Magazin
BESKUĆNIŠTVO U HRVATSKOJ (II.)

Lora Vidović: Treba nam nacionalna strategija o beskućništvu
Objavljeno 29. travnja, 2017.
O ZAKONSKOJ REGULATIVI, NADLEŽNOSTI OPĆINA I GRADOVA, POMOĆI IZ EUROPSKIH FONDOVA, UDRUGAMA...

Izuzetno mi je drago što čitateljima dajete više informacija kako o samim beskućnicima, tako i o preprekama koje otežavaju njihovo ponovno uključivanje u društvo.

- To je najbolji put prema suzbijanju predrasuda, a one su o beskućnicima široko raširene pa tako svaka četvrta osoba smatra da je većina njih sama kriva za svoju situaciju i da posao nemaju jer ne žele raditi, što je pokazalo naše posljednje istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji, koje je uključivalo i ostale ranjive skupine, a rezultate ćemo uskoro i objaviti.

- Sve donedavno nije postojao gotovo nikakav pregled ključnih informacija o beskućništvu u našoj zemlji, a onda je prošle godine dragocjene podatke dalo prvo sveobuhvatno znanstveno istraživanje o tom problemu “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj”. Zahvaljujući njemu znamo da su najučestaliji razlozi beskućništva gubitak posla, narušeno zdravlje, nedovoljna pomoć društva u teškim situacijama i loši obiteljski odnosi. Najčešće su to muškarci, većina ih ima djecu i u prosjeku 14 godina radnog staža. Upravo ovaj posljednji podatak govori kako je riječ o osobama koje su očito velik dio svog života živjele daleko od stvarnosti u kojoj se sada nalaze - bile su nečiji kućni prijatelji, susjedi, kolege, sve do preokreta koji ih je doveo do života na ulici.

- Beskućnici u Hrvatskoj su i žene i branitelji i mladi koji su odrastali bez roditelja - tako govore podatci i iskustva onih koji se o njima brinu - prihvatilišta i prenoćišta, odnosno humanitarne i vjerske organizacije, poput Caritasa, Hrvatskog Crvenog križa. Oni su značajan oslonac nadležnim tijelima u skrbi za ove osobe, koju nadopunjuju i organiziranjem prehrane u pučkim kuhinjama.

- Doista puno problema mogu istaknuti kad govorimo o sustavu skrbi za beskućnike. Prije svega, nema službenih podatka koliko ih uopće ima u Hrvatskoj, a bez toga teško da se mogu osmisliti djelotvorne mjere socijalne politike. Znamo da su kapaciteti prihvatilišta i prenoćišta gotovo popunjeni i da je u njima na kraju 2015. bilo smješteno nešto manje od 400 beskućnika, ali teško je vjerovati da ta brojka daje sliku stvarnog stanja. Organizacije civilnog društva upozoravaju da ih je bar još toliko koji žive u parkovima, na kolodvorima ili na ulici.

- Pitanje je i što s osobama koje ipak stanuju unutar četiri zida, ali u potpuno neadekvatnim uvjetima - bez prozora, dijela krova, kupaonice, struje, vode, u kući zemljanog poda. Prema tzv. ETHOS klasifikaciji i oni su beskućnici pa bi tu definiciju trebala i RH preuzeti, ugraditi u Zakon o socijalnoj skrbi, a prema informacijama kojima raspolažem, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za to ima sluha.

- Znamo i da je prošle godine, zbog raspuštanja Sabora i izvanrednih parlamentarnih izbora, na svojevrsnoj pauzi bio razvoj javnih politika - donošenje i izmjene zakona, pripreme i usvajanje strateških dokumenata, koji bi trebali biti okvir rješavanja ključnih problema. Među onima koje je potrebno izraditi je i Nacionalna strategija o beskućništvu, kao i Protokol o postupanju s beskućnicima. Bez tih dokumenata nadležna tijela i ostali dionici ne znaju što je čija zadaća i obveza i nije definiran način na koji bi trebali surađivati. To se u praksi vidi i njihovu koordinaciju potrebno je unaprijediti, a ona, nažalost, nije manjkava samo u ovoj tematici.

- Nadalje, ne poštuju svi svoje zakonske obveze pa, iako su svi veliki gradovi i gradovi sjedišta županija obavezni otvoriti prihvatilište/prenoćište, mnogi to nisu učinili, zbog čega ih danas imamo tek 15 u cijeloj zemlji. Ako govorimo detaljnije o problemima, mogu istaknuti nejasnu razliku koja se radi između beskućnika u prenoćištima i u prihvatilištima, pri čemu prvi imaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, dok drugi nemaju, što je potrebno što prije ujednačiti.

- Ipak, ne mogu reći da pomaka posljednjih godina nije bilo i da naše preporuke nisu naišle na plodno tlo. Primjer je uvrštavanje beskućnika u mjere aktivne politike zapošljavanja, kao jedne od posebno ranjivih skupina. No, ti pomaci su minimalni i nedovoljni. Doista zabrinjava što, iako na sve probleme koje sam navela već više godina upozoravamo Hrvatski sabor i sva nadležna tijela, kroz izvješća pučke pravobraniteljice, oni i dalje ostaju neriješeni. Nadam se da će se to uskoro promijeniti, a službeni podatci o stvarnom broju beskućnika i priprema nacionalne strategije bili bi dobar početak koji bih svakako pozdravila.(D.J.)

Mr. sc. Lora Vidović, pučka pravobraniteljica

MARJANA SKOKO, DOPREDSJEDNICA CESPOS-A: ISTRAŽIVANJE BESKUĆNIŠTVA U GRADU OSIJEKU I OSJEČKO-BARANJSKOJ ŽUPANIJI

Kapaciteta premalo, beskućnika sve više

 

Centar za ekonomska i socijalna prava Osijek - CESPOS osnovan je 2012. radi promicanja, razvitka i unaprjeđivanja ekonomskih i socijalnih prava čovjeka, poput prava na socijalnu sigurnost, poštenu naknadu za rad, odgovarajući standard života i zdravlja te dostupnost obrazovanja, što je sastavni dio sustava ljudskih prava.

Osnovna misao koja nas pokreće je da se “ideal slobodnog ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, može postići samo ako se stvore uvjeti koji omogućavaju svakome da uživa svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava, i svoja građanska i politička prava.”(Rezolucija Opće skupštine UN-a 2200A XXI).

Do sada smo proveli dva projekta o beskućništvu u OBŽ-u - “Zagovaranje prava beskućnika i razvijanje empatije u društvu” te “Zajedno za izradu prve lokalne strategije o beskućništvu”, a trenutno provodimo novi projekt pod nazivom “Predstavljanje modela Housing First - ili Stanovanje prvo, u Osječko-baranjskoj županiji” sufinanciran od strane OBŽ-a te smo u potrazi za dodatnim izvorima financiranja. Sva tri projekta možemo svesti pod isti nazivnik, a to su beskućnici.

Beskućništvo je u Hrvatskoj u velikoj većini uređeno Zakonom o socijalnoj skrbi, čime se svrstavaju u marginaliziranu skupinu čija prava i obveze često proizlaze iz sustava socijalne skrbi. Beskućnik je po Zakonu o socijalnoj skrbi, u čl. 4. st. 13... osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja. CESPOS i mnoge druge organizacije civilnog društva te sami beskućnici zagovaraju donošenje posebnog zakona kako bi se na jednom mjestu uredile sve pravne nejasnoće i ponudila rješenja.

PRAVA BESKUĆNIKA

Dosadašnja su rješenja razvrstana u nekoliko postojećih zakona (npr. Zakon o osobnoj iskaznici), kao i u mnogim pravilnicima, koji su često specifični za jedan grad, određenu lokalnu zajednicu te izazivaju pravnu konfuziju. Postojeći Zakon o socijalnoj skrbi sveo je beskućnike na korisnike jednokratne novčane pomoći, privremeni smještaj... te ne rješava pravnu problematiku beskućnika. Prema nekim procjenama, u Republici Hrvatskoj je oko 10.000 beskućnika. Točna brojka beskućnika se ne zna, a ona varira ovisno o tumačenju same definicije koju smo naveli kao polaznu osnovu za raspravu o broju beskućnika. Definicija beskućnika u navedenom zakonu je dosta restriktivnog značenja, osobito ako uzmemo u obzir potencijalne beskućnike, dakle osobe pod ovrhom, žene i djecu žrtve nasilja, djecu koja izlaze iz sustava raznih oblika alternativne skrbi čime problematika beskućništva dobiva još više na svojoj kompleksnosti i težini te se broj beskućnika u širem smislu još povećava.

“Zagovaranje prava beskućnika i razvijanje empatije u društvu” projekt je koji je Centar za ekonomska i socijalna prava Osijek u cijelosti realizirao u 2015. godini, no s obzirom na to da je pokazao izuzetnu važnost kontinuirane potrebe osvještavanja i razvijanja empatije te zagovaranja prava beskućnika, prerastao je u svojevrsni program koji se još uvijek provodi. Projekt je sufinanciran od strane Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije i iz vlastitih sredstava.

Opći cilj projekta je podizanje svijesti građana i društva u cjelini kroz ukazivanje na prisutnost socijalnih i ekonomskih problema građana, ponajviše socijalno isključenih osoba.

Specifični ciljevi su informiranje i osvještavanje građana Osijeka i drugih zainteresiranih stranaka o problemu beskućnika u gradu Osijeku kroz bolji i pravedniji status u društvu kao ravnopravnih participijenata nastojeći razbiti društvene predrasude da je beskućništvo osobni izbor i stil života.

Tijekom provedbe projekta došli smo do podataka da postoji znatan broj ljudi koji su beskućnici, a koji se nalaze unutar ili izvan socijalnog sustava te im je pomoć neophodna (tzv. siva brojka beskućnika). Zakonska definicija beskućnika je restriktivno postavljena te ne obuhvaća tzv. potencijalne beskućnike, a to su osobe pod ovrhom, žene i djeca kao žrtve obiteljskog nasilja, mlade osobe koje napuštaju domove za napuštenu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Daljnjim istraživanjem došli smo do saznanja o neujednačenoj praksi postupanja s beskućnicima, nedostatnom smještajnom kapacitetu na području grada Osijeka i Osječko-baranjske županije, neinformiranosti građana o problemima beskućnika, o slaboj informiranosti samih beskućnika o pravima koja im po zakonu pripadaju, nedovoljno jasnoj zakonskoj regulativi glede statusnih prava beskućnika, nedovoljnoj stambenoj politici zbrinjavanja beskućnika te brojnim drugim problemima. Ponukani da pokušamo osvijestiti problematiku beskućništva na području grada Osijeka i okolice proveli smo nekoliko aktivnosti u sklopu projekta radi razbijanja predrasuda i senzibiliziranja javnosti prema toj ugroženoj skupini, ali isto tako poučiti i same beskućnike o pravima koja im po zakonu pripadaju. Težište projekta temeljilo se na ispitivanju građana i relevantnih institucija preko anketa na temelju kojih smo došli do određenih spoznaja i saznanja o percepciji javnosti o problemu beskućnika u gradu Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji. Navedeni podatci omogućili su nam da načinimo infoletak koji će služiti kao trajni izvor podataka kako ciljanoj skupini, tako i građanima koji žele pomoći. Istraživanje koje smo kontinuirano provodili odvijalo se kombiniranom sociološkom metodom (kvalitativno-kvantitativna metoda) peer to peer i elektronskim putem uz pomoć volontera. Istraživanje se i dalje provodi, s obzirom na to da se anketa može ispunjavati online na službenim stranicama CESPOS-a, www.cespos.hr.

ANALIZA ISTRAŽIVANJA

Odgovori građana jasno ukazuju na visok postotak onih koji smatraju da je nezaposlenost glavni uzročnik beskućništva, čime se suzbija predrasuda da su beskućnici isključivo alkoholičari i ovisnici. No drugi uzročnik, prema mišljenju ispitanika, nesnalaženje je u društvenim normama, što je svakako iznenadilo ispitivače i evaluatore ankete, smatrajući da će ovisnost ili pak kriminalna prošlost biti glavnim uzročnikom. Anketu su činila pitanja koja se neposredno tiču i preporuka Centra za ekonomska i socijalna prava Osijek - CESPOS, poput slaganja s izradom registra, strategije i protokola.

Prema neslužbenim procjenama, na području grada Osijeka ima pedesetak beskućnika s tendencijom porasta, iako konkretno istraživanje ni registar beskućnika nije dosad još načinjen. Prema podatcima, broj stalnih korisnika u prihvatilištu Doma sv. Vinka pri Caritasu u Osijeku je 30-ak s tendencijom porasta.

Tijekom 2016. godine provodili smo projekt pod nazivom “Zajedno za izradu prve lokalne strategije o beskućništvu”, kao nastavak na prethodni projekt. Njime smo zapravo pokušali konkretizirati uočenu problematiku te inzistirati na tri ključne stvari koje su se pokazale kao potrebnima:

1. Zagovaranje da se donese lokalna strategija o beskućništvu.

2. Donijeti protokol o postupanju s beskućnikom.

3. Registar beskućnika ili drugi naziv vođenja evidencije o broju beskućnika.

Sustav je danas posložen na način da ni jedno lokalno tijelo, kao ni institucije, izuzevši prihvatilište za beskućnike u Osijeku (interna evidencija koja služi samo za potrebe prihvatilišta), nema registar ni evidenciju beskućnika te se zbog toga i ne zna koliki je broj beskućnika u OBŽ-u i Hrvatskoj.

Projekt koji trenutno provodimo pod nazivom “Predstavljanje modela Housing First (ili “Stanovanje prvo” u Osječko-baranjskoj županiji” također je nastavak na naša dva projekta, a predstavlja moguće konkretno rješenje pitanja beskućnika. Za trajanja projekta načinit će se analiza primjera dobre prakse u Europskoj uniji istoimenoga modela te moguća primjena, odnosno razvoj pilot-projekta koji bi se mogao primijeniti na mikrorazini, odnosno u jednom od mjesta u Osječko-baranjskoj županiji, a kasnije i na području cijele Hrvatske. Dva su ključna problema koja će se pokušati riješiti provedbom navedenoga projekta:

1. Problematika utvrđivanja konkretnoga broja beskućnika, kako u OBŽ-u, tako i na području RH; dakle ponovno će se provoditi zagovaračke aktivnosti da se nametne obveza uvođenja jedinstvenoga registra beskućnika, što CESPOS zagovara godinama.

2. Zagovaranje donošenja i poboljšanja postojećih preventivnih programa i modela na području suzbijanja i pojavnosti beskućništva.

RIJEŠITI SVE PROBLEME

Hrvatska još uvijek nema razrađen sustav prevencije ni borbe protiv beskućništva te još uvijek prevladava tradicionalni institucionalni pristup, u kojemu je skrb o beskućnicima u domeni institucija. Praksa je pokazala nedovoljnu integriranost beskućnika u društvu.

U razgovoru s korisnicima Doma sv. Vinka u Osijeku (koji su htjeli ostati anonimni) dobili smo brojna saznanja o problemima s kojima se jedan beskućnik u svakodnevnom životu susreće. Prvenstveno se u razgovoru istaknulo pitanje trajnoga rješavanja statusa beskućnika, u smislu stambenoga zbrinjavanja, a zatim pitanja prebivališta kao uvjeta za izradu osobnih dokumenata te rješavanje zdravstvenoga osiguranja, zapošljavanja i brojnih drugih problema. Upravo je razgovor s korisnicima Doma sv. Vinka nama dao poticaj da u našoj sredini krenemo s predstavljanjem trajnoga rješavanja statusa beskućnika kroz model “Housing First” ili “Stanovanje prvo”, s obzirom na to da je praksa kako u Osijeku, tako i u drugim gradovima pokazala da privremeni smještaj u prihvatilištima zapravo u praksi postaje njihovo stalno, odnosno dugogodišnje prebivalište, što nije u skladu s pozitivnim zakonskim propisima RH. Ključni problem u cijeloj Hrvatskoj je nedostatak stambene politike i lokalnih programa stanovanja socijalno isključenih. Programi i projekti koji se provode u vidu resocijalizacije su pozitivni, ali i dalje ne rješavaju ključne probleme, a to su: pitanje stambenoga zbrinjavanja, zapošljavanja, integriranja, a samim time beskućnici su potpuno pasivizirani.

Na kraju možemo reći da je promicanje prava beskućnika i razvijanje empatije u društvu u gradu Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji općenito od iznimne važnosti za samu lokalnu zajednicu, jer ako uspijemo pomoći samo jednoj osobi, učinili smo veliku stvar.(D.J.)

(Marjana Skoko, dopredsjednica CESPOS-a)

NADA MURGANIĆ

U sustavu socijalne skrbi 400 je osoba bez doma

 

O tome koliko je zapravo izražen problem beskućnika, odnosno beskućništva danas u Hrvatskoj, temi o kojoj se u nas premalo govori, zaražili smo mišljenje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, na čijem je čelu ministrica Nada Murganić.

Iz ureda Ministarstva dobili smo odgovore koje potpisuje ministrica Murganić:

- U Republici Hrvatskoj problem beskućništva nije toliko izražen kao u brojnim drugim europskim zemljama. Broj beskućnika, koji se kao korisnici pojavljuju u sustavu socijalne skrbi, unatrag nekoliko godina kreće se oko 400, a kao i u svakoj europskoj zemlji procjenjuje se da je realni broj beskućnika koji uz registrirani broj uključuje i skriveni broj dva do tri puta veći od službenog broja. U odnosu na zastupljenost teme, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ali i organizacije civilnog društva koje se skrbe o beskućnicima, smatraju da je tema u posljednjih nekoliko godina izrazito dobro medijski pokrivena, a što potvrđuju i česte emisije o ovoj temi u kojima gostuju djelatnici socijalne skrbi i stručnjaci, kao i česta suradnja s novinarima u realizaciji priloga i tekstova o ovoj temi.

POMOĆ U KOORDINACIJI

Što može učiniti, i što čini, Ministarstvo kojem ste na čelu o pitanju pomoći beskućnicima?

- Sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (Narodne novine br. 157/13, 152/14, 99/15, i 52/16), skrb o beskućnicima u nadležnosti je jedinica lokalne i područne samouprave. Veliki gradovi i gradovi sjedišta županija dužni su u svojim proračunima osigurati sredstva za pružanje usluga smještaja u prihvatilištima i prenoćištima, uslugu prehrane u pučkim kuhinjama, ali i drugih oblika materijalnih pomoći, potpora i usluga za svoje građane u potrebi. Zakon o socijalnoj skrbi propisuje i supsidijarnu nadležnost županija za ove oblike skrbi u situacijama kad gradovi ne mogu samostalno osigurati sredstva potrebna za spomenute usluge. U Republici Hrvatskoj djeluje ukupno 14 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike te jedan dnevni boravak, i to u Dubrovniku, Karlovcu, Kaštelima, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Zadru i Zagrebu sa smještajnim kapacitetom oko 430 korisnika. Osnivači prihvatilišta su gradovi, udruge, humanitarne i vjerske organizacije.

Iako nije nadležno za neposrednu skrb o beskućnicima, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku potiče koordinaciju među svim dionicima skrbi o beskućnicima, izrađuje prijedloge zakonskih i podzakonskih rješenja kojima unaprjeđuje skrb o beskućnicima i otklanja eventualne zapreke za ostvarivanje njihovih prava, ali i poduzima niz mjera i aktivnosti kojima upotpunjuje postojeću mrežu usluga za beskućnike, kako bi se postojeći sustav skrbi o ovoj skupini građana unaprijedio na razini cijele Hrvatske te razvile usluge u onim gradovima u kojima ih nema.

U tom smislu važno je istaknuti da Ministarstvo kontinuirano financira projekte usmjerene socijalnom uključivanju beskućnika, i to na više razina odnosno iz više izvora financiranja. Ministarstvo priprema i raspisuje natječaje za financiranje jednogodišnjih i trogodišnjih projekta iz Državnog proračuna, ali i natječaje iz fondova Europske unije. Tako je, primjerice, u 2015./2016. godini iz Državnog proračuna financirano 14 jednogodišnjih projekata organizacija civilnog društva usmjerenih razvoju i širenju usluga za beskućnike u lokalnoj zajednici, te podršci pri zapošljavanju i razvoju novih vještina beskućnika u ukupnom iznosu od 2.083.104 kune.

Nadalje, u 2016. godini objavljen je Poziv za prijavu programa i projekata usmjerenih smanjenju i prevenciji socijalne isključenosti te socijalnom uključivanju i integraciji u život zajednice socijalno osjetljivih skupina u okviru kojeg su trogodišnji programi usmjereni razvoju i širenju usluga za beskućnike u lokalnoj zajednici bili jedno od tri prioritetna područja financiranja. Na temelju provedenog postupka iz Državnog se proračuna financira 12 trogodišnjih programa usmjerenih beskućnicima u ukupnom iznosu od 2.500.000 kuna godišnje, a programi obuhvaćaju razvoj usluga kao što su dnevni boravci, stambene zajednice, podrška u integraciji i uključivanju u život zajednice i podrška razvoju novih vještina beskućnika i njihovom zapošljavanju.

Iz Europskog socijalnog fonda su također financirani projekti usmjereni unaprjeđivanju mogućnosti zapošljavanja i razvoju uključivih socijalnih usluga (primjerice, za jedan takav projekt usmjeren podršci beskućnicima za ulazak u svijet rada odobrena su sredstva u iznosu od 1.606.230,60 kuna), a u pripremi je i novi natječaj Širenje mreže socijalnih usluga u zajednici, u okviru kojeg će beskućnici biti jedna od korisničkih skupina. Za financiranje će biti prihvatljive sveobuhvatne grupe aktivnosti kojima se unaprjeđuje skrb o beskućnicima - razvoj usluga smještaja s naglaskom na inovativne oblike smještaja, usluge koje dopunjuju usluge smještaja, projekti usmjereni zapošljavanju beskućnika i njihovoj resocijalizaciji, edukacije stručnjaka koji rade s beskućnicima. Za cjelokupni natječaj (sve korisničke skupine) planiran je iznos od 95.750.000 kuna, a potencijalni prijavitelji mogu biti jedinice lokalne, nevladine organizacije, javne ustanove.

PLAN I PROGRAM

Što još treba istaknuti kad je riječ i o europskoj pomoći za beskućnike? Što s koordinatorima za skrb o beskućnicima u županijama i većim gradovima?

- Važno je spomenuti i Fond europske pomoći za najpotrebitije (FEAD), čiji je cilj promicanje socijalne kohezije i socijalne uključenosti pridonoseći smanjenju siromaštva, posebice teških oblika siromaštva poput dječjeg siromaštva, beskućništva i nedostatka hrane. Preko Fonda se pruža nefinancijska pomoć najpotrebitijim osobama, poput hrane i osnovne materijalne pomoći (kao što su odjeća, higijenski proizvodi, školski pribor i slično). Iz navedenog je Fonda u okviru natječaja “Ublažavanje siromaštva pružanjem pomoći najpotrebitijim osobama podjelom hrane i/ili osnovne materijalne pomoći”, u rujnu 2016. godine, dodijeljeno ukupno 86.286.590,47 kuna (udio nacionalnog sufinanciranja 15 %) za 13 projekta. Ciljne skupine Poziva su samci i obitelji koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva i definirani su kao najpotrebitiji prema kriterijima partnerske organizacije za primanje hrane i/ili osnovne materijalne pomoći. Nositelji provedbe projekata su neprofitne pravne osobe kojima je nadležni ured izdao rješenje kojim se odobrava stalno prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći.

Nadalje, Ministarstvo je 2014. godine zatražilo imenovanje koordinatora za skrb o beskućnicima u županijama i većim gradovima kako bi se upozorilo na problem nepostojanja razvijenih oblika skrbi za beskućnike u pojedinim sredinama kao i potreba za jačom suradnjom s nadležnim tijelima i pružateljima usluga, te potrebu standardizacije kvalitete usluga u onim gradovima gdje one postoje. Također, koordinatore se potiče da koriste raspoložive izvore financiranja za razvoj usluga za beskućnike na svom području djelovanja kroz ostvarivanje suradnje s nevladinim organizacijama na njihovom području i mjesno nadležnim centrima za socijalnu skrb.

Osim navedenih aktivnosti na temelju kojih je u posljednjih nekoliko godina uvelike unaprjeđena skrb o beskućnicima u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo svake godine izrađuje Plan zbrinjavanja beskućnika u zimskim uvjetima, kako bi se osiguralo da svi beskućnici koji se zateknu tijekom zime na ulici imaju mogućnost privremenog smještaja, bez obzira na to osigurava li njihov grad tu uslugu inače. Uz podatke o mogućnostima smještaja beskućnika u zimskim uvjetima zaprimljene od jedinica lokalne samouprave - većih gradova, navedeni Plan sadrži i podatke o mogućnostima osiguravanja privremenog smještaja i drugih usluga za beskućnike u državnim domovima socijalne skrbi. Plan se objavljuje na web-stranici Ministarstva te se šalje svim ustanovama socijalne skrbi i velikim gradovima, kao smjernice za postupanje u vremenskim uvjetima koji, za beskućnike koji se ne koriste uslugom smještaja, mogu biti životno ugrožavajući.

Također, ova skupina građana prepoznata je kao jedna od ciljanih skupina Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti 2014. - 2020. U Strategiji su predviđene strateške aktivnosti i mjere usmjerene unaprjeđenju skrbi o beskućnicima, a dodatno su operacionalizirane u Provedbenom programu. Ciljevi navedenih aktivnosti odnose se na poboljšanje koordinacije na području skrbi o beskućnicima, poboljšanje sustava praćenja podataka o beskućnicima, poticanje razvoja novih oblika skrbi o beskućnicima, razvijanje programa za beskućnike u svim gradovima sjedištima županija te u drugim gradovima u kojima je izražen problem beskućništva.

RAZLIČITI UZROCI

Prije beskućništvo u Hrvatskoj nije bilo obuhvaćeno Zakonom o socijalnoj skrbi ni drugim zakonskim propisima, a većina beskućnika registrirani su kao korisnici usluga sustava socijalne skrbi. Kakvo je stanje danas?

- Beskućništvo u Hrvatskoj jest obuhvaćeno Zakonom o socijalnoj skrbi još od 2011. godine, kada je Zakon prvi put definirao beskućnika kao korisnika sustava socijalne skrbi. Sukladno Zakonu, beskućnik je osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja. Važećim Zakonom o socijalnoj skrbi propisano je pravo beskućnika na privremeni smještaj u kriznim situacijama, a beskućnik može, kao i sve druge osobe, ostvariti i druga prava i usluge iz sustava socijalne skrbi, ako za to postoje uvjeti. Također, beskućnici su prepoznati i u Zakonu o prebivalištu (Narodne novine br. 144/12 i 158/13) gdje je propisan način utvrđivanja prebivališta za tu kategoriju građana.

Mnogi beskućnici žive bez zdravstvenog osiguranja, jer bez boravišta nema ni zdravstvenog. Može li se to stanje promijeniti, i kako?

- Kao što je već navedeno, Zakonom o prebivalištu (Narodne novine br. 144/12 i 158/13) propisan je način utvrđivanja prebivališta u odnosu na beskućnike, a Ministarstvo je dodatno nakon donošenja navedenog zakona na teren slalo upute o konkretnom načinu primjene navedenog zakona te su u svim centrima za socijalnu skrb imenovane kontakt-osobe za pitanja prebivališta beskućnika, a sve kako bi se osiguralo da svaki beskućnik ima mogućnost prijave prebivališta koje je preduvjet za ostvarivanje prava iz raznih sustava. Povratne informacije s terena, a ponajprije od organizacija koje se skrbe o beskućnicima, govore u prilog kako nakon spomenutog zakonskog uređenja i uputa Ministarstva nema značajnijih problema vezanih uz prijavu prebivališta odnosno boravišta beskućnika.

Koliko zapravo ima beskućnika u Hrvatskoj? Imate li takve podatke?

- Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku svake godine obrađuje podatke iz godišnjih statističkih izvješća svih centara za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj, a među njima i podatke o beskućnicima - korisnicima sustava socijalne skrbi. Kako su podaci za 2016. godinu trenutno u obradi, možemo govoriti o podacima za 2015. godinu prema kojima je 31. prosinca 2015. godine u centrima za socijalnu skrb diljem Hrvatske bio registriran ukupno 391 beskućnik. Od prikupljenih podataka, moguće je izdvojiti neka obilježja koja daju širu sliku:

- od navedenog broja beskućnika 332 osobe su muškog, a 73 osobe su ženskog spola;

- 380 je državljana Republike Hrvatske, a 11 je stranaca;

- 17 osoba bilo je udano/oženjeno; 204 osobe su neudane/neoženjene; 109 osoba je razvedeno;

- većina muškaraca beskućnika, njih 159, u životnoj je dobi od 50. do 64. godine života, dok je većina žena beskućnica, njih 45, u dobi od 45. do 59. godine života;

- podatci o prihodima beskućnika pokazuju da je 318 beskućnika bez bilo kakvih prihoda, 25 ih je bez prihoda, ali čekaju rješenje o mirovini, dok njih 48 imaju nedostatne prihode za podmirenje potrebe stanovanja, zbog ovrhe ili nekog drugog razloga;

- od ukupnog broja beskućnika čak 382 osobe ostvaruju prava u sustavu socijalne skrbi - 139 osoba su korisnici zajamčene minimalne naknade, 3 osobe su korisnici osobne invalidnine, 33 osobe su korisnici doplatka za pomoć i njegu, 3 osobe su korisnici naknade do zaposlenja, dok su 204 osobe korisnici jednokratnih naknada;

- naknade i potpore iz sredstava jedinica lokalne i/ili područne (regionalne) samouprave ostvaruje tek 58 beskućnika;

- podatci o radnom statusu beskućnika pokazuju da je samo jedna osoba zaposlena, 365 osoba je nezaposleno, a 25 osoba je u mirovini;

- među nezaposlenima su 94 radno nesposobne osobe, a 271 osoba je radno sposobna;

- kvalifikacijska, odnosno obrazovna struktura nezaposlenih radno sposobnih beskućnika je sljedeća: nekvalificiranih je radnika (NK) 72, polukvalificiranih je radnika (PKV) 50, nižu stručnu spremu (NSS) ima njih 36, kvalificiranih je radnika (KV) 45, visoko kvalificiranih radnika (VKV) 3, srednju stručnu spremu (SSS) ima njih 60, višu stručnu spremu (VŠS) ima 1 osoba, dok visoku stručnu spremu (VSS) imaju 4 osobe:

- podatci o psihofizičkom stanju beskućnika upozoravaju da probleme s ovisnosti ima 110 osoba, psihičke teškoće ima 96 osoba, a njih 5 bilo je lišeno poslovne sposobnosti.

Može li se govoriti o objektivnoj i subjektivnoj odgovornosti za beskućništvo. Drugim riječima, može li se reći da su neki sami krivi za svoje beskućništvo, da su druge pak na to prisilile okolnosti (deložacije), treće nebriga države...?

- Uzroci koji dovode do beskućništva doista su različiti i nije zahvalno generalizirati razne životne sudbine koje su u određenim slučajevima dovele do beskućništva. No, kad se govori o deložacijama, moguće je tek istaknuti da je od prethodno spomenutog ukupnog broja beskućnika na dan 31. prosinca 2015. godine (391) tek kod njih 17 navedena deložacija kao uzrok beskućništva.(D.J.)

DANIJEL VUGA

Dom nade za one najviše ugrožene

 

Naša udruga pomaže beskućnicima najviše projektom Dnevnog boravka za beskućnike, jedinog na području Zagreba, od 2012. godine. Ideja za projekt došla je od samih osoba s iskustvom beskućništva.

- Ubrzo nakon osnutka shvatili smo da je u pitanju projekt koji je koristan i potreban, a nepostojeći - i to u glavnom gradu gdje se nađe 3/4 svih beskućnika iz zemlje i inozemstva. Petogodišnji rad s beskućnicima donio je i dobra i loša iskustva. Loša su iskustva više vezana uz probleme s prostornim kapacitetima, nedostatkom financijskih i ljudskih resursa. Glede postignutih rezultata rada s korisnicima iskustva su jako dobra i razbijaju uvriježene stereotipe i stigme. Presretni smo i ugodno iznenađeni. Primjerice, 25 % svih korisnika koji su sudjelovali u projektu Boravka u posljednja tri mjeseca 2016. našlo je zaposlenje. Imajući u vidu da ta brojka uključuje one koji se gotovo nikad neće zaposliti zbog dobi, bolesti ili drugih problema, možemo zaključiti da nam se gotovo 100 % zapošljivih korisnika i zaposlilo.

- Suradnjom i partnerstvima “udružujemo snage” i postajemo efikasniji u radu. Kao članica Hrvatske mreže za beskućnike, Udruga razmjenjuje iskustva s organizacijama Caritasa, Crvenog križa i organizacijama civilnog društva diljem zemlje.

- “Skrivenih” beskućnika ima više od onih koji su u sustavu. Premalo se piše, govori, sluša i istinski razumije da jačanjem, uvjetno rečeno, “najslabije karike” jačamo društvo u cijelini. Postojeću zakonsku definiciju treba prilagoditi europskoj tipologiji (ETHOS) koju je 2007. razvio Europski savez nacionalnih organizacija koje se bave beskućništvom (FEANTSA) u cilju jasnijeg razumijevanja i adekvatnijeg mjerenja beskućništva. U jednu ruku, to bi broj beskućnika višestruko povećalo. U drugu ruku, moramo se suočiti s problemom kako bismo se efikasno borili s njim.

- Alkohol, droga, kocka... najčešće su asocijacije na beskućništvo. No, kada bi navedeni poroci bili pravi uzroci beskućništva, onda bi svi ovisnici bili beskućnici, a to nije slučaj. Obično je riječ o kolopletu okolnosti i uzroka koji može uključivati disfunkcionalnu obitelj, nisko, neadekvatno ili nezavršeno obrazovanje, dugotrajnu nezaposlenost, siromaštvo, ovrhe, bolest, rastavu (kod muškaraca), smrt partnera (kod žena), krive poteze u životu i tako dalje. Sigurno se može govoriti i o subjektivnoj odgovornosti. Svaka poslovno sposobna osoba odgovara za svaku svoju odluku - kako dobru, tako i lošu. Danas je, međutim, beskućništvo sve više strukturalni problem. Moderni ekonomsko-društveni sustav proizvodi siromaštvo i beskućništvo, a onda sa “šakom dolara” doniranih poput milostinje pokušava stvoriti predodžbu ulaganja velikog napora na suzbijanju siromaštva. (D.J.)

Danijel Vuga, dipl. teol., koordinator Dnevnog boravka za beskućnike, Udruga RCCG Dom nade - Zagreb

ZLATKO MILIŠA

Dužničko ropstvo ljude tjera na ulicu

 

Nezaposlenost je jedan od glavnih čimbenika porasta broja beskućnika. Hrvatska je u vrhu država EU-a prema broju nezaposlenih i najsiromašnijih građana, iza Grčke, Španjolske, Rumunjske i Bugarske.

Diljem svijeta milijuni vlasnika nekretnina ostali su bez krova nad glavom. Banke kreditori su (su)kreatori provedbe strategije dužničkog ropstva. Cilj bankarskih lobija je kontrola vlada i otimačina od puka ekonomski posrnulih država i građana koji ne mogu podmirivati dugovanja. Earl Wilson ironično komentira: "Ako mislite da nikome nije stalo do toga jeste li uopće živi, probajte neko vrijeme ne otplaćivati kredit." Međunarodni monetarni fond provodi "doktrinu šoka i obamrlosti." Naomi Klein u svojoj istoimenoj knjizi tu doktrinu opisuje kroz smanjenje javne potrošnje, politiku štednje te rezanja plaća i mirovina, s jedne strane, te povećanje poreza, daljnju privatizaciju ili prodaju javnih dobara i (privatnog) vlasništva, s druge strane. U takvom ropstvu "posrnule" se države prisiljava na (daljnju) privatizaciju javnog sektora, dok građani postaju robovi banaka ili kolateralne žrtve megakorporacija, primjer Agrokora. Pretvorba i privatizacija su u Hrvatskoj bile glavni okidač za slom države i građana. Poduzetništvo se transformiralo u "privatno oduzetništvo" (Danko Plevnik). U Hrvatskoj su se građani podijelili na dvije skupine. "Prvu čini deset posto dužnika koji su prestali vraćati kredite te se bore s ovrhama i preživljavanjem, dok se ostali klone novih zaduženja i sretni su da mogu vraćati postojeće kredite", upozorava Ljubica Gatarić. Računa se da je u Hrvatskoj 7000 ljudi beskućnika, prosječne dobi 51.6 godina, 80 posto su muškarci, svoje vrijeme najčešće provode s drugim beskućnicima, a najmanje s obitelji, iako gotovo 60 posto njih ima djecu.

U Hrvatskoj je registrirano 14 prihvatilišta za beskućnike. Situacija nije značajno drugačija ni u drugim "posrnulim državama". Crveni križ diljem Europe dijeli toliko hrane i drugih potrepština koliko nije dijelio od Drugoga svjetskog rata. Stanje je najdramatičnije u Grčkoj, Bugarskoj i Španjolskoj. Zbog sve većeg siromaštva Međunarodni Crveni križ životne namirnice dijeli u 20 zemalja članica Europske unije. Ljudi ne dobivaju samo hranu nego i novčanu pomoć. Siromaštvo zahvaća srednje slojeve društva, a razloge trebamo sagledavati s posljedicama (EU)ROPSKOG konteksta.

U našoj županiji i Osijeku ljudi su najsiromašniji. Velik broj onih koji preživljavaju od skupljanja boca po kontejnerima policija presreće na ulicama i kažnjava! Tako se dodatno frustriraju građani/ke. Usput se čudimo zašto toliki egzodus mladih (obitelji). Evo dva poticajna i poučna primjera solidarnosti:

Potraj ožujka 2015. korisnici kredita zaključenih uz valutnu klauzulu u švicarskim francima prosvjedovali su istodobno u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH te Srbiji kao žrtve strategije dužničkog ropstva. Oni u BiH sebe su nazvali "Hypo logorašima". Pohvalno je da su građani "nelogoraši" stali na stranu brojnih obitelji kojima su, zbog nemogućnosti otplaćivanja visokih kamata i anuiteta lihvarske banke prijetile ovrhom i deložacijom iz stanova ili kuća. Zaustavimo pljačku preko ovrha jer ćemo tako spriječiti porast broja beskućnika.

Svojevremeno je jedan kuhar iz Velike Britanije (Adam Smith), kasnije vlasnik restorana, osnovao projekt The Real Junk Food namijenjen najsiromašnijima. Cilj njegova humanog projekta bio je spriječiti bacanje tona hrane. Od raznih trgovina i trgovačkih lanaca uzimao je mnoštvo ispravnih namirnica kojima je neznatno prošao rok ispravnosti, kako je pisalo na omotnicama, i koje su trebale završiti u smeću. Pripremao ih je kao obroke gladnima. Oni koji su imali nešto novca mogli su platiti po vlastitoj procjeni ili su pomagali u čišćenju restorana ili pranju suđa. Za nepunu godinu dana nahranilo se više od deset tisuća ljudi i iskoristilo dvadeset tona odbačene hrane. Njegova je ideja potaknula otvaranje lanca novih restorana u Poljskoj, Argentini, Brazilu... Smith je za medije izjavio: "U ovu priču nije upetljan novac. Ljudi ovim projektom diljem svijeta pokazuju da im je stalo do drugih. Ovo je revolucija. Više od 90 % hrane koja se baca ispravna je i još uvijek vrijedi. Supermarketi su trn u oku." Kod nas trgovački centri niču kao gljive poslije kiše. Megapotrošački centri postali su "katedrale konzumerizma". Jesmo li spremni slijediti gore opisane primjere? I spriječiti povećanje broja beskućnika?