Glumac mora znati svoj tekst. To je jasno kao dan. Nakon što se uigraju, znaju otprilike i tekstove većine svojih kolega u predstavi. No da moraju znati sav tekst cijele predstave, to baš nije uobičajeno. Ali je moguće. Upravo s tim su se Aleksandar Bogdanović i Vladimir Tintor suočili u najnovijem repertoarnom naslovu domicilnoga im HNK, u Osijeku - “Zoološkoj priči” Edwarda Albeeja, čiju režiju potpisuje njihov kolega iz ansambla i ravnatelj Drame, Miroslav Čabraja.

Nesvakidašnja vas je glumačka sudba zadesila?

BOGDANOVIĆ: Prvi put se obojica suočavamo s tim da obojica znamo obje uloge. Ogromna je to prednost, super iskustvo i mislim da sam puno napredovao, otišao korak dalje.

Znači li to da, kad se jedan od vas dvojice razboli, drugi može sam odigrati predstavu?

TINTOR: Mislim da bi to bilo neizvedivo, no u svakom je slučaju zanimljivo jer ni jedan od nas nije dosad predstavu radio na ovakav način, htjeli smo vidjeti predstavu iz oba kuta, a i kad jedan zapne, drugi ga bez problema može izvući. To je mali glumački trik, a i mogli smo dublje, studioznije ući u komad, jer ga gledamo s dvije suprotne strane.

Jesu li se interpretacije mijenjale pod međusobnim utjecajem?

TINTOR: Definitivno, ja sam i na probe počeo dolaziti u trenirci kao Aco! Šalim se, no gledali smo snimke i ulomke drugih izvedbi, zamka je ovoga teksta što glumci rade ekstreme pa Peter, koji je iz višeg srednjeg sloga, bude prefin i uštogljen, a Jerry bude skitnica, klošar, luđak s tikovima. Mislim da je istina negdje između i da Jerry može biti mudriji, razboritiji i iskusniji od onoga koji živi pod staklenim zvonom. Neovisn o prvom dojmu i naizgled sređenom životu s obitelji, papigicama, mačkama, i Peter je čovjek s problemima, možda uopće nije sretan. Možda smo uspjeli izjednačiti ih i izbjeći tu zamku ekstrema.

BOGDANOVIĆ: Naravno, čim je Vladimir imao neka bolja rješenja, odmah sam ga sljedećeg dana pokrao! To se radi nesvjesno. Nakon godina iskustva, kada pogodite zanatski glavne stvari, ne razmišljate mnogo o tom, to samo teče. Ono što odvaja glumu od čitanja teksta povremeno je isključivanje. Nas se dvojica toliko kužimo i toliko smo puta sve to prošli da predstava sama teče. Ako smo karakterima pogodili i ako nismo napravili ekstreme, tj. tipove, mislim da je sukob koji se događa u predstavi, psihički i emotivno pokriven i da je priča ono što bi trebalo privući publiku. Strahujući da nećemo uspjeti zapamtiti tekst, htjeli smo štrihati, no kada uđete u tekst, shvatite da ne možete mnogo izbaciti. Uz suigru i naš napredak kroz rad na dvije uloge, mislim da je velika vrijednost sam tekst i šteta ga je ne igrati.

Treći krak trokuta redatelj je Miroslav Čabraja. Kako vas je pročitao, vodio?

BOGDANOVIĆ: S obzirom na to da je Miro po cijele dane u kazalištu, na probe je dolazio koliko je mogao, na početku smo se sva trojica dogovorila oko nekih likovnih stvari. Na probama je zapisivao ono što smo mi propustili pa bi nam to poslije rekao i na sljedećoj bismo probi mi to primijenili.

TINTOR: Likovi su dosta jasno napisani i u tom je trokutu važno što je to glumačka predstava. U ovakvom tipu predstava dobro je da se režija ne vidi. Ima glavu i rep, redateljsku nit koja vodi, ali ovako duboko intiman tekst može funkcionirati iz glumačkih bića. Tekst je takav da gledatelji ne bi trebali imati dojam da gledaju predstavu, nego da nazoče nekom događaju. Iskustvo je tada bolje i time smo se mi vodili da ne idemo u krivo. Predstava je iskrena.

Jeste li zadovoljni glumačkom podjelom i tko vam je partner na sceni? Suprotni ste po mnogo čemu.

TINTOR: Kada bismo bili previše slični, ne bi bilo sukoba, a sukob je temelj drame. Likovi su različiti, a imaju zajedničku nit i dobro je da smo različiti.

BOGDANOVIĆ: Godinama vodim dnevnik rada pa znam da je naša prva proba za ovu predstavu bila 11. veljače 2014. To ne znači da ju radimo otada, nego da smo ju osvijestili tada. Plan je bio predstava za nas, no naš je ansambl malen i uz frenkvenciju izvedbi teško je bilo stići. Iako smo svi kao obitelj, jer provodimo mnogo vremena zajedno, nas smo se dvojica iskristalizirala i tekst je pronašao nas.

TINTOR: Htjeli smo si dati malo oduška izvan uobičajenog repertoara koji igramo. Mnogim tekstovima i ulogama glumac nije zadovoljan jer misli da može više istražiti sam sebe. Nama je ovaj tekst došao kao mali elektrošok. U godinama naše glumačke zrelosti nedostajao nam je izazov. Bio nam je ovo pravi studijski rad. Pronalazili smo rješenja iz sebe, iz svog cijelog životnog i glumačkog iskustva. Vratilo nas je na početak.

Pomislite li ponekad da je onaj drugi bolji Peter ili bolji Jerry?

BOGDANOVIĆ: Da ste nas to pitali prije deset godina, odgovor bi bio DA. Danas ja mogu Vladimiru prepustiti da igra sve, ja mogu biti i klupa. Mi smo iznjedrili dvije posve različite uloge. Za glumca je zdravije igrati uloge koje nisu u njegovu habitusu, a takve u zadatke u repertoarskim kazalištima ne dobivate. U velikim ansamblima, s 50 glumaca, neki su tipizirani pa odlaze na alternativne scene tražiti druge prilike ne bi li napredovali.

TINTOR: Ako radi 'pošteno', glumac svaki lik mora početi iz sebe. Naše interpretacije istog lika su različite, ali igramo isti sukob, iste poante. Kada npr. ja igram Jerryja i gledam Acu kako igra Petera, mogu iskoristiti nešto čega se ja nisam sjetio. Publici bi trebalo biti zanimljivo pogledati obje predstave.