Jelena Kovačević zaslužna je što osječka publika do 7. svibnja može uživati u skupnoj izložbi “Repozitorij”, otvorenoj u Galeriji Waldinger. Saznavši da je krovna tema ovogodišnjeg Festivala znanosti vrijeme, palo joj je na pamet pozvati svoje dvije kolegice s klase na ALU u Zagrebu - Ines Matijević Cakić i Maju Rožman - čiji se radovi mogu jako dobro uklopiti te da se zajednički predstave, s mentorske pozicije.

Tako se doc. art. Jelena Kovačević (Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku) predstavlja radovima Telegram i Dnevnik, u kojima se referira, u svakom drukčije, na pojam sjećanja. U Telegramu je pretraživala dokumentaciju koje je pronašla kod svoje bake, a pripadali su njezinoj majci. Na temelju je tih telegrama Jelena Kovačević rekonstruirala moguće događaje. Kraći je tekst popratila fotografijom i uvezala ih u mapu koja se na izložbi može prelistati. U istrazi je imala nekoliko 'protagonista': mamu, tatu i baku.

Dnevnik, pak, osobno je autroričino iskustvo, kratko razdobolje prognaništva u Umagu. Za ovaj je rad ponvono pepisala dnevnik koji je tih radnih godina pisala kao 9-godišnjakinja. Stranice iz dnevnika 'razbacane' su po podu galerije. Povrh toga su Jelenina sjećanja, onoga što ona o tom vremenu pamti.

- Da, sjećanja su vrlo varljiva. U dnevniku je sve bilo bajno, nije bilo toliko rata - kroz smijeh kaže autorica, koja je oba rada početkom ove godine izložila u Galeriji Kazamat u sklopu svoje samostalne izlože “Promemorija”.

Vremenske intervencije naziv su rada doc. art. dr. Ines Matijević Cakić (Umjetnička akademija u Osijeku), nastalog za vrijeme Baranjske umjetničke kolonije 2007./2008 u kompleksu dvorca Tikveš i na subjektivan način mapiraju zatečeni devastiranog prostor. Rad je započela raditi prije deset godina i tada prvi puta zabilježila (crtežom i fotografijom) neke njoj zanimljive lokalitete. Posjet je ponovila nakon nekoliko godina i ustanovila da se ništa nije promijenilo, dogodilo.

- Moje su fotografije materijalizacija prostora tijekom određenog vremenskog razdoblja. Sigurno je presudna lokacija koju sam odabrala, nimalo slučajno jer mislim da se radi o vrlo značajnoj lokaciji za ovaj dio Hrvatske, iz više razloga, ne samo povijesne, nego i turističke. Žao mi je da taj prostor stoji i propada - pojašnjava autorica, koja je isto mjesto posjetila i dan uoči izložbe, ne bi li se uvjerila da je i dalje - sve isto. I za koju godinu planira ponoviti postupak, uvjerena da će u dogledno vrijeme njezin rad rezultirati obnovom dvorca. Za prvu je fazu ovoga rada Ines Matijević Cakić nagrađena Grand Prixom na Slavonskom biennalu 2008., ali je ovo premijera nastavka.

- Ako čovjek ne će, priroda ulazi, penetrira i preuzima napuštene prostore. Priroda ima svoj govor - zaključuje autorica.

Procesualnim svoj rad “Arhiva” naziva Maja Rožman (asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu). Ona promatra ljudsko tijelo kao savršenu kiparsku formu i obilježja pojedinaca kao jedinstvena i posebna, nešto što razlikuje jednu osobu od drugih. Temom se počela baviti 2005., kao studentica na ALU.

- Neke sam ljude uvrstila samo jednom, neke ponavljam svakih nekoliko godina. Uvrstila sam i stare listove istih osoba, kako bi i oni sami (u)vidjeli koliko su se promijenili. Sami odgovaraju na pitanja pa mi je zanimljivo kako sami sebe predstavljaju - kaže autorica, koja se i sama nasmijala svojoj zabilješci. Za sebe je 2005. napisala da je “simpatična i smiješna”, a danas joj je zbog toga pomalo neugodno. No, sve je to dio odrastanja, a najbolje tomu svjedoči (autoričin najdraži rad) - jedna od protagonistica, tada 8-godišnjakinja djevojčica, a danas 20-godišnjakinja. Svi uključeni bili su u potpunosti upoznati s kojom joj namjenom ti podatci trebaju te da će biti javno izloženi. Srećom, kaže Maja Rožman, svi su vrlo sretni i rado sudjeluju. S vremena na vrijeme povuče svoju “Arhivu”, kako bi ju popunila, osvježila. Unatoč vremenskom odmaku, zadovoljna je i uloženim trudom i rezultatima.

- Kada sam počinjala, nisam bila svjesna kvalitete koju ću s vremenom dobiti, što se najbolje vidi kod ljudi koji se ponavljaju - zaključuje autorica, napominjući da voli ovaj svoj rad.