Magazin
TEMA TJEDNA: BESKUĆNIŠTVO U HRVATSKOJ (I.)

Tek kad ostaneš bez doma,
shvatiš da su brave na svemu!
Objavljeno 29. travnja, 2017.
KOLIKO JE BESKUĆNIŠTVO IZRAŽENO I ZAŠTO SE O TOME MALO PRIČA? POSTOJI LI OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST...?

Kako žive beskućnici u Hrvatskoj, pitamo se uglavnom samo na Svjetski dan beskućnika, 10 listopada. A i tada griješimo postavljaći takvo pitanje, jer - kako bi zapravo trebali i mogli živjeti.

I tako je Svjetski dan beskućnika taj datum u godini kad problemi ove grupe s margine društva dođu do očiju javnosti. Međutim, društvo je to koje treba napraviti pomak. Od predrasude prema onima u kartonskoj kutiji - do pružanja šanse za život dostojan čovjeka. I baš zbog toga potrebno je češće senzibilizirati javnost i stvariti bolji odnos prema beskućnicima, kojih je svakim danom sve više, a što je u konačnici dug proces. Riječ je naime o najekstremnijem obliku siromaštva i socijalne isključenosti. Primjerice, ni poslodavci gotovo nikada ne daju posao nekomu kome je adresa prihvatilište za beskućnike i tu se dijelom zatvara krug problema i bezizlaznosti. Ali mnogi ondje voljni su raditi i trebalo bi im dati priliku da to i pokažu. Uglavnom, svakim danom problema je sve više. Jedan od velikih je i to što mnogi gradovi nemaju prenoćište, a potrebe ima. Nadalje, biti na dnu životne egzistencije problem je koji dodatno otežavaju i državne institucije. Problem je i što su zakoni neusklađeni. Zakon o socijalnoj skrbi nema potporu drugih zakona. Problem je vezan i uz Zakon o zdravstvenom osiguranju, koje beskućnici nemaju dok ne dobiju posao, a ima i onih koji nemaju ni osobnu iskaznica. Nadalje, ljudi bez doma ili beskućnici nekada su bili kategorizirani kao ovisnici ili oni kojima je to bio vlastiti izbor, međutim stvari su se promijenile i sada su to i svi oni koji su na ulici završili uz pomoć Ovršnog zakona ili banaka. Gospodarska kriza je povećala i onaj broj “skrivenih” kojima beskućništvo prijeti. Društvo na to nije naviknulo, živjelo je u vremenu kad se olako dizalo kredite, a za to čovjek mora osigurati posao i zdravlje 30 godina.

NEBRIGA DRŽAVE

Inače, u Hrvatskoj je službeno evidentirano 2000 beskućnika, a u 14 prihvatilišta je samo 450 mjesta, dakle na jedan krevet dolazi dvadesetak beskućnika. Točni podatci o broju beskućnika ipak nisu poznati, procjenjuje se da ih ima od 4000 do čak 10 tisuća. No, u oči upada jedna nelogičnost. Predsjednik Hrvatske mreže beskućnika Drago Lelas tvrdi da bi Hrvatska trebala prihvatiti Ethos tipologiju, odnosno europsku tipologiju beskućništva, koja podrazumijeva devet različitih kategorija beskućništva.

- Kad bi se ta tipologija prihvatila, došli bismo do broja od oko 7000 beskućnika u Hrvatskoj jer se, prema njoj, kao beskućnici računaju i oni ljudi koji žive u nastambama bez struje i vode, u kamp-kućicama, podrumskim neuvjetnim stanovima, garažama, poslovnim prostorima, hostelskim oblicima dugotrajnog smještaja i slično - objasnio je Lelas. Prema njegovim spoznajama, u Hrvatskoj ipak ima nešto više od 10.000 beskućnika i beskućnica. Omjer je deset muškaraca na dvije žene, a maloljetnih beskućnika nema.

Beskućnici nisu jedina ugrožena kategorija društva, ali sigurno su najneomiljenija, uz koju se vežu mnoge predrasude. Činjenica je da je svatko beskućnik iz drugačijeg razloga, jer svatko nosi svoj teret, ali nemaju svi istu sposobnost borbe i snalaženja u svim životnim situacijama. Događa se da jedan problem stvara drugi i osoba se vrti u začaranom krugu iz kojeg je svakim danom sve teže izaći te na kraju dotakne dno i nađe se na ulici.

Osim što broj beskućnika iz godine u godinu raste, znatno se mijenja i njihova struktura. Zvonko Mlinar, potpredsjednik Hrvatske mreže beskućnika, objašnjava:

- Korisnici ovdje imaju u prosjeku 20 godina radnog staža. Mi imamo 40 korisnika koji su psihički bolesne osobe, koje bi trebale biti smještene u domovima za psihički bolesne osobe. Imamo 25 branitelja koji čekaju na ostvarivanje nekih svojih prava. Imamo 12 ljudi koji su stariji od 80 godina, koji bi trebali biti u nekom domu umirovljenika.

STIGMA I SRAM

Međutim, država je svu brigu prebacila lokalnim vlastima. Beskućnika ima svagdje, ali mjesta za njih u manjim gradovima, uopće, nema. Mlinar stoga naglašava: “Država je zakonom propisala da su veliki gradovi i središta županija obvezni osnovati prihvatilišta i financirati ih. No, nažalost, to se ne čini”, a njegove riječi potvrđuje i pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

- Prosječna je dob beskućnika u Hrvatskoj 51,4 godine i oko 80 posto njih su muškarci. Prosječno imaju 14 godina radnog iskustva, a tek svaki deseti ga uopće nema. Čak trećina ih je u Zagrebu. Vrijeme najčešće provode s drugim beskućnicima, a najmanje s obitelji. Tako se polovina nikada ne viđa s obitelji, iako gotovo 60 posto njih ima djecu - kaže pučka pravobraniteljica.

Bitno je i pitanje - kako to da je stvaran broj beskućnika mnogo veći od službenih statistika? Razlog jest u tome što se evidencija izvršava preko Centra za socijalnu skrb, a svi oni koji spavaju po napuštenim kućama, ispod mosta i drugim sličnim mjestima u taj broj nisu uvršteni. “Da, ima alkoholičara, da, ima i narkomana, ali nažalost, najveći broj beskućnika je raznim ovrhama, kreditima, jamstvima ili pogrešnim poslovnim potezima u ovoj privatizaciji ostao bez svega što je imao”, kazuje jedan bivši beskućnik.

Iako je Hrvatska prema statističkim podatcima u EU-u na samom začelju prema broju beskućnika, stručnjaci upozoravaju da je taj broj ipak puno veći. Robujemo normativizmu, donošenju zakona, a ne pitamo se kako i na koji način ih provoditi. Iz ureda pučke pravobraniteljice predlažu izmjenu Zakona o socijalnoj skrbi kojom traže da se šire definira pojam beskućnika te omogući beskućnicima u prihvatilištima pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, preporučuje osiguranje smještaja i otvaranje novih, aktivno uključivanje beskućnika u tržište rada, sveobuhvatnu psihosocijalnu podršku i brigu o zdravlju.

Profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu Zoran Šućur kazao je da neki oblici ekstremnog siromaštva koji uključuju i beskućništvo nisu bili percipirani kao ozbiljan socijalni problem u Hrvatskoj te do 2011. nije bilo pojma beskućnika u Zakonu o socijalnoj skrbi. “Posljedice su ekstremnog siromaštva, a beskućništvo to i jest, što ono i ubija, jer ekstremno siromašni češće pobolijevaju i imaju kraći životni vijek, dovodi ih se do socijalne izolacije i pojačava osjećaj stigme i srama te su prepreka aktivnom građanskom statusu”, upozorio je Šućur.

Sve u svemu, ljude s ruba društva kakvi su beskućnici najčešće i dalje gledamo izdaleka, sa sigurne udaljenosti, kad ih susrećemo na ulici, ispred trgovine ili na kolodvoru. Ponekad im netko iz samilosti ubaci novčić, ali rijetko ih tko pogleda u oči. Empatija za takve sudbine na niskoj je razinu. Srećom da ipak postoje udruge koje se u okvirima svojih mogućnosti brinu za hrvatske beskućnike. Drugim riječima, problem beskućnika postoji, no stanje nije odveć dramatično (bar za sada), jer se ne radi o masovnoj pojavi, premda je svaki beskućnik tragična sudbina sama po sebi.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

BEZDOMNICI: OD URBANOG  MITA DO SUROVE STVARNOSTI

PROBLEM POSTOJI, ALI NIJE ESKALIRAO

 

Teorija i praksa bivšeg jugoslavenskog samoupravnog socijalizma nije poznavala pojam beskućništva i beskućnika. Za utopiju zvanu komunizam priznati da ipak tu i tamo, negdje u nekoj gradskoj zabiti, živi neki beskućnik značilo je tešku herezu pa su svi oni koji su se eventualno dotaknuli tog problema odmah doživjeli “drugarsku kritiku”, da o težim sankcijama za takvo “izopačeno” razmišljanje i ne govorimo.

Drugim riječima, ako je u SFRJ (naravno i u drugim zemljama komunističkog lagera) i postojalo beskućništvo, nitko to nije smio priznati jer se na taj “zapadnjački fenomen” gledalo kao na opasnu društvenu devijaciju, a i na sam spomen tog problema nekome bi funkcionaru u gradu, ali i onima u politbirou, odmah letjele glave. Svatko je naime u “bezgrješnoj” komunističkoj arkadiji svakome bio drug, a za svakog druga država se imala pobrinuti da ima stan i posao, da bi, eto, živio sretan i zadovoljan što ima svoje mjesto u “raju svih rajeva”, bilo u SFRJ, bilo u SSSR-u, u društvu obilja, Marksa, Lenjina, Staljina, Tita... Jednostavno, kad je partija proglasila bratstvo i jedinstvo, kasnije samoupravljanje i socijalizam za sve, kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji, beskućništvo je u startu likvidirano s dnevnog reda jer su svemoćni Josip Broz i jugovlastodršci odlučili da ono ne postoji.

I onda, eto đavla na mala vrata! Nakon što je idila iz godina komunizma doživjela propast, došao je kapitalizam, a s njim i beskućnici, između ostalog. Pojave s “trulog Zapada” uskrsnule su tako i u Hrvatskoj, samostalnoj i neovisnoj, pa smo sve češće na ulicama naših gradova, Zagreba, Osijeka, Rijeke, Splita... (da o ulicama Moskve, Praga, Sofije... i ne govorimo) sretali ljude bez krova nad glavom. Dakle, fenomen koji je krasio Zapad (i još ga krasi), beskućništvo i beskućnici, postao je i hrvatska stvarnost, posebno izražena otkako su posljedice velike krize iz 2008. zahvatile i Lijepu Našu. S globalnom krizom i recesijom porastao je i broj beskućnika, najviše u SAD-u, ljudi su bankrotirali, ostali bez posla, deložirani iz domova i stanova, banke su sve uzele, a kvota homelessa rapidno je porasla.

Danak krize plaćen je (i još se plaća) i u Hrvatskoj, između ostalog i kroz porast broja beskućnika. Svi oni, naravno, nisu omiljena tema ni današnjih političara, ni vlasti, o njima se doduše brinu neke humanitarne udruge i društva, dok država taj problem i dalje tretira kao uzgrednu društvenu nevolju. Ali od činjenica se ne može pobjeći. Surova statistika, bilo službena ili neslužbena, barata s nekoliko tisuća do čak 10.000 beskućnika u Hrvatskoj (što je ipak pretjerano), uz izvjesnu opasnost za porast broja ljudi koji ostaju bez kuće, stana, posla, koji su u nekom od prihvatilišta (na sreću) ili su na ulici (na nesreću).

Naravno, kad je o beskućnicima i beskućništvu riječ, valja razlikovati neke elemente. Naime, treba razlikovati beskućnika koji je sastavni dio tzv. urbane priče, urbanog mita, što je “karakteristika” velikih gradova na Zapadu (SAD, Britanija), ali i gradova u Aziji (Kalkuta), Africi (Lagos), njihova ružna slumovska, pozadinska slika, svojevrsna siva zona izvan blistavila korporativnih središta i bogatih predgrađa, a tek je dijelom, u neusporedivo manjem opsegu “karakteristka” i nekih urbanih središta u RH. Osim toga, o beskućnicima možemo govoriti i u okviru samoizabranog (koliko god to zvuči pretjerano) “stila i stava”, napose imagea, u slučajevima kada se netko svojevoljno odluči živjeti pod kartonskim kutijama na ulici, u nekoj straćari na rubu grada ili pak u prikolici (što i nije pravo beskućništvo) iz, recimo tako, svjetonazorskih, filozofijskih razloga, a ne iz zlosretne nužde. Jednostavno, nekome pukne film pa sve rasproda ili da u humanitarne svrhe, pa se “posveti” ulici i beskućništvu, postane urbani mit.

Uglavnom, beskućništvo je bilo i ostalo kompleksan fenomen. Različite beskućničke pojave nisu bile strane ni u socijalizmu (naravno, o njima se šutjelo), a ima ih i danas. Primjerice, Osijek je imao svoju amblematsku beskućnicu Anu Šebalj, bez obzira na to u koju je sortu beskućnika svrstavali. A u Zagrebu, Splitu i Rijeci takvih je na desetke, čak i bivših intelektualaca, samoprozvanih boema (nerijetko lokalnih redikula, kojima je “gušt” živjeti na ulici), od kojih su se neki dragovljno odlučili za beskućnički eksperiment. No, u ukupnoj slici grada (sela uglavnom ne poznaju problem beskućnika i beskućništva), homeless fenomen najvećim je dijelom generiran iz dramatičnih okolnosti kad tisuće ljudi bez vlastite krivnje ostaju bez doma i posla i završavaju prosilno na ulici bez igdje ičega, s razorenim obiteljima, živeći od danas do sutra, čekajući najčešće smrt na ulici ili u nekoj od gradskih rupetina. Srećom da se o stotinama i tisućama takvih nesretnika ipak netko brine. Ako to ne čini dovoljno država, čine što mogu pojedine humanitarne udruge, poput Caritasa, Crvenog križa, raznih domova za beskućnika, koji takvima bar osiguravaju dnevni topli obrok, po mogućnosti i prenoćište, nekima i cjelodnevni boravak u nekom od zatvorenih, čvrstih objekata.

Sve u svemu, kad se sagleda ukupno stanje, zaključak je da problem beskućnika postoji, ali da ipak još nije dramatično eskalirao. No, i u takvom kakvo je danas stanje, država mora povesti više računa o porastu broja ljudi bez kuće koji su na ulici i o kojima koliko mogu brigu vode razne humanitarne udruge. Pritom valja upozoriti da se problem beskućnika, konkretno ljudi koji ostanu bez svoga doma zbog prisilnih deložacija (banke, dugovi...) nerijetko zlouporabljava u populističke, politikantske i demagoške svrhe, kad se problem izdiže na višu raznu u odnosu na objektivno stanje, kad se stvara neopravdana panika i strah od širenje “beskućničkih geta”. Loš primjer manipulacije tuđom nesrećom, uključujući i onu beskućničku, jest ono što radi Živi zid, poglavito saborski zastupnik Pernar. Uz dužno poštovanje prema iskrenim namjerama da se pomogne ljudima koje banke (i zakon) nemilosrdno izbacuju iz njihovih domova, teško je oteti se dojmu da Pernar i njemu slični beskućnike zloporabljuju, da njihovu tešku situaciju koriste za vlastitu medijsku (političku) promociju, čime nanose više štete nego koristi onima koji gube kuće, stanove, posao, koji završavaju na ulici... No, to je druga priča.

Piše: Darko JERKOVIĆ

DRAGO LELAS

MANJE PRIČANJA, VIŠE POMAGANJA

 

Na koji način Hrvatska mreža za beskućnike pomaže beskućnicima, od kada djelujete i kakva su dosadašnja iskustva, ciljevi i aktivnosti?

- Hrvatska mreža za beskućnike neformalno postoji od 2007., kada se u Splitu održao prvi Nacionalni susret o beskućništvu, a službeno smo registrirani 2013. godine. Mreža okuplja gotovo sve organizacije koje se bave problematikom beskućništva u Republici Hrvatskoj. Tri su osnovna cilja Mreže: okupljanje i povezivanje svih pravnih i fizičkih osoba zainteresiranih za rad na unaprjeđivanju skrbi o beskućnicima i sličnim socijalno isključenim skupinama građana; promicanje prava beskućnika te aktivno, kontinuirano i sustavno zajedničko djelovanje. Osnovna ideja i vizija naše Mreže je: Nitko gladan, nitko bez krova nad glavom i nitko bez podrške! Sve aktivnosti u Mreži provode se isključivo volonterski.

Surađujete li i s drugim udrugama (Caritas, recimo) u drugim gradovima, razmjenjujete li iskustva...?

- Naravno, neke od najvažnijih aktivnosti Mreže su suradnja, partnerski projekti, razmjena iskustava, pomoć pri rješavanju pojedinačnih problema korisnica i korisnika i sl. Odlični su primjeri projekti poput Uličnih svjetiljki, na kojem uz nositelje - Franjevački svjetovni red Trsat - surađuju i druge organizacije, zatim Hrvatska reprezentacija beskućnika u nogometu koju vodi udruga MoSt iz Splita, projekti školovanja i prekvalifikacije korisnika koje vodi udruga Milosrđe - Centar za beskućnike iz Karlovca, a sudjeluju korisnici iz svih organizacija diljem Hrvatske, projekt CERANEO-a koji pruža podršku svim organizacijama koji se bave problemom beskućništva te Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb koje pruža logistiku i pomoć kako samoj Mreže, tako i svim njezinim članicama. Vrlo aktivni članovi su nam Caritas Zagrebačke nadbiskupije i šibenski Caritas, a surađujemo i s Caritasom Zadar i Osijek. Članovi Mreže pomažu i gradovima u kojima još uvijek nema programa za beskućnike, te nam je jedan od važnijih ciljeva upravo pokretanje takvih programa u sredinama koje ga još uvijek nemaju. Zajednički smo radili i na zakonskim promjenama, promjenama pravilnika, zagovaranju i svim važnim temama za problematiku beskućništva. Članice Mreže su i nevladine organizacije i Caritas i Crveni križ i vjerske zajednice i svi imamo jedinstveni zajednički cilj, a to je pomoć našim korisnicima.

Evidentno je kako problem beskućnika postoji, no što se promijenilo u odnosu na stanje prije 20-ak godina, recimo?

- Još uvijek se premalo priča o problematici beskućništva, iako su vidljive velike promjene od kasnih devedesetih kada se počelo govoriti o ljudima koji borave na ulici. Tada su postojale tri organizacije (Zagreb, Osijek i Split), a sada već imamo 15 organizacija diljem Hrvatske, imamo zakonske promjene, podršku nadležnog ministarstva, mjere za zapošljavanje i mnogo toga što smo na početku mogli samo sanjati. Beskućnici su od 2010. godine u Zakonu o socijalnoj skrbi i gotovo sva prihvatilišta i prenoćišta su licencirana za pružatelje socijalnih usluga. Postoje još manji problemi u ponekim gradovima, ali na tragu smo rješavanja. Očekujemo i radimo na poboljšanju zakonskih okvira kako bi i osobe koje trenutačno ne koriste smještaj mogle u budućnosti biti smještene.

Problem s kojim se beskućnici suočavaju je i zdravstveno osiguranje, kao i prijava boravišta, prebivališta...?

- Nažalost, to je opet pitanje pojedinih gradova. Zakon o prebivalištu je vrlo jasno riješio problem prebivališta i boravišta te omogućio svim beskućnicima prijavu ili na Centar za socijalnu skrb ili na pružatelja usluga. Međutim, na terenu se u nekim gradovima to ne provodi i isključivi krivci za to su pojedinci iz nadležnih institucija. Svima mora biti omogućena prijava i mogućnost ostvarivanja prava iz sustava socijalne skrbi. Problem zdravstvenog osiguranja također treba doraditi, jer su velike razlike od grada do grada i na tome planiramo raditi ove godine.

Može li se govoriti o objektivnoj i subjektivnoj odgovornosti za beskućništvo?

- Veliki je broj razloga zbog čega ljudi postaju beskućnici. Postoji jedan broj ljudi koji su se sami odlučili za takav stil života i u većini takvih slučajeva u pozadini je ovisnost o drogama, alkoholu te u novije vrijeme i o kocki. S druge strane, imamo mlade ljude koji izlaze iz različitih socijalnih, zdravstvenih i pravosudnih institucija, hrvatske branitelje koji zbog lošeg psihofizičkog stanja nisu ostvarili svoja prava, deložirane pojedince, osobe koje su zbog kredita, jamstava i neisplaćenih plaća ostale bez mogućnosti stanovanja, osobe srednjih godina koje zbog zdravstvenih problema nisu radno sposobne i žive isključivo od zajamčene minimalne naknade, povratnike iz zdravstvenih institucija s lakšim i težim psihičkim bolestima, pojedince bez podrške obitelji, žene koje su na ulici zbog različitih obiteljskih problema, a često je to i posljedica zlostavljanja i dr. Svaka priča je različita i svaka je za sebe teška. Problem beskućništva možda i nije toliko velik kao u drugim europskim državama, ali samo zato što su organizacije već davno prepoznale problem i što smo do donošenja zakona već imali tisuće uspješno riješenih problema, osobnih priča i socijalno uključenih osoba koje danas žive daleko od problema beskućništva. Također je važno istaknuti kako postoji velik broj (još uvijek se ne zna koliki) osoba na ulici i kako je potreban veći broj organizacija koje se žele baviti problematikom beskućništva, još bolja suradnja s lokalnim upravama koje su nadležne za problem beskućništva, otvaranje programa u gradovima gdje ih nema i otvaranje stambenih zajednica po sistemu Housing first, kao dobrog modela socijalnog stanovanja i zbrinjavanja.(D.J.)

Drago Lelas, Hrvatska mreža za beskućnike, predsjednik udruge

LIDIJA ČULO

BESKUĆNIŠTVO JE SISTEMSKI PROBLEM

 

Na jednom od Marševa solidarnosti upozorili ste na problem beskućništva i razloge zašto i kako se beskućništvo javlja te koje probleme nosi sa sobom. Što nam o tome možete reći?

- Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) već devet godina zaredom organizira Marš solidarnosti kojim pokušava upozoriti na akutne probleme isključenih, marginaliziranih i potlačenih skupina u Hrvatskoj i svijetu i pokazati da jedino zajedničkim djelovanjem, direktnom akcijom i solidarnošću možemo pokrenuti promjene. S obzirom na to da smo se kroz rad udruge i našeg časopisa Nepokoreni grad već bavile stambenim pitanjem i stambenom krizom u Hrvatskoj i svijetu, odlučile smo 9. Maršom solidarnosti tematizirati i ukazati na problem beskućništva. Prvenstveno smo htjele ukazati na to da nas sve u siromašnoj i iscijeđenoj Hrvatskoj od beskućništva dijeli doslovno otkaz ili jedna neisplaćena plaća, da je krov nad glavom temeljno pravo svih nas i da je beskućništvo sistemski problem, ne proizvod nesposobnosti pojedinca ili pojedinke da se pobrine za sebe.

Zašto se kod nas o beskućništvu premalo govori?

- O beskućništvu se danas premalo govori, beskućnici i beskućnice su stigmatizirani/e, sakriveni/e od očiju javnosti, kao žrtve svedeni na moljenje pomoći ili akcije prikupljanja sredstava preko Facebooka i drugih društvenih mreža. Tako smo prije samo nekoliko tjedana na facebook-stranici Humanitarne udruge Fajteri mogli čitati o beskućniku Čedi koji je sam i bespomoćan od raka umirao u svojoj kamp-kućici. Naravno da smatramo da treba odmah reagirati i pomoći svakoj osobi kojoj je ona potrebna. Međutim, sistemski problemi našeg društva neće se riješiti Indiegogo ili facebook-kampanjama, već temeljitom promjenom sustava u kojem živimo.

Treba li beskućništu u zakonskoj regulativni dati više pozornosti, osigurati bolja riješenja problema?

- Kao što smo i napisale u najavi Marša solidarnosti, Zakon o socijalnoj skrbi implicira da je beskućništvo problem privremenog karaktera, međutim iskustvo i istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da osobe relativno dugo ostaju u statusu beskućnika, često usamljene u svojoj borbi da iz njega izađu. Iako je poznato da su beskućnici osobe s vrlo specifičnim problemima koji se ne mogu prevladati bez sustavne, individualizirane i dugotrajne stručne pomoći i podrške, sustav socijalne skrbi na njihove potrebe uglavnom odgovara jednokratnim intervencijama u obliku novčane pomoći ili osiguranjem privremenog smještaja. Beskućnici i drugi primatelji socijalne pomoći nemaju pravo na zdravstveno osiguranje (osim ako su kronični bolesnici). Još jedan problem je taj što država smatra da je osigurala sve potrebe osobi koja se nalazi u prihvatilištu za beskućnike (smještaj, hranu), stoga te osobe ne primaju zajamčenu minimalnu naknadu što ih efektivno drži u trajnom beskućništvu i siromaštvu, budući da si ne mogu priuštiti ni, primjerice, kartu za autobus do mjesta gdje imaju zakazan intervju za posao. Ovo su samo neki od problema s kojima se beskućnici i beskućnice susreću. Činjenica je da mi ne znamo koliko se ljudi zaista nalazi u statusu beskućnika (ljudi u manjim gradovima nemaju pristup istim uslugama kao u većim, pogotovo Zagrebu), kolikom broju ljudi prijete ovrhe i izbacivanja na ulicu, koliki broj ljudi živi u neadekvatnim uvjetima, stoga i ne možemo tvrditi da su svi beskućnici/e korisnici/ce usluga sustava socijalne skrbi.

Bilo kako god, i dalje je puno predrasuda o beskućništvu. Jesu li beskućnici doista žrtva sistema, napose kapitalizma, u RH na hrvatski način? Je li RH izložena sve većem siromaštvu, a time i beskućništvu?

- Uz probleme beskućništva vežu se stereotipi i predrasude poput ovisnosti o alkoholizmu i drogama (gdje se beskućništvo vidi kao rezultat ovisnosti, a ne obratno - što je često slučaj), ali i mit o tome da je osoba sama kriva za vlastito beskućništvo, te da se iz njega može sama i izvući. Ponavljamo, MAZ smatra da je beskućništvo sistemski problem, odraz rastakanja socijalne države i svih njenih usluga. Do beskućništva najčešće dolazi kada u životu dođe do velikih životnih promjena, gubitka posla, razvoda braka, gubitka krova nad glavom zbog elementarne nepogode, bolesti, te ono nije osobni izbor. Treba samo otvoriti oči i pogledati oko sebe da pozitivno odgovorimo na pitanje je li RH izložena sve većem siromaštvu, a time i beskućništvu. Posebno smo zabrinute i zbog mladih, koji u Hrvatskoj praktički postaju socijalna skupina. Stručno osposobljavanje za rad tijekom kojeg mladi rade za 2400 kuna (što je manje od iznosa minimalne plaće!) postalo je jedini ulazak na tržište rada, te sve veći broj mladih u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva, a ljudi koji na terenu rade s beskućnicima upozoravaju na to da u prihvatilišta dolazi sve veći broj mladih ljudi i mladih obitelji.(D.J.)

Lidija Čulo, Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ)

RESOCIJALIZACIJA
Osječki dom otvoren 24 sata

Početkom ove godine u Osijeku je započeo projekt resocijalizacije u Domu svetog Vinka, gdje je Centar za prihavat beskućnika otvoren 24 sata dnevno. Tamo su topli krevet pronašla 22 beskućnika, 20 muškaraca i dvije žene, iako je prema procjenama i u Osijeku puno više beskućnika. Osječko prihvatilište za beskućnike jedino je istočno od Zagreba. Većina stanara su domaći, no ima ih i iz Vinkovaca i Broda, a upiti stižu i iz cijele Hrvatske. Tri stotine kuna za čak tri mjeseca - jedini je to iznos kojim raspolažu. U prihvatilištu su, kuha im se i pere, pa nemaju pravo na 800 kuna zajamčene minimalne pomoći. Lakše im je otkako je Dom otvoren 24 sata, no nije uvijek bilo tako - zimi su bili prihvatilište, a ljeti samo prenoćište pa su danju lutali gradom. Promijenio je to projekt resocijalizacije za koji su se izborili, pri Ministarstvu demografije, a trajat će, planirano je, tri godine. Za to vrijeme vrata će im centra biti otvorena i noć i dan, a s beskućnicima će, kroz niz radionica, raditi psiholozi, socijalni radnici... “Učit će ih se kako napisati životopis i zamolbu za posao na računalu, otvarat će im mail adrese, stručnjaci s biroa savjetovat će im kako naći posao”, pojašnjava Ivona Ivanović Srnović, voditeljica projekta.

NEVIDLJIVI
Skriveni i pred turistima

Prošlog ljeta poneki turistički vodiči na standardnim rutama pokazivanja najboljih aduta ostali su zatečeni, kažu, upitima poput: “Nemate beskućnike po ulicama, gdje su kod vas siromašni ljudi?” Da su se ti turisti malo osvrnuli oko sebe, pa i na udarnim zagrebačkim turističkim punktovima kao što je Zrinjevac ili najljepša secesijska zgrada u gradu, ona Hrvatskog državnog arhiva, vidjeli bi kako tamo stalno patroliraju ljudi koji zagledaju u kante za smeće ne bi li iskopali štogod. To su siromašni, a gdje žive, pitali bi turisti, imaju li uopće dom, stan, kuću...?

PAPA FRANJO
Oprostite onima koji vas ne vide

Vrlo angažiran i okrenut prema beskućnicima iz cijelog svijeta je i papa Franjo. Dijeli im vreće za spavanje, donje rublje, obuću, osigurava tuširanje, sastaje se s njima, poziva ih u Vatikan na slavlje rođendana, ruča s njima u prihvatilištima... Primivši u studenome prošle godine u Dvorani Pavao VI. više tisuća osoba koje su živjele, ili još uvijek žive na ulici, a koje su došle u Rim iz brojnih europskih zemalja kako bi sudjelovale na proslavi Jubileja milosrđa, papa im je između ostaloga rekao: “Zahvaljujem vam što ste me došli posjetiti. Oprostite mi ako sam vas koji put povrijedio svojim riječima, ili ako nisam rekao nešto što sam trebao. Molim vas da oprostite za svaki put kada mi, kršćani, pred nekom siromašnom osobom ili situacijom gledamo na drugu stranu. Vaš oprost muškarcima i ženama Crkve, koji ne žele gledati, ili nisu htjeli vidjeti, za nas je blagoslovljena voda, za nas je čišćenje, pomaže nam ponovno vjerovati da je siromaštvo u srcu Evanđelja kao velika poruka, i da mi - katolici, kršćani, svi - imamo oblikovati Crkvu siromašnu i za siromašne”, istaknuo je papa Franjo.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

MRAČNI KULTOVI: 10 NAJOZLOGLAŠENIJIH NA SVIJETU

Mnogi su počeli u
vjeri, a završili u krvi

2

OPASNOST ISPOD RADARA - SLJEDBE PREPLAVILE HRVATSKU (I.):

Što labilnije društvo to plodnije sekte

3

MIJO NIKIĆ:

Nisu sve sekte opasne, ali one koje ipak jesu mogu biti smrtonosne