Magazin
ČUDESNI MJANMAR - DRAGULJ JUGOISTOČNE AZIJE (V.):

Burmanski yaba-daba-du: Bilo kuda, hotela niotkuda!
Objavljeno 6. svibnja, 2017.
DOSADNE, ALI NEIZBJEŽNE PAGODE, ŽIVAHNI MANDALAY HILL, MINGUN BELL I PUNCA...

Vezani članci

REPORTAŽA: ČUDESNI MJANMAR - DRAGULJ JUGOISTOČNE AZIJE (IV.)

Na rubu stresa s busom i vrućom puncom

U petom nastavku priče o Burmi, odnosno putopisnih reportaža iz današnjeg Mjanmara, kako se ta zemlja sada naziva, riječima i slikama našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, pratimo doživljaje s terena gdje smo se u prethodnom “putešestviju” privremeno zaustavili.

Dakle, slijed događaja ide ovako:

- Jezero Inle, poznato i kao Inle Sap, slatkovodno je jezero, drugo po veličini u Burmi, površine 116 km2, smješteno na 880 m n/v. U sušnoj sezoni (kada smo i mi tu) prosječna mu je dubina oko dva metra, s najdubljom točkom od 3,7 metara, dok tijekom kišnog razdoblja razina vode naraste za oko 1,5 metara. Iako jezero nije veliko, ima brojne endemske vrste - 20 vrsta puževa, devet vrsta riba, dakle postoje samo ovdje i nigdje drugdje na svijetu. Jednu od ovih riba naručila je za večeru i Punca, ali zbog njenih već spomenutih tegoba bio sam prisiljen pojesti je i mogu reći da je izvrsna. Punci je smrdila na mulj! Što zna dijete kako riba smrdi po mulju.

MALO UZBRDO, MALO NIZBRDO

Cijelo područje jezera Inle ima uokolo četiri gradića i nekoliko sela s ukupno 70.000 stanovnika. Obilazimo i već spomenute radionice bez plaćanja bilo kakvih ulaznica, budući da smo već u busu platili po 10.000 kyata (osam američkih dolara) za ulazak na područje jezera Inle. Kako oni ovaj novac raspoređuju među sobom nije mi poznato, ali da funkcionira - nema sumnje.

Najzanimljiviji dio ovog izleta bio je obilazak Phaung Daw Oo pagode, točnije odmor u restoranu neposredno nasuprot pagodi, uz pivo i kolu, te promatranje neprestanih dolazaka i odlazaka čamaca s turistima, domaćim ljudima, budističkim redovnicima... U pagodi se nalazi pet likova Bude, 800 godina starih, prekrivenih do neprepoznatljivosti zlatnim listićima. Uz pagodu je smješteno i spremište s Royal Karaweik barge - lađom koja se koristi u vrijeme Karaweik festivala i koja tada pred štovateljima prevozi onih pet likova Bude. Inle Lake je poznat i po plutajućim vrtovima koji se nalaze na popriličnoj površini i na kojima mještani uzgajaju rajčice, krastavce, tikvice..., to je ono što smo mi uspjeli prepoznati!

Navečer, nakon masaže, kaže mi Punca kako je za sutra dogovorila treking po okolici Nyaung Shwea u trajanju od nekih sedam sati (od 9 do 16 h), pri kojemu trebamo prepješačiti nekih 20-ak km. Cijena trekinga - vodič i ručak - 36.000 kyata - nekih 25 dolara! Izvrsno - dobar treking uvijek dobro dođe.

I tako mi ujutro s našim simpa vodičem krećemo ispred tržnice na još jedno, drugačije, upoznavanje prirode i ljudi ovoga kraja. Malo uzbrdo, malo nizbrdo, malo po prašini, malo po asfaltu, pazeći se onih koji sudjeluju u motoprometu. I to je to - cijena dvostruka u odnosu na jučerašnji dan, a ovdje je u organizaciju izleta utrošeno samo nešto malo potplata cipela našeg vodiča. Hajde, bar smo saznali da se i u Burmi uzgaja vinova loza i proizvodi poprilično dobro vino koje smo mogli i degustirati za nekih tri dolara po osobi u vinariji koja je smještena među trsovima nevelikih vinograda - prema mojoj procjeni svega nekoliko hektara, što trsova u rodu, što mladih nasada. Cijena butelja: od 70 do 110 kuna!

Sutra nam je zadnji dan na Inleu. Trebamo nekako utrošiti vrijeme do noćnog busa, a sobu moramo napustiti do 12 sati. Što raditi u nezanimljivom mjestu bez nekih posebnih sadržaja? Punca predlaže da ponovno unajmimo čamac, otplovimo do one pagode i tamo u restoranu uz piće lapinjamo promatrajući zbivanja na vodi naokolo pagode, odigramo poneku igru s mještanima (uglavnom su to vozači čamaca), neku vrstu ručnog biljara - ploča s 1x1 metera, s četiri rupe u kutovima, a prstima ispucavate umjesto kugli kao na pravom biljaru nekakve žetone koji se razlikuju po boji! Ja sam svoju partiju izgubio, dok je Punca izvojevala pobjedu, iako sam mišljenja da su joj kao zaista dobri ljudi i domaćini, kao djevojci besramno pustili da pobijedi, što ona uopće ne želi priznati.

Pred večer odnosimo prtljagu na “kolodvor” našeg prijevoznika, za koji i kada smo ga pronašli na glavnoj ulici Punca nije mogla vjerovati da je to - to! Uglavnom površina cijelog “kolodvora” - ured, čekaonica, dvorište - nešto malo je veća od površine autobusa kojim ćemo se uputiti na naše sljedeće odredište - 330 km prema sjeveru udaljenom Mandalayu, drugom prema veličini gradu u Burmi s 1.300.000 stanovnika. Smješten je nekih 720 km sjeverno od Yangona, na istočnoj obali rijeke Irrawaddy, Mandalayu je gospodarsko središte gornje Burme i centar burmanske kulture koja je pod kontinuiranim utjecajem kineskih useljenika, uglavnom iz pokrajine Yunnan u Kini. Ime je dobio prema Mandalay Hillu.

Kraljevska palača smještena je u središtu grada i nalazi se nedaleko od našeg hotela. Citadela, unutar koje je kraljevska palača, četverokutnog je oblika sa stranicama, možda zbog moje noge, dužim i od Zabranjenog grada u Pekingu, a jedini otvoren ulaz u citadelu je, naravno, na potpuno drugoj strani od one na koju smo izbili. Lijep je to lokalitet - čuva ga vojska, u njega ulazite predajući putovnice vojnicima kod ulaza, ali ozračje nije onako po vojnički - dosta ležerno, uz šalu s vojnicima, započinjemo obilazak. Pomalo smo već umorni od monotonije već viđenog (palača je slična palači u Bagou) pa se upućujemo na vidikovac (Watch Tower) odakle ćemo sagledati kompleks zgrada u cjelini.

SVJETSKA KNJIGA

Ova kraljevska palača slonovima je 1857. premještena u Amarapure (nedaleko Mandalaya) na novu, današnju lokaciju - podnožje Mandalay Hilla - a u cijelosti je sastavljena dvije godine kasnije, što nije bio neki problem budući da je cijela od tikovine. Savezničko bombardiranje tijekom Drugog svjetskog rata Kraljevsku palaču sravnilo je sa zemljom, cijelu citadelu, samo je vidikovac ostao netaknut. Najveći potres u povijesti Burme, 1956. godine, samo je pridonio već učinjenom. No 1990. obnovljen je cijeli kompleks.

Obilazimo i Kuthodaw Pagodu - sagrađenu 1857., po uzoru na Shwezigon Pagodu u Nyaungu (Bagan), okruženu sa 729 uspravnih bijelih stupa, popularno znanih kao “World's largest book” - “Najveća svjetska knjiga”.

Jedan dan odlazimo u selo Mingun - brodicom iz “luke” udaljene 15-ak minuta pješnice od hotela. Krećemo ujutro, karte kupujemo u “luci” - neuređena obala rijeke Iravadi prepuna kamiona, kamioneta, motornih trokolica..., na koje ljudi utovaruju teret s pristiglih drvenih brodica. Sve je kao košnica koja svojim jutarnjim ritmom započinje dan, turisti strani i domaći čekaju svoje brodice koje će ih odvesti do sat vremena plovidbe uzvodno udaljenog sela. Psi, ni ružni ni lijepi, smeće posvuda... Vrlo slikovito i fotogenično, osobito ako ste dobrog raspoloženja - a mi nemamo razloga ne biti - jedino bi sad već manje bolna noga mogla na to utjecati, ali se ovdje nju ništa ne pita.

U selu iznajmljujemo volovsku zapregu - taksi za obilazak znamenitosti sela od kojih je najpoznatija veliko zvono, Mingun Bell - drugo po veličini u svijetu, odmah iza Car-zvona u Kremlju. Listi već viđenih pagoda (“Već mi je pun kufer tih pagoda” - ne može ne reći Punca, naravno ne tim rječima), dodajemo još nekoliko. Već sam rekao da je Mandalay nakon utemeljenja nosio ime Yadanabon - “grad dragulja”, a u tom gradu naš hotel nosi ime “Royal Yadanabon Hotel” (iliti Yaba-daba-du hotel, kako smo ga Punca i ja zvali - jer mu se navečer više nismo mogli sjetiti imena). I tako, jedne večeri, na povratku iz grada iskrcaju nas motociklisti pred hotel i mi krenemo u restoran u kojemu smo večerali večer prije toga - dopao nam se zbog originalnosti o kojoj ću kasnije reći koju riječ. Krenemo u jednom smjeru - restorana nema, u drugom - opet ništa. Punca pamti lokacije onako prema osjećaju, ja opet konkretno - desno od hotela je drugi hotel i nedovršena osmerokatna zgrada. Krenemo tamo - nema ni onog drugog hotela ni nedovršene zgrade - mojih orijentira!

Jebote, pa tko je ovdje lud! Punca kaže da nije ovo naš kvart. Kako nije, pa pogledaj - “Yadanabon Hotel” - jest, lijepo piše! Vadim vizitku hotela - “Royal Yadanabon Hotel” - pa ovaj nema ono “Royal”!

Hoteli sličnog izgleda, gotovo istih imena, zgrade u cijelom Mandalayu izgledaju slično, i još nas mještani iskrcaju “tamo gdje smo tražili”, što više treba za dobru zabunu.

A sad onaj restoran - ni Punca ni ja u takvom restoranu nismo nikad bili, a gotovo sam siguran da ni nećemo, bar ne u ovim našim životima. Restoran ima sve - urednu kuhinju, uredne stolove sa stolnjacima i stolce, čiste podove - ma sve bez zamjerke. Jedino nema fasadu od ulice, a nema fasadu jer je nisu imali gdje staviti. Dvokatna zgrada restorana, naime, nema uopće zid od ulice - namjerno ili ne - ne znam!

Punca ne samo da želi da večeramo u tom restoranu, nego hoće sjediti za stolom na samom rubu dvorane - zida. Ni bilo kakve ograde nema, ima samo pet metara visine do ulice!

- Može, ako nećeš piti pivo - pristajem.

- Kakva je večera bez piva?

- Ista kao i restoran bez vanjskog zida.

Lagao bih kada bih sad napisao da nismo sjeli upravo za stol na samom rubu i da Punca nije pila pivo, ali mogu bar pokušati!

Priredio: Darko JERKOVIĆ
BEIN BRIDGE
Najduži most te vrste u svijetu

Jednog od dana uzimamo taksi i obilazimo tri drevna grada u okolici Mandalaya - Amarapur, Innwa i Sagaing City. Šta reći - pagode, pa opet pagode, pa opet pagode, ali svakako treba spomenuti svjetski poznatu atrakciju u Bein Bridgeu. Most se nalazi u Amarapuru, bivšem glavnom gradu Burme od 1783. do 1857., kada je glavni grad premješten u Mandalay prenošenjem i ponovnim slaganjem Kraljevske palače podno Mandalay Hilla. E, tada nastaje most U Bein! Naime, lokalni čelnik U Bein od tikovih greda preostalih nakon preseljenja Kraljevske palače gradi 1,2 km dug most - najduži most te vrste u svijetu. Najljepše ga je obići u zalazak sunca, prošetati njime, iako u to vrijeme na mostu vlada poprilična gužva. Oni romantičnije nastrojeni posjetitelji iznajmit će čamac i s rijeke fotografirati zaista jedinstven prizor, ali ni Punca ni ja ne pripadamo u tu vrstu turista, pa zalazak dočekujemo u restoranu s izvrsnim pogledom na automobilima pretrpani prostor uz rijeku i most U Bein u neposrednoj blizini!

MUKE S NOGOM
Šepajući pješice po Mandalayu

Kada je 1857. utemeljen kao kraljevski grad, sadašnji Mandalayu zvao se Yadanabon - “grad dragulja”. Mandalay je bio posljednji kraljevski grad (26 godina) kada je cijela Burma pripojena Britanskom carstvu. Ostaje glavni grad Gornje Burme, ali trgovačke i političke aktivnosti sele u Yangon. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1942. do 1945., bio je, kao i cijela Burma, pod okupacijom Japanaca. I tako mi u 4-5 sati ujutro stižemo u ovaj čini nam se vrlo zanimljiv grad, ali s jednom novinom: šepam jer mi je skočni zglob lijeve noge povrijeđen i vrlo ružno otečen. Kako? Na jednoj stanci tijekom vožnje, onako bunovan i trapav (moraš se probuditi i ići popušit' cigaretu!), nesigurna koraka zakoračio sam u prazno na nekim stubama i iskrenuo zglob, od čega je otekao pa ga je ružno gledati, a boli do blage nesvjestice i natrag! Kako je sve u životu relativno (u Osijeku bi to bilo strašno) otišao bih na Traumu, možda dobio gips, morao bih u svakom slučaju mirovati, ali ovdje na putovanju - pa to je super, nisi baš neki Usain Bolt, ali nisi bio Bolt ni prije, možeš se kretati, ne moraš kod liječnika, a ostalo ćemo već nekako... Uglavnom, Punca mi maže nogu nekakvom mašću koju je donijela još iz Etiopije, stavljamo laganu bandažu i u obilazak grada - pješice!

Iznajmljujemo volovsku zapregu - taksi za obilazak znamenitosti sela, od kojih je najpoznatija veliko zvono, Mingun Bell, drugo po veličini u svijetu...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana