Europska unija skupina je (od uskoro) 27 različitih zemalja i kultura pa je tako velikom organizacijom izuzetno složeno upravljati. Kako bi mogao odrediti brzinu i smjer u kojem se kreće, EU je odredio strateške ciljeve koje treba dosegnuti do 2020. godine.

Zadani su ciljevi u pet osnovnih područja: zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energija, obrazovanje, te siromaštvo i socijalna ekskluzija. Svaka zemlja članica trebala bi postići neke standarde u tim područjima do kraja 2020. godine, a Hrvatska u provedbi tih ciljeva, ovisno o području, ili debelo zaostaje ili ih je već ostvarila.

Što se tiče zapošljavanja, cilj EU-a je da do 2020. godine 75 posto građana između 20 i 64 godine bude zaposleno. Godine 2015. EU je imao 70,1 posto zaposlenih, a Hrvatska sa 60,5 posto zaposlenih kvari prosjek. Cilj je konkretno za Hrvatsku da do 2020. ima 62,9 posto zaposlenih, što bi se uz ovakvu stopu iseljavanja moglo i ostvariti. Postotak zaposlenosti je u uzlaznoj putanji, ali i to je relativan podatak jer Eurostat, europska agencija za statistiku, ne nudi uzroke tog zapošljavanja. Naime, postotak zaposlenosti je moguće povisiti otvaranjem radnih mjesta, ali isto tako i iseljavanjem nezaposlenih. Koliko je Hrvatska inferiorna u području stvaranja radnih mjesta govori podatak da nam je EU zadao najniži mogući cilj do 2020. Ni jedna zemlja nema niži cilj od naših 62,9 posto zaposlenih, koliko bi trebalo dostići za tri godine. Čak se i od grčke razorene ekonomije očekuje viša zaposlenost od hrvatske ekonomije.

Što se tiče područja istraživanja i razvoja, također smo na europskom dnu. EU želi dosegnuti razinu od tri posto BDP-a uloženih u istraživanje i razvoj do 2020. godine. Ta razina u EU-u je 2014. godine bila na 2,03 posto BDP-a, a hrvatska razina bila je na slabašnih 0,85 posto. Do 2020. godine imamo zadatak popraviti se i uložiti u istraživanje i razvoj 1,4 posto BDP-a. Lošiji od nas samo su Cipar, Rumunjska, Latvija i Malta. Čak i Bugarska ulaže u razvoj više od Hrvatske, a nije potrebno ni napominjati da najviše ulažu, iznad tri posto, tehnološki visokorazvijene zemlje poput Švedske i Finske.

Da nije sve tako crno govore hrvatski rezultati u iskorištavanju obnovljive energije. Godine 2014. EU je imao 16 posto energije iz obnovljivih izvora, a cilj je do 2020. dostići taj udio do bar 20 posto. Hrvatska je 2015. imala čak 29 posto energije iz obnovljivih izvora, što je izvanredan omjer, ali to treba prije svega zahvaliti geografskom položaju i činjenici da imamo sve preduvjete za iskorištavanje hidroenergije. Plan za Hrvatsku je da podigne proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za 20 posto do 2020. godine, a hoće li se to dogoditi tek ćemo vidjeti.

U području obrazovanja EU je postavio ciljeve za smanjenje broja onih koji odustaju od obrazovanja i napuštaju sustav bez ikakvog zvanja ili vještine te su na tržištu rada tako reći nezapošljivi. Trenutačno je u EU-u oko 11 posto takvih u populaciji između 18 i 24 godine, a plan je da se ta razina spusti ispod 10 posto do 2020. godine. Hrvatska je što se toga tiče najbolja zemlja u EU-u i kod nas je samo 2,8 posto osoba u toj kategoriji. Taj postotak je četiri puta bolji od EU prosjeka.

Je li tome uzrok sustav naknade troškova za prijevoz učenika, dobri nastavnici, strah od nezaposlenosti zbog niskog obrazovanja ili nešto treće, time bi se trebali pozabaviti stručnjaci, jer bi taj recept vrlo rado primijenili u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Norveškoj gdje je taj postotak iznad deset posto. Čak Finska i Francuska za koje vrijedi da imaju najbolje europske javnoobrazovne ustanove, imaju postotak iznad 8 posto učenika koji napuste školovanje prije stjecanja nekog zvanja.

Što se tiče višeg, tercijarnog obrazovanja, EU ima prosjek od 38,7 posto u populaciji od 30 do 34 godina i želi do 2020. tu razinu podići do 40 posto. Hrvatska je i tu na dnu s 30,5 posto, a od nas su lošiji Rumunjska, Italija i Malta. Zadatak je da do 2020. godine podignemo tu razinu na 35 posto. No, zbog činjenice da je visoko obrazovanje besplatno samo “na papiru”, loše socijalne situacije u cijelom društvu i okolnosti pod kojima si studiranje ne mogu priuštiti socijalno ugroženi - to se vjerojatno neće dogoditi.

Prof. Ante Lauc koji se većinu svog radnog vijeka bavi ljudskim resursima, upitan da prokomentira taj fenomen, kaže da je stanje katastrofalno.

- Odvija se negativna selekcija. Mi smo prije uvođenja Bolonjskog procesa imali puno pozitivniji proces proizvodnje visokostručnih ljudi, iako je i tada bilo pogrešaka. Onda je došla ta nesretna Bologna koja je trebala osigurati transparentnost, tranzitivnost, kreativnost, slobodu, putovanja. A zapravo je upropastila sve i ljudi puno manje znaju nego prije, a to je tragedija. Ne bih da širimo paniku, ali danas je manje znanja i više neznanja nego prije. Usprkos mogućnostima, danas samo pojedinci sami uče i napreduju, ali ono što se odvija po kurikulumima, to je jedan cirkus, jednostavno rečeno - kaže dr. Lauc.