Postoji ulični pjevač u Osijeku koji svojim upornim pjevanjem uz glazbenu matricu na središnjem trgu uveseljava malu djecu i gradske golubove istodobno čineći očajnima prodavačice malog bureka sa špinatom, bankovne službenice te čuvare obližnje županijske zgrade.

Na njegovom repertoaru mahom su nabožne pjesme, ali i popularne uspješnice i šlageri. No, vidi se da je ovaj estradni umjetnik vjerski nedovoljno poučen jer kao mitski junak Antuntun iz omiljene dječje pjesmice Grigora Viteza usred korizme pjeva “aleluja”, na red dođe i ateistička himna “Imagine” Johna Lennona (sa stihovima: “Imagine there's no heaven” i “Imagine… no religion, too”), a omakne mu se i pokoja sotonistička... Zahvaljujući tom samozvanom trubaduru, osječkim središtem često se može čuti “Sve će to o, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”, zacijelo jedna od najdojmljivijih pjesama “Bijelog dugmeta”, skupine koja je dominirala rock-scenom bivše države 70-ih i 80-ih. Što o toj pjesmi čije stihove i glazbu potpisuje Goran Bregović misle njezini današnji slušatelji dovoljno je pročitati komentare pune superlativa na YouTubeu. Sve bi bilo lijepo i krasno da nas Bregović u izvornoj inačici te pjesme nije darovao stihom "A Hrist je bio kopile i jad". Tek intervencijom komunističkog tijela zaduženog za cenzuru bio je prisiljen Krista nadomjestiti zamjenicom “on”, tako da je na albumu “Bitanga i princeza” osvanuo stih “on je bio kopile i jad”. Danas to znamo, Bregović je bio Frljić prije Frljića! Kako piše Dušan Vesić u svojoj knjizi o Dugmetu iz 2014., Bregović nije skrivao svoj bijes, a svoj sotonistički autorski iskorak objasnio je riječima kako “u zemlji u kojoj je slobodno ispovijedati Krista, slobodno je i biti protiv Krista”. Da podsjetimo, spomenuta pjesma objavljena je 1979. u državi koja se baš nikada sve do svog krvavog sloma nije odrekla borbenog ateizma. Pljuckanje po religiji i ljudima koji idu u crkvu bio je tada popularni šport ne samo tadašnjih političara nego i šefova na poslu, oficira u vojsci, predsjednika kućnog savjeta te profesora u školi. Dakle, Bregović, sin oficira JNA, bio je posve u trendu. Ipak, Partiji je vjerojatno zasmetalo što se u njezin monopol da druge gazi i vrijeđa sasvim neočekivano umiješao privatnik. Nisu Bregovićevi nestašluci toga tipa samo iz njegove davne prošlosti. Prije samo nekoliko godina, bivši predvodnik Bijelog dugmeta imao je odlučujuću riječ u nastanku Severininog albuma “Zdravo Marijo” čija je naslovna pjesma parodija na poznatu molitvu u čast BDM. Stihovi “Zdravo, Marijo, neka bude volja tvoja/ da ne budem stara cura, bez avantura/ aleluja, aleluja” spadaju u dno dna stihoklepačke tradicije domaće estrade.

Sve to ne bi bilo toliko bitno da se Goran Bregović nije nedavno pohvalio svojim violinskim koncertom koji je izveo na Festivalu Saint-Denis, koji se održava u istoimenoj pariškoj bazilici. Veli Bregović kako je želio pokazati kako se taj instrument svira u različitim religijama, kršćanskoj, židovskoj i muslimanskoj, spominjući konfuzno još klasičnu glazbu i klezmer. Naravno da ne postoji nekakav “kršćanski” način sviranja violine. Da je Bregović potrošio samo nekoliko minuta na internetu, saznao bi da su neki od najvećih violinista našega vremena podrijetlom Židovi, od Jasche Heifetza, Pinchasa Zukermana, Yehudija Menuhina do Isaaca Sterna, Davida Oistrakha ili Itzhaka Perlmana. Svi su oni izvodili ili još to čine ozbiljnu glazbu. Nije prvi put da Bregović svira po katoličkim crkvama. Uvijek se nađe neki naivni župnik. U svojim intervjuima Bregović se voli pohvaliti nekakvom najvišom vatikanskom nagradom za glazbu, a još uvijek pamtimo njegov nastup na Božić 2005. u bazilici sv. Franje u Asizu, gdje je između ostalog izveo odiozni “Kalašnjikov”! Namjerio se nedavno Bregović i na orgulje u katoličkoj crkvi sv. Gerharda u Vršcu, htio je tamo nešto snimati, ali, srećom, iz biskupije u Zrenjaninu stigao je jasan i jedini logičan odgovor - ne.