PODRAVSKI PODGAJCI

Stanovnici i mlade generacije Podravskih Podgajaca, Svetog Đurđa, ali i cjelokupnog donjomiholjačkog kraja, postali su bogatiji za pravu dragocjenost koju je za njih, ali i brojne druge generacije koje tek dolaze priredila ugledna recenzentica i jezikoslovna stručnjakinja rodom iz Podravskih Podgajaca, dr. sc. Marija Znika, autorica “Rječnika podgajačkog govora”.

Vrsna stručnjakinja koja je svoj radni vijek provela na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, desetljećima živjela u hrvatskoj metropoli, ali uvijek osobitom ljubavlju vezana uz svoje rodne Podgajce, njegove ljude, kulturu, govor.

- Podravski su Podgajci kraj uz Dravu koji se odlikuje svojim staroštokavskim govorom kakav se čuje između Virovitice, Našica i Osijeka. Govor je Zagrebu bio predaleko, Osijeku preblizu da bi bio posebno zanimljiv, a nije bio ni na cijeni jer se one koji su govorili zavičajnim govorom smatralo neukima, nepismenima. No, ipak je taj govor bio predmetom istraživanja hrvatskih jezikoslovaca (Bratoljub Klaić, Josip Hamm, Božidar Finka i Antun Šojat), a potaknuo je da ga u novije doba osluškuju i istražuju i drugi, pa i ja - pojašnjava dr. Znika.

S neskrivenim ponosom uvijek rado ističe da je govor svoga kraja usvojila u roditeljskom domu i da mu se, kad god je bilo prilike, vraćala i govorila “po šokački”, a ne “po gospocki”. S hrvatskim se standardnim jezikom upoznavala u osnovnoj školi postupno, no pravi šok za nju uslijedio je kada je s nepunih 14 godina otišla u našičku gimnaziju koju su pohađali uglavnom novoštokavci, znatno upućeniji u hrvatski standardni jezik.

Prisjeća se i kako joj je tada hrvatski jezik s književnošću predavao prof. Stjepan Sekereš, koji ju je i usmjerio da nakon mature krene studirati hrvatski jezik, što je i učinila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je diplomirala studijsku grupu Jugoslavenski jezici i književnosti i njemački jezik te se zaposlila u tadašnjem Institutu za jezik JAZU i pretežno se bavila problematikom hrvatskoga standardnoga jezika: pisala gramatike, rječnike, udžbenike, znanstvene studije i radove, uređivala izdanja, ali radila i na drugim poslovima – prema potrebi.

- Tako sam 70-ih radila i na ispisu građe za Dopune Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika i dolazila u priliku upoznati se i s drugim govorima. Prilika za to bilo je istraživanje hrvatskih govora koje se provodilo u okviru Hrvatskoga dijalektološkoga atlasa. Za taj je atlas trebalo po istom obrascu obraditi govore u više različitih mjesta u Hrvatskoj da bi se moglo usporediti kako se što gdje kaže, s kojim se naglaskom koje riječi izgovaraju, kakve oblike imaju. Tako sam i ja 90-ih za punkt Podravski Podgajci bilježila njegov ekavski izgovor (mleko, dete, pesak), s nekim ikavskim iznimkama (divojka, sikira, di, grijota) te specifičan naglasak toga govora, tzv. akut (čoko~če, miva~čka, čo~rba). Po tom se naglasku kaže da taj govor zvuči kao da se pjeva. Bilježila sam i tzv. prednaglasne dužine (r-aditi, pl-atiti, c-unjati…), koje su u ovom govoru svrhovite, jer njima se razlikuju značenja riječi: faljiti - nedostajati i f-aljiti - hvaliti… Ondje se govori peljati, reklja, teglja, oguljiti, ne govori glas H, nego se ili izostavlja ili zamjenjuje s J, V (odati, kruv, snaja…). Ondje nema skupine ŠT, ŽD, nego se to izgovara kao ŠČ (koščica, ščap, ščuka, ščenje, prišč, rušč…) ili ŽĐ (drožđice). Jest da je to Č nešto malo drukčije od standardnojezičnoga Č, nekako kao srednji glas između Č i Ć , ali ga se za nuždu može bilježiti kao Č, a tako i Đ. Tamo zajedno dolaze i crešnje i tice. Tamo se kaže tavno, guvno, cikniti, klekniti, poljati. Tamo se vozi na koli, loži drvi, sedi na koleni, drži u zubi...”, pojašnjava puna ljubavi o govoru svoga kraja dr. Marija Znika, koju je istraživanje zavičajnoga govora potaknulo da i sama počne pisati ne samo o njemu, nego i da piše na zavičajnomu govoru.

Naglašava i da je veliku ulogu za pisanje na zavičajnomu govoru imao poziv da sudjeluje na znanstvenom skupu Šokačka rič u Vinkovcima gdje svake godine redovito izlaže na zavičajnom podgajačkom govoru. Cilj je skupa pokazati vrijednost tih starinskih govora i dati im dignitet koji zaslužuju, a prije svega istražiti ih i zabilježiti građu koja s vremenom nestaje jer nestaju mnogi tradicionalni poslovi, a s njima i nazivi.

Pišući za potrebe ovog skupa, dr. Znika je radeći Rječnik manje poznatih riječi dobila ideju izrade Rječnika podgajačkoga govora, svjesna da će taj posao potrajati više godina. Prvo je neobjavljene tekstove sabrala u Podgajačkom zvonu 2010., a u međuvremenu je nastavila pisala na svom zavičajnom govoru, dok je naglaske, oblike i značenja riječi provjeravala u Podgajcima sa starijim ženama koje nisu putovale po svijetu, nego su zadržale starinski izgovor i nazive. Tako je, kaže, iz niza objavljenih priloga u Šokačkoj riči i iz Podgajačkog zvona, nastala podloga na kojoj je rastao Rječnik podgajačkoga govora. Riječi su u njemu označene naglascima, popraćene nužnim gramatičkim i stilskim odrednicama te značenjima ili definicijama, a često i primjerima upotrebe. Rječniku je pridodano i nekoliko tekstova na živom podgajačkom govoru, popis obiteljskih nadimaka te opis bitnih obilježja podgajačkoga govora.

- Bez obzira na moguće prigovore o ograničenosti Rječnika (čiji su sufinancijeri bili MZOS i Zaklada HAZU, a izdavač Hrvatska sveučilišna naklada na čelu s Anitom Šikić), jer obuhvaća oko 5300 riječi, smatram da ima znatnu kulturno-povijesnu vrijednost kao dokument vremena o životu na području donje Podravine u drugoj polovini 20. stoljeća i kao dragocjeno vrelo za istraživanje hrvatskih dijalekata i upotpunjavanje slike o hrvatskim krajevima i hrvatskim govorima te kao podloga za moguću zaštitu tih govora kao nematerijalne kulturne baštine jer ti govori, pod utjecajem medija i suvremenih komunikacija, ubrzano nestaju - poručuje s neskrivenim oduševljenjem zavičajnim govorom ova gorljiva zagovornica očuvanja starih govora i narječja.