Magazin
STJEPAN RIBIĆ:

Nakon Rima uvijek Osijek - Svaki korak je naknada, molitva za bližnje!
Objavljeno 6. svibnja, 2017.

Bilo je ljeto 2000. godine. Rim je bio sav u znaku Jubileja 2000. Na mnogo mjesta u gradu bio je logo: “Isus Krist jučer, danas i uvijek”. Bio je to dvomilenijski jubilej Crkve i Godine mladih, koje je pokrenuo papa mladih Ivana Pavao II.

I dok se dojmovi sa Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, održanog 30. travnja, pomalo sređuju, prigoda je podsjetiti na još jednu veliku manifestaciju s mladima u prvom planu. Iako se radi o događaju otprije 17 godina, takva se iskustva ne zaboravljaju, iz njih se uvijek može nešto naučiti, posebice ako nas na to, kao i na sve ostalo što ima veze s hodočašćenjem u Rim, u Vatikan, susretima s papama, podsjeća jedan naš Slavonac.

I tako, krenimo redom, od spomenute godine Jubileja. Sa svih strana svijeta u Rim je u povodu toga došlo 2.000.000 mladih vjernika, koji su sa “svojim papom” željeli proslaviti taj jedinstveni događaj. Među nepreglednim mnoštvom vjernika sa svih kontinenata raspršenih po rimskim trgovima, avenijama, parkovima, bilo je i mladih Osječana koji su putovali u organizaciji isusovaca iz Osijeka. U jednom od autobusa vođa puta je bio o. Božidar Nagy, vrstan poznavatelj Rima, koji je neko vrijeme bio i hrvatski urednik Radio Vatikana. Hodočašće je trajalo dva tjedna i bilo primjereno potrebama mladih ljudi - cijenom pristupačno, smještajem skromno - u obiteljima, sportskim dvoranama, sjemeništima, samostanima...

DANI U VATIKANU

Odaziv je i u Hrvatskoj bio izvrstan. Iz Zagreba je krenula kolona autobusa, a cilj je bio Rim i središnja proslava Jubilejske godine, uz usputno stajanje u znamenitim mjestima, i završetak svečanom misom koju je, planirano, slavio Ivan Pavao II., na prostranoj livadi - Tor Vergata - koja može primiti i više od milijun hodočasnika. Na završnoj misi, sa svetim Ocem bilo je dva milijuna mladića i djevojaka katolika. Bio je to spektar boja, kultura i raspjevane mladosti Isusu Kristu u čast!

Prvo stajalište s prenoćištem za Hrvate koje je vodio o. Božidar Nagy, bilo je u Italiji, u Aquileji, gdje su nas dočekali mladi volonteri spremni pomoći svakome u svakoj potrebi. Iznenadili smo se kad smo ugledali tko nas je dočekao, posebice kad je kao pravi domaćin hodočasnicima iz raznih europskih zemalja govorio na engleskom, njemačkom, dakako i na hrvatskom jeziku, a s domaćinima je razgovarao na talijanskom.

Nekoliko hodočasnika iz Osijeka koji su mladića poznavali, pogotovo njegovi prijatelji iz djetinjstva u Valpovu - njegov angažman, sigurnost kojom je zračio i poznavanje stranih jezika, vrlo su iznenadili. Sve što se potom tijekom sljedeća dva tjedna, a pogotovo tijekom kasnijih godina dogodilo u Crkvi, ali i u životu Stjepana Ribića, jer o tom je čovjeku riječ, tada mladića koji nas je dočekao u Aquilei - doživjeli smo kao čudo Duha Svetoga.

Upravo je Susret mladih hrvatskih katolika u Vukovaru krajem proteklog travnja bio povod da sa Stjepanom Ribićem, danas predsjednikom uprave Regionalne razvojne agencija Slavonije i Baranje u Osijeku, doktorom znanosti, oženjenim, ocem troje djece, razgovaramo ne samo o Jubileju nego i svim drugim trenutcima iz njegovog vjerničkog i hodočasničkog života.

Premda pape sv. Ivan Pavla II. već dugo nema među nama, poklik “Papa, mi te volimo!“, kao da i dalje odzvanja među mladima diljem svijeta, pa tako i u životu Stjepana Ribića. Evo što nam je Ribić ispričao:

Stjepane, kako je došlo do toga da ste baš Vi dočekali mlade vjernike iz Hrvatske i zemalja srednje Europe, u Aquileji, i da ste se pridružili jednoj grupi koja je imala najteži zadatak - svaki dan pješice prelaziti tridesetak i više kilometara? Što ste tada radili u Rimu? Kako ste dospjeli tamo?

- Mnogo je to pitanja. Dakle, pokušajmo krenuti od početka. Od 1998. živio sam i studirao u Rimu na Papinskom Sveučilištu Gregorijana. Te godine su i počele pripreme za veliki Jubilej 2000. Kako sam bio član Euharistijskog pokreta mladih bio sam uključen u organizaciju samoga Jubileja. Naše hodočašće prema Rimu počelo je iz Aquileje, sjevernog dijela Italije, koja je 700 km udaljena od Rima. Tada sam imao 21 godinu, bio sam mlad, želio sam izabrati najteži dio puta kako bi se sjetio svih onih hodočasnika koji su stoljećima pješačili i hodočastili na sveta mjesta Rima. Svaki korak mi je bio jedna naknada, molitva za moje bližnje...

Podsjetimo se jednog detalja. Trećeg, četvrtog dana mladi hodočasnici autobusima su došli u Veneciju i uz pomoć vodiča pješačili po uličicama i mostovima. Bili su već mrtvi umorni, sjedili su ili na pločnicima ili ispred kafića - sa sladoledom ili sa šalicom kave, kad se čulo kako iz jedne sporedne ulice na Trg sv. Marka netko dolazi i pjeva (na engleskom): “Raj je predivno mjesto”. Bio je to naš Slavonac Stjepan Ribić.

UPORNOST SE ISPLATILA

Na leđima ste nosili naprtnjaču, no djelovali ste svježe, iako je iza vas bilo 30-ak km pješačenja. Sjećate li se tog detalja? Koliko ste susreta sv. Ivana Pavla II. s mladima organizirali?

- Da, sjećam se toga, kao i mnogo drugih događaja s tog hodočašća. Bilo je naporno, ali bili smo uistinu ispunjeni Duhom Svetim i sva težina puta kod nas nije izazvala tugu nego veselje, jer smo znali gdje i zašto idemo. Znali smo koji nam je cilj. Ustajali bismo s ranim jutarnjim zrakama i odmah krenuli na put prije negoli sunce jako zagrije. Oko podneva bismo zastajali s pješačenjem, ručali i potom malo odmorili, pa oko 16 sati nastavljali pješačiti sve do sumraka. Ja nisam bio ogranizator toga događaja, bio sam samo jedan mali kotačić tog velikog organizacijskog stroja.

U Ribićevoj biografiji je i podatak da je doktorirao na Papinskom sveučilištu, a u nedavnom razgovoru za Glas Slavonije kazao je da sa svojom doktorskom diplomom može birati sveučilište na kojem poželi raditi. No ipak je izabrao Osijek. Pitamo ga dalje:

Tko je plaćao studij, i kako je dječak, koji je bez oca ostao u 12. godini, došao do doktorske titule na prestižnom Papinom sveučilištu?

- Zahvaljujući p. Božidaru Nagyu D.I., imao sam tu milost i priliku otići u Rim u naš Dom za hrvatske hodočasnike Dr. Ivan Merz, gdje sam ispočetka radio i pomagao brojnim hodočasnicima koji su dolazili u Rim. Na paterov nagovor upisao sam filozofiju na Gregorijani, koja mi se svidjela, pa sam uspješno diplomirao, magistrirao i specijalizirao sistematsku filozofiju. Potom sam upisao doktorat na Papinskom Sveučilištu Urbaniana, gdje sam doktorirao na temu “Vjera i razum u životu i mislima Ivana Merza”. Kako sam izgubio oca s 12 godina, a mama, sada pokojna, tada je bila u invalidskoj mirovini, nisam mogao očekivati financijsku pomoć od nje. Zato sam usporedo sa studijem i dodatno radio, i to u Domu, kako bih mogao otplaćivati stan i hranu. Radio sam i kao turistički vodič u Rimu za grupe koje bi dolazile u posjet, radio sam i na fakultetu, tako da sam bio oslobođen od plaćanja školarine, a ponekad sam radio i kao prevoditelj mojim dragim prijateljima Janjevcima. Svima zahvaljujem na pomoći, jer bez njih ne bih uspio.

Ribić često ističe da ovdje, u svojoj domovini, želi ostati živjeti s obitelji. Osobno se sjećam njegovog vjenčanja po jednom detalju: jednog ljetnog ponedjeljka na zadnjoj stranici jednih naših novina bila je fotografija tek vjenčanih mladenaca ispred glavnog oltara u osječkoj (danas) konkatedrali, okruženih devetoricom svećenika.

Otkud devetorica svećenika na jednom vjenčanju mladića i djevojke?

- To su sve naši dragi prijatelji, isusovci, fratri, diocezanci, jedan je bio iz Amerike, jedan iz Mađarske, jedan iz Italije, jedan iz Njemačke, dok su drugi bili iz Bosne i Hercegovine i dakako Hrvatske. Bilo mi je žao što neki nisu uspjeli doći, ali su bili s nama u mislima i molitvama. S njima smo i dandanas u dobrim odnosima, u kontaktu, čujemo se, popričamo...

Vjenčanje Stjepana Ribića bilo je iznimno i prema tome što je njegova supruga Talijanka, koja je odlučila doći i živjeti u Hrvatskoj. Umjesto čarobnog Rima i Italije izabrali su Osijek, pa ovdje zadnjih 12 godina žive i rade. I niti ne razmišljaju da odu iz Osijeka, iz Slavonije...

Piše: Ana  PENIĆ

LJUBAV POD VULKANOM
Susret pokraj papinog ljetnikovca

Kad je o Stjepanu i Leonidi riječ, mnogi još uvijek znaju pitati kako je “ova djevojka izabrala baš ovog mladića”? Ili kako je “ovaj mladić izabrao baš ovu djevojku”? O tome Stjepan kazuje: “Upoznali smo se na obroncima ugašenog vulkana, pokraj papinog ljetnikovca. Bio je to jedan internacionalni kongres mladih katoličkih organizacija iz cijeloga svijeta. Čim smo se ugledali ljubav se dogodila i još traje”. Nedavno smo Stjepana vidjeli s djetešcem u naručju, a dvoje djece već su im u osnovnoj školi. Dakle, stigla je i prinova: “Anna je novi član naše obitelji. Presretni smo i zahvalni na njoj, svi uživamo i svi smo presretni, pogotovo jer s obzirom na to da imamo više od 40 godina mislili smo da nećemo više imati djece, ali, evo, Anna je stigla i dodatno obogatila našu obitelji”, s osmijehom će Stjepan. Pitamo ga znaju li djeca oba jezika svojih roditelja: “Da, i Luka i Sara pričaju talijanski kao i hrvatski, a u školi, kao i svi drugi, uče engleski i njemački jezik”. Na pitanje kakav im je stav o katoličkom braku, koji mnogi vaši vršnjaci, pa čak i neki teolozi drže “rigoroznim” i “srednjovjekovnim”, Stjepan odgovara: “Oboje podržavamo stav Katoličke Crkve o bračnom moralu i nastojimo našu djecu odgojiti u istome duhu”.

ITALIJA I HRVATSKA
Svoji na svome, i tamo i ovdje

Kako odgajati djecu, gdje više vole biti, u Hrvatskoj ili u Italiji, i to smo pitali Stjepana, a on nam je odgovorio: “Nedavno smo se vratili iz Italije gdje smo bili za uskrsne blagdane. I djeca i mi roditelji, volimo i Italiju i Hrvatsku, ali ipak odlučujem živjeti ovdje i upijati hrvatsku kulturu”. Za Stjepana i njegovu obitelj nema dvojbe da djecu treba odgajati u kršćanskome, katoličkome duhu, ostvarivati radost, mir, ljubav, suradnju, kreativnost, jer sve to nikoga ne osiromašuje, a sve obogaćuje. Na kraju razgovora Stjepan nam se pohvalio kako mu je jedan od najdražih biblijskih stihova psalam 139., dok je Leonidi najdraže prvo znamenje, Svadba u Kani Galilejskoj.

Bio sam mlad i izabrao najteži dio puta kako bi se sjetio svih onih hodočasnika koji su stoljećima pješačili i hodočastili na sveta mjesta Rima...

Premda pape sv. Ivan Pavla II. već dugo nema među nama, poklik “Papa, mi te volimo!“, kao da i dalje odzvanja u životu Stjepana Ribića...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike