Gotovo je! Nakon 11 godina srušen je najjači imperij u europskim nogometnim prvenstvima. Dinamo ove godine neće biti prvak nakon apsolutne dominacije, koja je trajala duže od jednog desetljeća.

U tom razdoblju Zdravko Mamić postao je apsolutni vladar hrvatskog nogometa, uspostavio je strahovladu koja se osjetila i ovog proljeća, na čijem su početku suci davali jak vjetar u leđa Dinamu u lovu na odbjeglu Rijeku. No Riječani su bili pravi. Izdržali su taj pritisak i u posljednjih šest kola sezone ulaze s ogromnih osam bodova prednosti pred Dinamom. Ne, neće to ispustiti, jer su jednostavno - pravi.

Bez obzira na to što se “trener svih trenera” Ćiro Blažević nekidan prosuo i rekao kako Rijeka nema šampionski gard. Bubnu Ćiro i ostade živ, kao i prije 30-ak godina, kada je rekao kako će pojesti trenersku diplomu ako Robert Prosinečki postane veliki igrač. Ćiro k'o Ćiro, samo neka se priča. Bila bi velika sportska nepravda da se Rijeci uzelo ono što je zaslužila. Nisu je uspjeli zaustaviti ni Dinamo ni svi njegovi aparatčiki. Mogu lajati na mjesec, ali to je jedina istina. Istina koja je hrvatski nogomet dovela na rub propasti. Ne zato što je Dinamo vladao tolike godine, nego zbog načina na koji je to činio. Nije dao nikome blizu ni kad bi se malo pokliznuo. Trebalo je proći 11 godina da se pojavi momčad koja je spremna izazvati imperij i uzvratiti mu udarac. I pogledajte kako je Rijeka to napravila - nije smjela doživjeti ni jedan poraz! Jedini je klub u europskim ligama s takvim učinkom. Tako je to kada skidate “diktatora”. Na kraju je Dinamo sam sebi presudio dvama uzastopnim porazima, što mu se nije dogodilo, valjda, u posljednjih 11 godina. Sudbina je htjela da “modri” padnu na koljena na istom mjestu gdje je počela era njihove nedodirljivosti - u Koprvnici. Sredinom ožujka 2005. Slaven Belupo je pobijedio Dinamo sa 3:1 i poslao ga u Ligu za ostanak ili, kako su je u Maksimiru tada posprdno nazivali, “Ligu za bedaka”. Zdravko Mamić je ljut kao ris tada izrekao proročanstvo: “Sljedećih deset godina Dinamo će biti prvak Hrvatske.” Čak je i promašio, jer je hegemonija trajala i duže, ali sad joj je došao kraj. To je svakako dobra vijest za HNL, jer Rijeka će biti tek četvrti prvak u njegovoj povijesti. Jednom je to uspjelo Zagrebu, 2002., a ostale su titule međusobno podijelili Dinamo i Hajduk.

Dobro, ne treba praviti ražanj dok je zec u šumi, jer do kraja se ima još igrati, ali zbilja bi se moralo dogoditi nešto nevjerojatno da Rijeka ne podigne pehar namijenjen prvaku Hrvatske. Čak ne toliko zbog sebe koliko zbog situacije koja sad vlada u Maksimiru. Tamo je moral ispod nule, ali nemojte misliti da će se predati. Teško se oprostiti od života na vrhu. Ipak, ovo je velika prilika za HNL. Prilika za vraćanje ugleda i povjerenja. Dinamo više neće moći harati ako iza sebe ne bude imao “crne jatake”. Rijeka je vrlo jaka, na Hajduk se uvijek mora računati, a u velikom je uzletu i Osijek. Hrvatska opet ima “veliku četvorku” u pravom smislu riječi, ali ima stabline Slaven Belupo i Istru 1961, pa donekle i Inter, te osporavanu Lokomotivu. To s Lokomotivom konačno bi se trebalo raščistiti, ali to nije pravna, nego čisto moralna stvar. Takav HNL definitivno ima perspektivu. HNS će u tome odigrati jako važnu ulogu. Može li se osloboditi snažnog utjecaja Zdravka Mamića i njegova kadra? Jesu li u stanju donijeti odluke koje će ići u prilog povećanja zanimanja za HNL. Prije svega ukidanje svih restriktivnih uredbi kada je u pitanju kupnja ulaznica. HNS konačno mora prestati tjerati ljude s tribina, bez obzira na to prosvjeduju li oni protiv njih ili su za njih. Taj rat više nema smisla jer kolateralna žrtva u njemu su klubovi i liga općenito. Jedan je imperij doživio konačni udarac i mogu se samo nadati kako se nešto slično u našem nogometu više neće ponoviti. Bar ne na taj način. Ovo je prilika za uređenje odnosa u HNL-u. Prilika koju se, ako je nekome stalo do domaće lige, ne smije propustiti.

Piše: Dalibor KELER