Objavljeno 26. travnja, 2017.
Ugradnja razdjelnika topline u obliku kako je to provedeno u Hrvatskoj nije ekonomski isplativa. Oni donose energetske uštede, no postavlja se pitanje koliko je to uvjetovano povećanjem energetske učinkovitosti, a koliko strahom građana od visokih računa, zbog čega neki ne samo što su smanjivali grijanje nego su i gasili radijatore. Zbog svega toga idemo u izradu novog zakona o toplinarstvu, kojim ćemo riješiti problem razdjelnika, ali i uvesti red u cjelokupni sustav toplinarstva u Hrvatskoj, rekao je državni tajnik Ante Čikotić predstavljajući u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike studiju o tome.
Podsjetimo, obaveza ugradnje razdjelnika uvedena je Zakonom o tržištu toplinske energije iz 2013. godine a da nije napravljena analiza, iako je ta mogućnost predviđena i europskim propisima. Osim obaveze ugradnje razdjelnika topline pod prijetnjom drakonskih kazni, nastavio je Čikotić, pokazalo se da Zakon ima i druge loše odredbe te su izostali mehanizmi pravne zaštite potrošača u smislu zaštite od loše izvedenih radova i sličnoga.
Nakon što je Energetski institut “Hrvoje Požar” napravio tehničku analizu, sada je napravljena i ekonomska analiza te će to biti podloga za donošenje konačne odluke i novog zakonodavnog okvira.
- Uz sustav toplinarstva vezano je pola milijuna ljudi. Osim problema razdjelnika, problem je i što se do sada nije ulagalo u sustav. Imamo zastarjelu opremu, gubitke u distribuciji, a sve to u konačnici utječe na krajnju cijenu. Upravo zato idemo u izradu kompletnog novog zakona, kojim ćemo urediti sustav koji se mora modernizirati, više koristiti obnovljive izvore energije, a za sve to imamo na raspolaganju i EU sredstva. U planu je 3,3 milijarde kuna investicija u sektor toplinarstva. To znači radna mjesta, zapošljavanje i kvalitetniji sustav, na korist i zadovoljstvo krajnjih potrošača – istaknuo je Čikotić, dodavši kako je sustav toplinarstva zasigurno najjeftiniji, najsigurniji i ekološki najprihvatljiviji model grijanja, koji treba poticati, no nikako ne onako kako se to radilo do sada – obavezama, prijetnjama kaznama za građane, a bez osiguranja kvalitetnog funkcioniranja samog sustava.
Kristijan Horvat i Davor Mikulić s Ekonomskog instituta detaljno su prezentirali studiju. Analiza učinaka uvođenja razdjelnika topline izrađena je na uzorku koji obuhvaća 276 zgrada s ukupno 22.475 stanova i oko 680.000 mjernih podataka iz razdoblja 2010. – 2016. godine, odnosno šest sezona grijanja. Uvođenje razdjelnika, istaknuto je, troškovno je učinkovito u gradovima kontinentalne Hrvatske s visokim cijenama toplinske energije, koji su ostvarili prosječnu razinu uštede (Velika Gorica, Samobor), te u Rijeci. S druge strane, u gradovima s niskom cijenom toplinske energije (Zagreb, Osijek i Sisak), čak ni visoke uštede ne osiguravaju ostvarenje pozitivne sadašnje netovrijednosti investicija u uvođenje razdjelnika topline, a oni čine 80 % toplinarskog tržišta u Hrvatskoj.
Eduard SOUDIL
NA IZRADU NOVOGA ZAKONA MOGU UTJECATI I ZAINTERESIRANI GRAĐANI
S obzirom na to da većina, prema izračunu, u razdoblju od deset godina i uz uštede energije neće vratiti početnu investiciju u opremu i razdjelnike, zaključak je da su razdjelnici topline ekonomski neisplativi. “Rezultati su pokazali da su ostvarene znatne uštede energije od uvođenja razdjelnika topline, smanjene su štetne emisije, no većina rizika i obaveza prebačena je na krajnjeg korisnika, a manje je računa vođeno o optimiziranju cijelog sustava“, rekao je Mikulić. Studija je objavljena na internetskim stranicama Ministarstva, a državni tajnik Čikotić pozvao je sve zainteresirane da je pogledaju i uključe se u raspravu.
VRDOLJAK ODBACIO OPTUŽBE
Obveza ugradnje razdjelnika nametnuta je bila zakonom za 170 tisuća kućanstava, a državni tajnik Čikotić već je prije optužio bivšeg ministra Ivana Vrdoljaka da je to učinio bez izrade studije isplativosti te da je lagao kad je tvrdio da je ugradnja obveza koju nameće Europska unija. Vrdoljak, pak, tvrdi kako je studija koju je bivši Mostov ministar Tomislav Panenić naručio od Instituta “Hrvoje Požar” dokazala suprotno: da razdjelnici jesu donijeli uštedu energije, kao najjeftinija od tri opcije dane direktivom Europske komisije. Vladu pita zašto ni nakon dvije sezone grijanja nije ponudila drugo rješenje. Vrdoljak ističe kako “nije postojala mogućnost da se prethodno radi studija isplativosti razdjelnika, s obzirom na to da nije bilo uzorka na kojem bi se radila”.