“ZOOLOŠKA PRIČA” PREMIJERNO 28. TRAVNJA U HNK
Glumac, ravnatelj Drame, v. d. intendanta Miroslav Čabraja sada je i redatelj “Zoološke priče”, prema dramskom tekstu Edwarda Albeeja. Pitamo se uživamo li u svom postojanju ili samo... živimo. U predstavi igraju Aleksandar Bogdanović i Vladimir Tintor! Sve ono što naizgled dijeli, nepovratno nas veže za istu klupu i isti kavez kojem pripadamo - najavljuju kazalištarci novi repertoarni naslov, čija je premijera u petak, 28. travnja, u 20 sati.
Je li to logičan niz i tvoj izbor?
- Ne znam što je logično, ali činjenice tako kažu. No šalu na stranu, jedini moj izbor od ovih bila je gluma, a ovo drugo je došlo usputno. Gluma je jedino što me do kraja ispunjava i nešto što ću još niz godina raditi. Kao ravnatelj Drame mandatno sam vezan za intendanta i za to radno mjesto ne vežem se toliko (premda radim vrlo srčano i predano) koliko za glumu jer danas sam to ja, sutra netko drugi. Prirodno i sasvim u redu.
Nije ti to prva režija, ali jest ovako profesionalna i u matičnom teatru. Zašto baš sada? Zašto baš ovaj komad?
- Ne, nije mi prva, radio sam dramatizaciju i režiju Saltanova “Bambija” s kolegom Vujčićem u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku i prije nekoliko mjeseci u Belom Manastiru. Zašto baš sada i zašto ovaj tekst, teško je i složeno pitanje. Homo homini lupus. Često se, u današnje vrijeme, čovjek odrekne čovjeka zbog egoističnih ciljeva smatrajući te ciljeve koji opravdavaju sredstva najvrjednijima na svijetu. Informacije koje svakodnevno dobivamo iz medija to i potvrđuju. Sustav je važan. Dok si dobar, dobar je i on s tobom, čim digneš glas, susav te ugasi. Pojedinac ne postoji, kažu. A postoji. Zbunjujuće, ali ideš dalje. Vjeruješ sustavu jer on je važan. I tako polako, korak po korak, od kojih svaki može biti i naš posljednji, postajemo robovi i roboti. Samo što to nije prava istina. Privid. Stvarnost je puno drukčija. Surovija. Zaslijepljeni samoljubljem ne vidimo da je obrnuto ili sljubljeno. No postoji plamičak u daljini, buntovan. Priroda. Priroda čovjeka odmetnula se od njega samoga. S pravom. Ljudska priroda ne trpi da je se tretira kao objekt, sredstvom iskorištavanja i predmetom koji radi po volji drugih, na štetu osobnih volja i potreba, te joj je drago da je u očima susava postala “problem opstanka čovječanstva” i što potiče otpor u svijesti čovjeka prema sistemu u kojem se nalazi. I vrišti: Vrati se! Vratimo se. Vratimo se prirodi, čovjekovoj, našoji, budimo prisniji, volimo, ljubimo, gledajmo. Vidimo! Prepoznajmo, pohvalimo, utješimo, zagrlimo. Dignimo glave, gordo stojmo, jer ovo je naš svijet, tu mi živimo... tu umiremo. Mi. Ljudi. Ljudi zajedno.
Nekako mi se čini da nastavlja odmak
od nekog očekivanog haenkaovskog repertoara, na tragu Krvavih svatova.
- Naravno da se nastavlja, tako sam s intendantom i promišljao repertoar, koji mora imati dramaturšku uobličenost oko istog nazivnika, no ne slažem se da smo napravili odmak od tzv. HNK-ovskog repertoara jer smatram da naša publika ne smije biti zakinuta ni ograničena samo ustaljenim kazališnim žanrovima i formama. Umjetnost, a i kazalište u umjetnosti, nudi puno više i mi to moramo iskoristiti.
Dramu je Edward Albee napisao u tri tjedna. To joj je dobra ili loša strana?
- Ako je komad dobar, dobar je bio on napisan za jedan, dva ili 30 tjedana ili mjeseci. Jednako je tako i s izvedbom.
Koliko je ovaj komad poznat javnosti i kako korespondira s današnjim društvom, napisan je prije 60 godina.
- Svi veliki komadi korespondiraju s današnjim vremenom. Posebice ovaj, posebice danas, jer priča je o otuđenju. A danas smo otuđeniji nego ikad prije. Prihvaćajući današnje norme užurbanog života, konzumerizma, neshvaćanja, natjecanja, kako ekonomska tako i emocionalna, napredak tehnologije, digitalizaciju itd. prihvatili smo i otuđiti se i jedni od drugih i od samih sebe, a o prirodi da i ne govorim. Tempo poslovnog i društvenog života, koji nas stišće i svakodnevno gura u bezdan, a koji kao krajnji rezultat ima robotizaciju i mehanizaciju, opravdavamo gotre navedenim nametnutim normama, a sve nezadovoljstvo pokušavamo riješiti unutar sebe, ne komunicirajući s drugima, smatrajući ih robovima sistema u kojem žive, ne vidjevši da smo i sami dio tog istog sustava. Laž. Sebi. Povjerovati samomu sebi koji laže samomu sebi nije ništa drugo nego otuđenje od samoga sebe. Raspad tijela i duše na dvoje. Smrt. A živimo. Kako je do toga došlo? Ne znamo. Samo nas udari i ostavi nas ležati. Nitko ne pomaže iako zapomažemo. Čujemo samo zbunjene glasove u daljini koji nezainteresirano dobacuju da smo u istom blatu. Ne tako davno rađali smo se kao slobodne duše, kreativne u svakome smislu, stvaralački nastrojeni i uvjereni u napredak i boljitak svijeta u kojem živimo. Uživali smo u radu koji nas je ispunjavao, u radu u kojem smo se mogli izraziti i realizirati svoje želje i potrebe, zamisli i snove, a jednoga dana probudili smo se u prašini, kaljuži života, živom blatu iz kojega nema izići pitajući se kako je do toga došlo. Kako to da se u tom svom stvaralaštvu više ne osjećamo dobro, bježimo od njega? Zašto se osjećamo isprazno, zašto je sve dosadno i besmisleno? Rješenja opipljivog nema.
Hoće li to biti tvrda muška predstava?
- Da. Rovovska bitka umjetnosti između dva velika glumca.
Jesi li ti kao ravnatelj Drame zadovoljan svojim redateljskim rezultatom? Jesi obavio posao za pohvalu ili si nešto i zamjeraš?
- Još nije kraj. Imao sam nekoliko konflikata s ravnateljem Drame. On ne kuži neke stvari, znate kakvi su ravnatelji, ali izgladili smo to uz dobru kapljicu i sada je sve u redu. Najboljem.
Prije nego što si se latio posla, jesi li mislio da je redateljski posao lakši?
- Nikada ne podcjenjujem ni jedan posao, niti smatram da je jedan teži ili lakši od drugoga. Jako je važna atmosfera na poslu i tu dolazi do izražaja sposobnost vođe kolektiva, omogućiti dobru radnu atmosferu, u kojoj se ljudi mogu najbolje izraziti.
Hoćemo li te još koji put vidjeti u ulozi redatelja? Pravog pravcatog, s ansambl-predstavom?
- Možda u ovako manjim komadima. Nisam još dovoljno spreman ni iskusan baviti se ansamblima tako. Ali, tko zna.
Narcisa VEKIĆ
atmosfera
JE ONO ŠTO KREIRA DOBAR VOĐA TIMA
VIŠE SAM KAO SUPERVIZOR
Zašto baš ova podjela?
- Ova podjela sama se iznjedrila. Bergman je govorio to da, ako imaš odlične glumce, za “amerikance”, misleći na američku dramu, ne treba ti redatelj pa smo se, eto, i mi time vodili. I uspjeli. Imamo odlične glumce, a ni ja nisam redatelj. Više sam kao supervizor. Aleksandar i Vladimir su izvrsni glumci, koji uvijek daju maksimum, a uz to su i prvaci Drame, pa nije bilo mnogo dvojbe oko podjele.