Njemu nikako nije bilo jasno kako se ljudi smiju na tim mjestima. Dakle, taj tekst ovdje funkcionira potpuno drugačije nego u Americi. Zanimljivo je to što se u Zagrebu publika najmanje involvira s komentarima, što nam onda pomalo nedostaje, da ne kažem da nas obeshrabri.

SLAVKO: Ljudi u manjim mjestima vole nešto dobaciti, kao kad je opatica rekla: “Daj, ošamari ga!”. Naravno da te to malo zabavi, da ti vjetra u leđa.